Ispis
Hitovi: 59

slavko žebićSlavko Žebić je umirovljeni novinar koji je svoj cijeli radni vijek posvetio novinarstvu, a najviše je posvećen temama o njegovom rodnom mjestu Gibarcu i voljenom Srijemu. Glavni je inicijator osnutka Zavičajne udruge Gibarac, čiji je cilj rada očuvanje lijepih gibaračkih narodnih običaja, bogate šokačke baštine i lijepoga ruha, koje se još i danas nosi u osam sela oko Vukovara: Bapskoj, Berku, Ilači, Lovasu, Tompojevcima, Tovarniku i Sotinu, a osmo selo ostalo je s druge strane najnovije granice Hrvatske – Gibarac. E baš ti običaji i to lijepo ruho, kako navodi naš sugovornik, svjedoče da je Gibarac oduvijek bio sastavni dio hrvatskog nacionalnog korpusa. 

O svom Gibarcu stalno pišete i spominjete ga, ali pišete i o Srijemu. Po čemu je čuven i toliko specifičan taj Vaš Srijem? 
Čuven, poseban, najljepši i što bi rekao još jedan čuveni Šiđanin, Bogdan Mesinger, čudan! U jednoj svojoj pjesmi, posvećenoj Bosutu, on kaže: „Ima jedan čudan kraj, gdje do rujna traje maj"! I drugi su čuveni Srijemci lijepo govorili o Srijemu. Ilija Okrugić Srijemac tvrdio je da je Srijem najljepši kraj omeđen moćnim rijekama Dunavom i Savom i prostire se od Zemuna na istoku do Gašparove apoteke u Vukovaru. Tu njegovu tvrdnju parodirao je Iso Velikanović koji kaže: „Srijem je do crte Šid – Bapska dokle je i Fruška gora, a Tovarnik, i sve zapadno od njega, to je već Lika". Meni osobno najviše se dopao opis Srijema dr. Rudolfa Horvata. Puno bi prostora oduzelo kada bih sve pobrojao tu navedene, ali tu su svi Mitrovčani, Zemunci, Iločani, Petrovaradinci, Šiđani, Vinkovčani, Vukovarci, Županjci... Ja bih spomenuo samo par mlađih: Ivana Bonusa iz Slankamena, braću Slavka i Miroslava Mađera iz Hrtkovaca, Živka Bertića i Ljubicu Kolarić-Dumić iz Kukujevaca i ne mogu zapostaviti moju Gibarčanku, Anicu Pinterović. U tom lijepom Srijemu od 1302. godine spominje se i Gibarac, prema shematizmu Antuna Jarma. 
Veći dio radnoga vijeka proveli ste u novinarstvu, a ako se ne varam, počeli ste u Radio Šidu?
Godine 1976. dolazim u Radio Šid i moram priznati i danas mi je drago da Radio Šid emitira iz prostorija koje su u vrijeme mojega mandata sagrađene. Prvi radni odnos sam zasnovao u Vukovaru, u kombinatu Borovo, pa je Vukovar na neki način i grad moje mladosti. Još dok sam bio u Radio Šidu, pisao sam za Radio Novi Sad, a pisao sam i za novosadski Dnevnik, a jedno vrijeme i za Večernje novosti. Kada sam prešao u Osijek, radio sam u listu Povratnik, Radio Osijeku, u Gospodarskom listu, slao sam priloge za program Hrvatskoga radija u Zagrebu, te za druga glasila: Glas Slavonije i podlistak Agroglas, tjednik Hrvatska riječ, Hrvatski glas Berlina... Bilo me je svugdje, pisao sam o svemu i svačemu, a najčešće o mojim Gibarčanima i u posljednje vrijeme o Šokačkoj grani.  
 Za Vas kažu da ste najzaslužniji za osnivanje Zavičajne udruge Gibarac
Bez lažne skromnosti, tvrdim da je ideja potekla od mene. Mi Gibarčani selili smo u Hrvatsku od 1991. do 1995. godine, kada su i posljednji Gibarčani istjerani za blagdan sv. Lovre (uoči 10. kolovoza 1995.). Istina, ovi koji su prije došli, već su formirali Zajednicu prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, a među osnivačima bio je i naš Gibarčanin, prof. Andrija Pozderović. On me je uputio na njih, pa sam već prije odlazio na sastanke Zajednice u Zagreb i pisao za Zov Srijema i najavio da ćemo i mi Gibarčani osnovati udrugu, po ugledu na Beščane i Hrtkovčane. I kada su autobusi s našim svijetom preko Harkánya stigli u Donji Miholjac, nismo imali što čekati. Za Tri kralja pozvali smo 30-ak Gibarčana u GČ Retfala. Tada smo donijeli odluku, podijelili kalendare i zadužili svakoga za ponešto: Poganovčane za dvoranu, prof. Pozderovića za Statut, a Andrija Tetkić i ja smo bili zaduženi za program rada. Osnivački je skup održan u Poganovcima 10. veljače 1996. godine. Tada je izabran Upravni odbor Udruge za čijeg predsjednika je izabran Andrija Tetkić i ja za dopredsjednika. Cilj osnutka udruge bio je očuvanje lijepih gibaračkih narodnih običaja, bogate šokačke baštine i lijepoga ruha, koje se još i danas nosi u osam sela okolo Vukovara: Bapskoj, Berku, Ilači, Lovasu, Tompojevcima, Tovarniku i Sotinu, a osmo selo ostalo je s druge strane najnovije granice Hrvatske – Gibarac. Ti običaji i to lijepo ruho svjedoče da je Gibarac oduvijek bio sastavni dio hrvatskog nacionalnog korpusa. Također sam i jedan od osnivača Šokačke grane. Danas je to respektabilna udruga s više od 500 članova, a od prve godine uspostavljen je i projekt Urbani Šokci, kao međunarodni okrugli stol na kojemu se propituju sve pore društvenoga života diljem Šokadije.
Gibarčani su sudjelovali na brojnim manifestacijama, a neki od običaja Gibarčana su predstavljeni u nekoliko muzeja, pa i u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.
Prvu izložbu imali smo u Muzeju Slavonije u Osijeku. Etnologinja Vlasta Šabić okupila je nas Gibarčane i Kukujevčane iz Srijema i Bođane iz Bačke. Bili smo zastupljeni s više od stotinu predmeta, kompleta nošnji, predmeta i fotografija, a što je najvažnije, ta je izložba otvorena na pojutarje našega kirbaja, 17. svibnja 1996. godine. Već iduće godine sudjelovali smo na izložbi Kićeni Srijem, što ju je u Zagrebu priredio Muzej grada Vukovara u progonstvu. Sudjelovali smo i na izložbi Kod bećarskog križa u Vukovaru, a kada su Josip Forjan i Katarina Bušić postavili izložbu u Subotici, Gibarac je i tu bio zastupljen. U Muzeju Slavonije ponovno smo bili na izložbi Ruho, a u Đakovu na izložbi Vinova loza u šokačkom vezu. Osobno mi je drago da smo zastupljeni i u Muzeju Vojvodine, i to zahvaljujući Katarini Novaković na izložbi ženskih oglavlja i Tatjani Bugarski i njenoj postavci Elementi svatovskih običaja u Gibarcu. Najradosniji sam, jer smo s našim izlošcima bili zastupljeni na izložbi Obnavljamo baštinu u Klovićevim dvorima u Zagrebu.
Pisali ste i o gibaračkom nogometu. Do mojih ruku je došla Vaša fotomonografija Devedeseta obljetnica gibaračkog nogometa. I nogomet je sastavni dio gibaračkog bića?
Gibarac je osnovao nogometni klub među prvima u šidskoj općini, još davne 1928. godine, a prva je lopta u Gibarac došla baš iz Županje. Poslije su na osnovu nje gibarački šusteri i opančari pravili nogometne lopte i nogomet se u Gibarcu igrao pravom kožnom loptom. A što se tiče uratka, moram priznati da sam pisao o 90. obljetnici, jer nisam siguran da ću pisati o jubilarnoj stotoj. Dugo sam se spremao, razgovarao s puno ljudi, jer sve što nosi hlače u Gibarcu je vezano za nogomet. I tako je bilo dok je bilo, dok se nebo nije zamračilo. Dečki, jedan po jedan preselili su u Hrvatsku i čim smo osnovali udrugu, počeli smo igrati mali nogomet s ekipama u Retfali.
Živite već dugo u Osijeku, a stalno ste navezani na Gibarac, Srijem, pa i Vojvodinu. S kim najradije surađujete?
Ostavio sam dobar broj prijatelja tu gdje sam rođen i gdje sam odrastao. Moji Gibarčani, Kukujevčani i Srijemci općenito, uvijek su bili navezani na svoju Katoličku Crkvu, pa se mogu pohvaliti da sam izvještavao s blagoslova novopodignutih crkava u mjestima koje su naši Srijemci nastanili nakon progonstva. Moram spomenuti i suradnju Šokačke grane s HKD-om Šid. Zajedno smo sudjelovali na okruglom stolu posvećenom Isi Velikanoviću, a i folklorna skupina je održala koncert u Domu kulture u Šidu. Također, zajedno smo organizirali književnu večer na kojoj je gost bio profesor Bogdan Mesinger. 
Možemo li očekivati uskoro kakav Vaš ukoričeni uradak?
U rubrici vašeg tjednika Priča o fotografiji objavio sam tridesetak i više fotografija, pa mi je nekoliko ušlo u zajedničke knjige s dobrim brojem drugih autora. Sada imam 50 takvih priča i isto toliko fotografija, koje bi se mogle ukoričiti u knjigu od svojih 120-150 stranica. Ja bih je nazvao Gibarac u 50 slika. Ali, nažalost, sredstava nemam. Drugo, već desetak godina pripremam rukopis pod radnim naslovom Gibarac od A do Ž, od gibaračkog atara, od svojih 3.000 hektara i prigodne priče o pašnjaku od 500 ha, na kojemu je svojevremeno paslo 300 do 400 konja, 600 do 700 krava, 1.200 do 1.500 svinja i 7-8 stada ovaca. I tako, slovo po slovo, sve do Ž, i četiri grane velike obitelji Žebić u Gibarcu. 

Izvor: Hrvatska riječ (S. D. )

Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Sunday 5th of April 2020 03:54:57 PM