Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Izdvajamo

Opsegom do sada najveći, a sadržajem to i potvrđuje, deseti broj Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata tiskan je krajem studenoga 2019. godine. Na 624... detaljnije...

U sunakladi Hrvatske čitaonice i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, u listopadu 2019., povodom XVIII. Dana hrvatske knjige i riječi – dana Balinta Vujkova, objavljena je... detaljnije...

Na svom redovitom radnom susretu, održanom 30. studenoga 2019. godine u Stanišiću, u organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatskoga nacionalnog vijeća, predstavnici hrvatskih udruga kulture u... detaljnije...

Hrvatsko-ugarska nagodba u svjetlu povijesnih osoba : u povodu njezine 150. obljetnice naziv je nove knjige Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata čiji je autor Zavodov dugogodišnji suradnik docent... detaljnije...

Početkom kolovoza 2019. godine iz tiska je izišla četvrta knjiga Izabranih djela Miroslava Slavka Mađera, prirediteljice dr.sc. Hrvojke Mihanović Salopek, a u zajedničkoj nakladi Društva hrvatskih književnika, Ogranak... detaljnije...

Iz iskusne uredničke ruke i mentorice brojnih studenata prof. dr. sc. Milane Černelić stiže još jedna monografija, na skoro 700 stranica, pod naslovom Tradicijska baština, identitet i migracije... detaljnije...

U povodu obilježavanja 100. obljetnice rođenja pjesnika Jakova Kopilovića (9. VII. 1918. – 18. XI. 1996.), Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata je krajem studenoga 2018. na svom internetskom... detaljnije...

Knjiga sabranih pjesama Jakova Kopilovića Ponad jablana sunce, koju je priredila Katarina Čeliković, sredinom studenog 2018. izišla je iz tiska, a objavljuje ju Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata... detaljnije...

U okviru obilježavanja 145. obljetnice rođenja velikog hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša, sredinom lipnja, iz tiska je izašla Matoševa drama Malo pa ništa u nakladi Društva hrvatskih književnika... detaljnije...

Titus MackovicSljedeći značajan primjer jest najamna palača Jovana Dimitrijevića. Vlasnik ove palače bio je jedno vrijeme i gradonačelnik Subotice (tijekom „turbulentne“ 1849. godine), a kasnije postaje gradski senator. U požaru koji izbija 1880. godine nestaje nekoliko prizemnih kuća s parcele u Ulici Lajosa Kossutha (današnji Korzo br. 6.) u vlasništvu Dimitrijevića koji potom traži dozvolu od gradskog ureda za izgradnju najamne palače na istom mjestu. Sljedeće godine, prema projektu Titusa Mačkovića, izgrađena je jednokatna neorenesansna uglovnica s trgovačkim lokalima u prizemlju i stanovima za iznajmljivanje na katu. Glavno je pročelje simetrično s dva rubna rizalita. Prizemlje zgrade je raščlanjeno velikim staklenim izlozima segmentnih završetaka s dekorativnim završnim kamenom na sredini okvira.

Najamne i obiteljske palače

U desetljeću koje slijedi Mačković je iznimno uspješan te dobiva brojne porudžbine brzo rastućeg sloja subotičkog građanstva. Slijede projekti za najamnu kuću Luke Aradskog u Strossmayerovoj 4. Titus Mačković palača Lazara Mamužića(1880.), obiteljsku palaču Đure Manojlovića (1881.) i najamnu palaču Samka Manojlovića (1882.), obje na Korzu, te najamnu kuću Ferenca Simegija (1885.) na adresi M. Gorkog 25, sve u neorenesansnom „ruhu“.

Palača Lazara Mamužića sagrađena je 1891. godine kao obiteljski dom tadašnjeg gradonačelnika na isušenom području nekadašnje Rogine bare. Nalazi se na parceli koja izlazi na dvije ulice a ima tlocrtni oblik slova L. Ovdje se Mačković također služi klasičnom talijanskom renesansom kao uzorom pri oblikovanju fasadnog platna zgrade kojoj dodaje i reprezentativni ulazni portik. Renesansa je uzor i za projekte zgrade u kojoj se danas nalazi OŠ Ivan Goran Kovačić iz 1892., zatim prizemna kuća Palotay (1893.) te raskošna stambeno-poslovna palača Ignáca Kunecza (1895.) u Drapšinovoj 2 koja pokazuje i Mačkovićevo poznavanje francuskih renesansnih oblika. Mačković se u svom opusu poslužio i neobarokom koji ulazi u modu u posljednjem desetljeću 19. stoljeća te tako koncipira pročelja svoje kuće (B. Radića 4) iz 1892. te zgrade današnje Glavne pošte iz 1894. godine.

Poslovno-stambena palača ugostitelja Karla Lichtnekerta preko puta željezničkog kolodvora posljednja je u nizu od četiri izgrađene palače uz tadašnji gradski park Marije Terezije (današnji Park F. Raichlea). Palača je izgrađena 1898. godine po projektu Titusa Mačkovića. Izgrađena je i ukrašena u stilu neogotike, te se odlikuje odmjerenošću proporcija i naglašenim vertikalizmom. Motivi za gradnju upravo u ovom stilu mogli bi se objasniti nacionalnom pripadnošću vlasnika palače (gotika kao »njemački stil«) ili željom za isticanjem palače među susjednim zdanjima. Zgrada je uvučena unutar parcele, u odnosu na liniju ulice (skupa s ostalim palačama u ovom bloku), čime je ispred nje stvoren prostor za mali vrt s dekorativnom ogradom od kovanoga željeza.

Sakralni opus

Sakralni opus Titusa Mačkovića također je značajan segment njegova arhitektonskog rada. On je bio angažiran pri obnovi kapele svetoga Roka 1884. godine kojoj je dao nov izgled u duhu neorenesanse sa snažnim klasicističkim dojmom. Nadalje, s obzirom na rastuću gradsku populaciju i povećanje broja vjernika Gradski senat je 1894. godine odobrio iznos od 80.000 forinti za gradnju crkve svetog Roka te raspisuje projektni natječaj. Osnovan je i poseban odbor inženjera za izbor primljenih radova. Žiri prvu nagradu dodjeljuje budimpeštanskim arhitektima Istvánu Keresztesu i Guidu Höpfneru. Druga nagrada pripala je Titusu Mačkoviću, koji je kasnije ipak postavljen za nadzornika radova koji započinju iskopavanjem temelja u studenom 1894. a novi sakralni objekt završen je srpnja 1896. godine. Do kraja godine nastavljeni su radovi na unutrašnjem uređenju i crkva je posvećena nekoliko dana pred Božić.

U svojim poznim godinama Mačković dobiva sve manje narudžbi, ali je na subotičkim grobljima izvedeno nekoliko kapela po njegovim projektima, primjerice kapela obitelji Lichtneckert na Bajskom groblju koja je podignuta 1913. godine u mješovitom neoromaničko-neogotičkom stilu. Autor je i kapele obitelji Ostojić (1898.), te kapele Milinović na Pravoslavnom groblju kod Dudove šume iako ta atribucija nije potvrđena.

(nastavlja se)

Izvor: Hrvatska riječ (Branimir Kopilović)