Ispis
Hitovi: 1311

manjinske zajednica u medijima 1Da je povijest podaničkog i sluganjskog novinarstva u Srbiji duga i bogata govorio sam i pisao više puta. Zapravo, ta se tradicija na ovim prostorima odvija u kontinuitetu, pokazujući u novije doba da je sposobna prilagoditi se svim oblicima modernog vremena. Nepotrebno je na ovom mjestu podsjećati na političku unificiranost izvještavanja svih medija u vrijeme Titove Jugoslavije, kao što je nepotrebno i podsjećati na udarnu stranu Politike („Pobunjenici sve bliže Kinshasi“) u vrijeme masovnih građanskih prosvjeda uoči pada režima Slobodana Miloševića 2000. Ali, potrebno je za ovu temu osvrnuti se na odnos medija u Srbiji prema manjinama kako bi se došlo do zaključka da tu nije riječ samo o podaništvu i sluganjstvu nego i da se ta servilnost gotovo redovito obogaćuje i vlastitim idejama.

Za početak, recimo da u Srbiji, kao uostalom i u svim društvima, postoje brojne manjine: nacionalne, vjerske, rasne, manjine po svom seksualnom opredjeljenju, one koje su to zbog mentalne ili tjelesne hendikepiranosti itd. Za početak, recimo i to da je odnos prema tim kategorijama stanovništva – i sa stajališta provedbe zakona i sa stajališta stanja ljudskih prava – najblaže kazano problematičan, a najčešće prikriveno ili otvoreno negativan. Ova tvrdnja podjednako se odnosi i na državna tijela, i na medije i na najveći dio javnosti.

Standardizacija govora mržnje

Kada je riječ o nacionalnim manjinama, a ovaj skup to vjerojatno najviše zanima, odnos medija na većinskom jeziku u Srbiji je, kako sam već rekao, najblaže kazano – problematičan, pri čemu treba reći da i tu postoje velike razlike: od otvorene netrpeljivosti i govora mržnje, pa do statusa podobne, ponekad i povlaštene manjine, što sve otkriva maćehinsku narav države prema pripadnicima manjinskih grupa.

Prije no što pođemo od pojma otvorene netrpeljivosti i govora mržnje, treba reći da sva istraživanja unazad četvrt stoljeća, dakle od raspada Jugoslavije, pokazuju kako su Albanci i Hrvati najomraženije nacije koje žive u Srbiji. Razlika u tome tko se nalazi na prvom, a tko na drugom mjestu uvjetovana je samo trenutačnim odnosima Srbije s njihovim matičnim državama koji, treba li to uopće i reći, od osamostaljenja Hrvatske i Kosova, a s Albanijom valjda i nikada, nisu bili primjer dobrosusjedstva. Iako bi uloga medija u takvim odnosima – i to na svim stranama, ne samo u Srbiji – trebala biti posrednička, dakle najmanje što se očekuje objektivna, ona je, uz časne i malobrojne izuzetke, sve samo ne to. Ovo je posebno zabrinjavajuće ne samo zbog toga što se snaga pokazuje nad slabim i ranjivim kategorijama stanovništva i ne samo zbog toga što se svakodnevno pokazuje da svaka hulja svoju bolesnu mržnju prema Drugome može javnosti servirati kao „novinar“ nego posebno stoga što sve to prolazi bez odgovarajućih reakcija državnog tužitelja i sankcija državnih tijela. Na taj se način ne samo dodatno ohrabruju već spomenute huljenovinari- mrzitelji nego se, što praksa svakodnevno potvrđuje a istraživanje svjedoče, u većinskoj javnosti ukorjenjuju ionako duboki stereotipi, predrasude pa i otvorena mržnja prema određenima nacijama. Kako, nego kao otvorenu netrpeljivost ili govor mržnje okarakterizirati upotrebu uvredljivih ili pogrdnih izraza „ustaše“ (i to ne samo za hrvatske vlasti nego nerijetko i za čitav narod) ili „Šiptari“ (bez ustezanja za sve Albance s Kosova) u dijelu medija na većinskom jeziku, u čemu prednjače dnevnici Informer i Kurir? Primjera je toliko da ću navesti samo jedan. Naime, nedavno istraživanje Saveta za štampu pokazalo je da je spomenuti Informer za šest mjeseci ove godine (od ožujka do kolovoza) Kodeks novinarstva pogazio čak 763 puta! Istraživanje je provedeno na osam dnevnih listova u Srbiji, pri čemu je Srpski telegraf Kodeks povrijedio 709 puta, već spomenuti Kurir 638, Alo 459, Blic 398, Večernje novosti 142, građanski opredijeljen Danas 43 i uvijek vjerna vlasti Politika 39 puta. U izvještaju se kao glavne značajke navodi kako „novinari najtiražnijih tabloida pretpostavke ili nagađanja i impresije predstavljaju kao činjenice, žele da šokiraju i uznemire, krše prava dece i pravo na privatnost, a znaju i da se uključe u policijsku istragu, prete ili pokreću hajke“. E sad, ako ovakvu ocjenu o stanju medija (i to samo tiskanih) iznese strukovno tijelo, nije teško zamisliti da su „uje“, „šipci“ i „balije“ ušli u svakodnevni rječnik kojim dobar dio većinske populacije obavlja komunikaciju na temu Hrvata, Albanaca ili Bošnjaka.

„Tretman“ Hrvata, Albanaca i Bošnjaka u Srbiji nije mnogo bolji niti kada je riječ o takozvanim umjerenijim medijima, počevši od republičkog javnog servisa, pa do najvećeg dijela novina. Taj odnos uglavnom je ignorantski, a taj pojam kazuje sve: o spomenutim kategorijama stanovništva, o njihovim problemima, aktivnostima ili bilo čemu drugom se ne govori niti piše. Iznimke su, naravno, susreti visokih državnih dužnosnika kada većina medija svoje članke i priloge kreira sukladno rezultatima razgovora ili aktualnih odnosa država, najčešće bez imalo kritičkog ili analitičkog pristupanja problemima. Ako se tu još nađu i pripadnici određene manjine, pa, Bože moj, i o njima se procijedi koja riječ, uz obaveznu usporedbu s položajem Srba u zemlji s čijim se predstavnicima susretnu ovdašnji dužnosnici. Posljednji primjer za to je nedavni susret predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Srbije Aleksandra Vučića, pri čemu je ovaj drugi u nekoliko navrata napravio iznimke, navodeći da će država – kroz financiranje Hrvatske riječi (što joj je i zakonska obveza, prim. a.) i asfaltiranje dviju ulica u Tavankutu – skrbiti o pravima vojvođanskih Hrvata, a što nijedan medij na većinskom jeziku naknadno nije potaknulo da se malo više zainteresiraju za problematiku ovdašnjih Hrvata. Zanimljivo, uz sve ignoriranje, vojvođanski Hrvati u crnim kronikama ne nazivaju se pogrdnim imenima, vjerojatno stoga što i priroda prekršaja koje počine ne daje povoda za takvo što.

A s povodom ili bez njega u rečenim crnim kronikama u dijelu medija na većinskom jeziku, bar kada je riječ o Albancima, izraz „Šiptar“ se gotovo odomaćio. No, niti to nije najgore, jer Romi, kao također visokopozicionirana manjina na ljestvici omraženih, u najvećem broju slučajeva uz ime i prezime, odnosno inicijale, opis djela koje su počinili u tekstu obavezno dobiju i nacionalnu pripadnost. Tu treba reći da isti tretman imaju i pripadnici malih vjerskih zajednica, za koje se u javnom govoru u Srbiji gotovo redovito upotrebljava termin „sekte“. Ali, i pored svog dugogodišnjeg „statusa“ kog imaju, pripadnici romske zajednice se u medijima na većinskom jeziku ponekad znaju prikazati i u afirmativnom svjetlu, o čemu Hrvati, Albanci i Bošnjaci za sada mogu samo sanjati. Ovakav pristup „problematici“ najočitiji je prigodommanjinske zajednica u medijima 2 obilježavanja Svjetskog dana Roma (8. travnja), a novinari pojedinih medija, poput donedavno Radio-televizije Vojvodine ili dnevnika Danas, i mimo programa Dekade Roma znali su se sami zaputiti u rubna naselja i popričati s ljudima o njihovim problemima.

Verifikacija povlaštenih

Ostale nacionalne manjine – poput slovačke, rumunjske, rusinske, njemačke, ukrajinske, češke, crnogorske i drugih – u medijima na većinskom jeziku gotovo da nisu ni zastupljeni, što je blisko zaključku da u svakodnevici oni u javnom životu ne postoje. S jedne strane, to je vjerojatno za njih i dobro, jer ni izbliza nisu izloženi pogrdama, pritiscima, pa čak i napadima (više puta na pekarne Albanaca u Vojvodini ili vjerske objekte Muslimana, recimo, gdje je također izostala iole ljudska reakcija većine medija na srpskom jeziku). S druge strane, oni – kao i pripadnici hrvatske, albanske i bošnjačke manjine „kad se situacija smiri“ (a takve su situacije rijetke, jer su odnosi Srbije s bar jednom od matičnih im država loši) – „uživaju u miru ignoriranja“. A to je, priznat ćemo, daleko od idile uređenog društva.

Ima, kako smo ranije rekli, i manjina prema kojima se država, a samim tim i mediji na većinskom jeziku, naizgled odnosi nježno, gotovo majčinski. Po pravilu to su nacije koje su državnoj politici poslužile za cijepanje od one kojoj izvorno pripadaju ili su jednostavno iskopane za jednokratnu uporabu. Stoga i ne čudi kada se u medijima na većinskom jeziku o pripadnicima bunjevačke, vlaške, goranske, aškalijske ili egipatske (!) zajednice – čiji predstavnici i bez pitanja ističu svoju lojalnost državi i svaki drugi oblik (verbalnog) patriotizma – govori i piše afirmativno, kao što ne čudi ni što si je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić za posjeta Subotici prije dvije godine dao za pravo definirati tko jesu, a tko nisu Bunjevci. On je, zapravo, samo nastavio provedbu davno započete državne politike množenja manjina njihovim dijeljenjem: Bunjevaca i Šokaca od Hrvata ili Vlaha od Rumunja uz istodobno odricanja tog istog prava Crnogorcima, a nerijetko i Bošnjacima.

Iako je antagonizam prema Mađarima – kao najvećoj nacionalnoj manjini u Srbiji – dugo u medijima na većinskom jeziku, napose u vrijeme ratova devedesetih, bio skoro ravan kao i prema Hrvatima (čemu je ključni razlog vjerojatno bio neodazivanje na „mobilizaciju“, odnosno manjak „patriotizma“), situacija se odnedavno preokrenula za 180 stupnjeva. Naravno, kao i u svim ranije navedenim slučajevima, nije teško pogoditi da je „ljepšem pisanju“ o Mađarima pridonijela politika, i to ona koju skupa provode premijeri dvije države Aleksandar Vučić i Viktor Orbán. Harmonični odnosni vladajuće s najvećom strankom vojvođanskih Mađara, s kojom su uostalom i u koaliciji na svim razinama, donio je medijski mir u domove vojvođanskih Mađara. Iz kojih se veći broj njih iseljava.

Konačno, iako se nismo bavili odnosom prema drugim manjinskim kategorijama stanovništva, slobodno možemo parafrazirati misao s početka: odnos medija na većinskom jeziku prema vlastima u Srbiji u najvećem je broju podanički i sluganjski, čemu je glavni uzrok strah od njihove moći (moći vlasti, ne medija, naravno). Pri tome treba reći da kod velikog broja urednika i novinara u takvim medijima ne postoji niti empatija niti elementarno razumijevanje, a samim tim niti volja za dubljim ulaženjem u probleme građana različitih od većine. Takav odnos kao posljedicu ima opisano stanje, a tko ne vjeruje neka dođe na nekoliko dana kod nas, pokupuje sve novine i pogleda sve „realityje“, „talk-showove“, uključujući i razgovore s dužnosnicima i političarima kao i skupštinske prijenose, pa neka sam donese zaključak. Ali, neka nakon toga izabere manjinsku kategoriju kod koje će otići i porazgovarati s njihovim pripadnicima o tome koliko je većina upoznata s njihovim specifičnostima i koliko za to pokazuje zanimanje. Uključujući i državu.

(rad je pročitan na konferenciji Brendiranje narodnosnih tjednika, održanoj u Budimpešti 6. listopada u povodu obilježavanja 25. obljetnice postojanja Hrvatskog glasnika)

 

Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)

Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Monday 19th of August 2019 03:15:36 AM