Ispis
Hitovi: 241

mara matkovic djurdjinPrije 60 godina šest kilometara od sela Đurđin (okolica Subotice) nalazio se Kajganov šor s tri salaša u nizu. Ondje su živjele obitelji prezimena Skenderović, a kojima je prdačno ime (nadimak) bilo Kajganovi. Na jednom od tih salaša rodila se i sve do udaje živjela i naša sedamdesetgodišnja sugovornica Marija, udana Matković. Iako šora i salaša više nema, Marijina sjećanja su itekako živa. Posjetili smo je u njezinom domu u Đurđinu gdje nam je vrlo rado pričala kako se slavio Badnji dan i Božić u obitelji iz koje potječe. 

Otezana pogača

Počela je priču nekoliko dana prije Božića, tj. kako je išla priprava na salašu za sam blagdan. 
„Imali smo dosta josaga i pileža i mama je puno radila. Kako bi sebi olakšala, počela je pripravljat ranije za Božić ono što se moglo. Prvo je detaljno spremala čistu sobu. Pokadgod ju je čak i mazala da nema onog ustajalog mirisa koji se posli lako uvlačio u tisto i kolače koje je čuvala u ovoj sobi. Iz istog razloga ju je i podmazivala, odnosno mazala pod žutom zemljom i vodom kako se ne bi prašilo. Posli tog je prostrla najsvečanije vidne krpare na pod i tamo se nije smilo ić“, kaže Matković i priča da je mama potom otezala suvu pogaču, jer je to kolač koji je mogao stajati i po dva mjeseca. 
„To je bilo jako svečano kad ona radi. Danima ju je otezala, tanko joj je bilo ko flis papir! Nismo smili ni prić astalu – ne trčat, ne prašit… Pravila ju je s orasima, višnjama, suvim grožđem, makom, a sušila je u peći nakon što bi ispekla kruv, al kad se peć dobro oladila. Tad ju je nosila u čistu sobu gori na šafunjer i ne daj Bože da smo to dirali i ili prija Božića“, sjeća se Matković. 
Kaže i da je tako mama sebi olakšala posao, al da je u isto vrijeme djeci – njoj i sestri – napravila veliku nevolju jer joj nisu mogli odoljeti te su se penjali na orman i jeli. Uz smijeh kaže Matković i da su uvijek bile otkrivene, jer su ih odali tragovi – šećer u prahu. 

Badnji dan

Prema priči Matković, na Badnji dan je svatko od ukućana imao puno posla, a najviše mama. 
„Uranilo se. Čestitali smo jedno drugom Badnje jutro i prionili na poso. Mama najviše, radio je i tata, a mi dica smo gledali. Mama je najprija zakuvavala kolače. Kolač i božićnjak za uveče, al i pogaču koju smo ili za ručak. Pokadgod smo i mi mami pomagali pravit figurice za božićnjak. Mećali smo na figuricu koja prikazuje Mariju svilenu maramu, tj. povezali smo je. Često smo joj više kvarili nego što smo pravili. Ručali smo oko osam devet sati tu pogaču na koju smo mazali puter. To nam je bilo prvo i jedino ilo do večere“, kaže Matković i dodaje da su toga dana obroci bili drugačiji i za sve domaće životinje koje su držali na salašu: „Tata je spremo avliju. Morao je namirit josag i sve pripravit, jel kad je došlo veče nije više smio ić med nji sve do posli ponoćke.“
Nakon što je otac završio sve poslove vani, zadatak mu je bio unijeti slamu i bor u salaš. „Tata je uno vunto slame u salaš, u sobu di će bit Božić, istreso je, namistio i tom smo se mi dica uvik jako radovali. No, prija nego što ju je tata dono, naš zadatak je bio da pometemo salaš. Morali smo sve pomest, jel se metla nije smila dirat dok se ne iznese slama. Đubre koje smo nameli smo izneli napolje i bacili na onu stranu na koju smo čuli da laju kerovi. Kazlo se da tamo di baciš đubre, tamo ćeš se udat. Moglo se to i namišćat, jel su kadgod u šorovima stalno lajali kerovi kad i je bilo puno, i salaša i kerova“, smije se Matković. 
„Nakon što je završio poso sa slamom tata je uno granu, a mi smo je kitili. Nismo imali bog zna kaki ukrasa, najviše i je bilo od krep papira, ko nike ružice i anđeli, lanci... Imali smo i zvonca, male ja-ganjce, tičice koje smo kačili s pripinjačima i salon cukar. Naša grana je uvik bila iz Moravice. Tata ju je tamo kupovo, jel je svakako išo u Moravicu na pecu prodavat kupus“, kaže Matković i dodaje da su, kad su sav posao završili, sjedili s ocem na slami, pjevali božićne pjesme i čekali večeru.   

Posna večera

Kao i u drugim bunjevačkim obiteljima na sjeveru Bačke, na salašu Skenderovića za Badnju večer jelo se posno – jabuka, med, češnjak, grah, tijesto sa sirom i makom, kompot od crnih šljiva i kolač (kruh). Iako je sada na jelovniku ustaljena i riba, Matković kaže da se nekada ona nije služila na salašima jer ju nisu imali gdje nabaviti. 
Osim pravila što se jede, za Badnju večer se točno znao redoslijed konzumiranja namirnica. 
„Mama je nosila gra, a najmlađi član obitelji, položajnik upaljenu sviću. Kad su se približili astalu, čestitali su Badnje veče, mama je zdilu s gravom metnila prid nas, a tata je priuzo sviću od položajnika i metnio je na astal di je bila cilog Božića. Prija nego smo počeli ist smo molili Boga i onda je svako pio malo zamedljane rakije. Prvo smo ili kolača i meda, onda kolača i bilog luka i meda pa jabuke. Ona se dilila na onoliko dilova koliko ima članova u obitelji – kod nas na četri. Kazli su nam da se to zato radi da ako se kadgod izgubiš u magli da se sitiš s kime si dilio jabuku na Badnje veče i da ćeš onda cigurno nać pravi put kojim tribaš ić. Posli tog smo ili gra s kolačom. Kad je na red došlo nasuvo, tata je nalio vino u jednu čašu i svi smo pili iz nje. Prvo mi, a tata poslidnji. Onda je nalio malo vina u kašiku i s tim je ugasio sviću. Tad je morala bit tišina, jel se virovalo da će onaj na kojeg ode dim prvi umrit“, kaže Matković. 
Kod Hrvata u okolici Subotice važan je bio, ali i ostao s malim izmjenama, i izgled stola tijekom Badnje večeri. Na stolu od Badnje večeri do blagdana Tri kralja stoji božićnjak, zamedljana rakija, vino, svijeća, zelena pšenica, jabuke, orasi, češnjak i med. Kaže Matković da je nekada bor bio na stolu, što sada nije čest slučaj. Također kaže i da se prije ispod stolnjaka stavljao po jedan čen češnjaka na sve četiri strane stola, te malo sijena koje je bilo bliže bora, „taman tamo di je mama tribala metnit čorbu pa je uvik morala pazit da se ne izvrne“, sjeća se Matković. Kaže da je obavezna bila i krušna kotarica, na podu ispod stola, a u koju su se stavljali žito, ječam i kukuruzi (u zrnu) te četiri jabuke. Zašto baš četiri? Matković objašnjava: 
„Jedna jabuka se dilila s ukućanima, jedna je išla konjima i kravama, jedna je bila za živinu, a jedna se bacala u bunar. To se sve radilo na blagdan Tri kralja. Onda se i raskićavala grana.“
Sredinom prošloga stoljeća u Kajganovom šoru Matković kaže da djeca nisu dobivala darove pod borom već da su im dar bili sitni novčići koje je otac sa žitaricama bacao prije večere iza vrata. 

Gosti s daleka puta

Po završetku svečane večere svi su s nestrpljenjem čekali vašange – zamaskirane prijatelje koji su dolazili u kuću tijekom Badnje večeri. 
„Laju kerovi, zvoni ovamo, zvoni onamo... Pa sad će doć, sakrivali smo se ispod kreveta... Bojali smo se – rogove su imali, zvono, priokrenili opakliju naopačke, ne poznaš ga ko je, sav je učađavljen... Dođu, lupaju u vrata ‘gazde, gazde’. Onda i tata pušti, pa oni kažu da iđu s dalekog puta, i gladni su i žedni i zima njim je i sve im je. Onda im je tata nalio vina, kolača nisu tili, i tad su išli dalje, do sledećeg salaša“, prisjeća se Matković. 
Na ponoćku je obitelj Skenderović svake godine išla, i to pješice. Udaljeni su bili šest kilometara od najbliže crkve sv. Josipa Radnika u selu Đurđin.
Nakon ponoćke, Matković kaže da su se obavezno jela pača koja je mama skuhala ranije. Kako pojašnjava, pača su jelo koje se pravi od svinjskih nogica, ušiju i repova, crnog luka i češnjaka. Sve se to skupa kuha „od ujtru do uveče“ da bi se na kraju uželatinilo. „Specijalitet“, kaže Matković. 
Osim obitelji, ranije pripremljen obrok u ranim jutarnjim satima dobivala je i stoka.

Prvi dan Božića

Ujutru na prvi dan Božića u salašu obitelji Skenderović mama je bila u velikoj gužvi oko kuhanja ručka dok su se djeca igrala u slami i gledala „granu“.
Sjeća se Matković da su ona i sestra išle u crkvu toga dana samo s ocem, seljačkim kolima i soncima ako je bilo snijega, jer je mama pravila „svečanu užnu“.
„Kuvala se zlatna čorba, i meso, i pečenje i fašir – ma nema čega nije bilo. I razne vrste mesa, al i puno dunca, puno kolača... E tad su došli na red i oni kolači sa šafunjera, al’ više nisu bili interesantni“, smije se Matković. 
Kao i za Badnju večer, i na Božić je, priča Matković, na stol mama nosila juhu, a položajnik svijeću te su čestitali ocu prvi dan Božića koji ih je potom posipao žitom, ječmom... 
Kaže nam Matković da na ovaj dan gostiju nije bilo, već se blagdan slavio u krugu najbliže obitelji. Ako bi i netko došao, to je bio „rod s buteljom“. Naime, kako nam priča, butelja je litra vina u boci u kojoj je zaboden batak. Nju je u kuću mogao donijeti samo najbliži rod, na primjer brat bratu i ona se nosila samo na prvi dan Božića. Istoga dana, kada padne mrak, u kuću su dolazili i drugi gosti da čestitaju Božić i svetog Stipana. 
„Lipo je bilo, veselo... Bez tv-a, bez radija, puno smo pivali, divanili, družili se...“, zaključuje Matković. 

Izvor: Hrvatska riječ (J. D. B.)

Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Thursday 1st of October 2020 04:42:39 PM