Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Kopunovic Mrvljenje mrve nebaBolje nekom dati štap da nauči loviti ribu, nego mu je dati ulovljenu, stara je izreka. No, većina junaka iz zbirke pripovijedaka Mirka Kopunovića „Mrvljenje mrve neba“ nisu imali pogodnost da im netko nešto daruje u vidu materijalnog dobra, dok su neki od njih ipak dobili salaš ili komad zemlje, mada je to samo značilo glede egzistencije: „Imalo se od čega početi, samo je trebalo raditi od jutra do mraka.“

Međutim, ni jednima, ni drugima, nisu dani u njihovim obiteljima i u životnom prostoru općenito, u vremenu jednoumne projekcije stvarnosti pod manipulacijskim plaštem socijalizma države SFRJ i početkom rata devedesetih godina na prostorima tada raspadajuće te iste države, usred ideologijskog licemjerja dominantnih diskursa stvarnosti, dakle u vremenskim razdobljima u kojima se odvijaju Kopunovićeve pripovijetke, ti čeznutljivi štapovi za pokušaj duhovnoga ulova, saznavanja vrednota koje sadrže energiju svjetonazora i intelektualne svijesti u prostoru kulture jedne Mittel Europe koje bi bile putokazi, potpora ili nagovijesti trajnog smisla u kovitlacu života, čime bi se poslužili i učili u potrazi za puninom svijeta. Također, nije im darovana čak ni vedrina pogleda u svakodnevlju od njihovih bližnjih, a kojima se ispisuju svjetlopisi, kako se ne bi našli u mraku situacije straha i slutnje Jozefa K., da će skončati kao pas u finalu romana Franza Kafke.

Unatoč tome, Kopunovićevi junaci u ovim pripovijetkama traže mogućnost spoznaje u mnogoznačnim strujama života u kojima se peru rane i blaže boli, ali se i raduje u okrepljujućoj svježini voda, kada im se dogodi prilika da ruku provuku u osvježavajućoj, autentičnoj vodi života, a to je prilika koja rađa želju da se zapliva u toj rijeci. Ali i kada se zapliva, u notornoj nemoći stradaju individualiteti koji su zapisani u ovim pripovijetkama.

Oslonjeni na sebe

Tako su Kopunovićevi književni junaci oslonjeni na sebe, na svoje snage, u nastojanjima da sudjeluju u punini svijeta i divnom koloritu bogatstva životnog podneblja. U tim potragama, pokleknuli pod teretom svojih sudbina, zbog neostvarenosti tog sudjelovanja u punini svijeta, umjesto da i dalje nastoje obrađivati svoje životne vrtove, čak i nakon određenih neuspjeha, oni se predaju i dopuštaju bujanje duhovnog korova, postajući kao osobe zbroj raznih duševnih boli, srdžbe, konflikata, gorčine, nostalgije, depresivnih snatrenja i samoubojstvenih poriva.

Pri tome, ostavljaju i svoje bližnje i voljene osobe bez podrške i ljubavi, makar i oni sami, uzročno, ostali bez te iste podrške i ljubavi, prepuštajući se i postajući tako dio užasa ritualnog naprezanja za daljnje otaljavanje života u duhovnoj pustoši, sve dok ne dođe „Ona“, kako kaže Jakov u pripovijetki „Mrvljenje mrve neba“, misleći pri tome na smrt. Nelagoda svakodnevnice izbija iz ovih priča kao hladnoća i vonj memle iz apatičnih podruma iznevjerenih nada i izgubljenih ljubavi.

Neorealizam u postmoderni

Pripovijetke Mirka Kopunovića mogu se okarakterizirati odrednicom neorealizam u postmoderni, kao što je to proza Eduarda Galeana, Roberta Bolanoa, Raymonda Carvera, Marka Vidojkovića, Mihajla Spasojevića ili Marka Pogačara. U pitanju je snajperska proza. Kopunovićev prozni iskaz je sveden, bez stilskih ukrasa, odsječan, a izražajna sažetost i jasnoća izraza, precizno ciljajući, pogađa u središte upečatljivih sudbina i karaktere Kopunovićevih likova, uvlači čitatelje u djelo, upečatljivo i potresno otkrivajući i predočavajući frustracije, razočaranja, otuđenja, ali i prijateljstva i težnje junaka ovih pripovijetki da pronađu ljubav.

A ta imenica – mjesto, jer su u ovome književnom pismu to konkretno toposi Subotice i mjesta pokraj Dunava, postala je za mene intrigantna riječ kao čitatelju ove knjige, jer je ne osjećam kao neutralan termin. A zbog čega? Jedno je to da je Subotica mjesto u kojem živim, a da su mjesta uz Dunav ta koja sam posjećivao, ali prije svega radi se o konkretnom doživljaju tih mjesta pisca Kopunovića, osnovice i temelja za gradnju priča, a potom čitateljskom praksom i našeg doživljaja tih mjesta, a koja oblikuju i utječu na junake ovih priča, zrcaleći društvenu zbilju. A kako? Junaci ovih pripovijetki, kako zbog formiranih mentaliteta, tako i zbog društvenog konteksta, a riječ je uglavnom o bunjevačkim Hrvatima, egzistiraju u sklopu starih, tradicijskih vrednota, tradicijskih modela života, ali i u kontekstu stvarnosti za njih nove komunističke ideologijske zbilje, dakle u kulturno-religijskoj i ideološkoj usložnjenosti toponima u kojoj su smještene priče u ovoj knjizi, a Kopunović ne promašuje značenjski spektar duha tih mjesta.

Jezični znaci

Jezični znaci se u dinamici jezične prakse pisca sklapaju u točki te imenice – mjesto, kao jezgra usložnjavajućih odnosa dvaju polova: zijeva praznine koji je nastanjiv za osjećaj ljudskog, duhovnog trajanja, ali se Kopunovićevi junaci sapleću na putovima k mjestima intimnih utočišta, dok žele graditi vlastite stilove života, ne snalazeći se u komešanju vanjskog svijeta, a gluhi su za bezglasne razgovore pod nebeskim visinama, a s druge strane čine zbroj u kulturnoj, jezičnoj, povijesnoj pripadnosti pojedinca mjestu življenja, u kojemu se odvijala prošlost, koja supostoji zahvaljujući kulturnoj memoriji i gdje se ostvaruje sadašnjost, koja već stremi k budućnosti tih mjesta egzistencijalnosti.

Nema u ovim pripovijetkama velikih zapleta u rasvjetljavanju motiva ljudskih postupaka, a „nisu ni potrebni“, kao što je to rekao Eugene O’Neill za svoje dramsko djelo „Ledadžija dolazi“, jer: „Dovoljan je čovjek“. Junaci Kopunovićeve knjige, čiji jezici ostaju slani, ne ostvaruju životne uspjehe u prenapregnutoj borbi za opstanak ili u nastojanjima za ostvarenje snova o plemenitom postojanju – da parafraziram pjesnika Yeatsa, a za utjehu im ostaju tek molitvenici ili kantorovo pjevanje prilikom sprovoda, dok traže mir za svoje pomućene duše.

I dok otkrivamo prešutne snage u malom broju rečenica u ovim pripovijetkama, možda ovu knjigu trebamo čitati i kao putopis kroz nas „same“ – koliko smo težili i koliko smo uspjeli biti dobri u dobrome, ali i koliko smo često zbog sujete, zavisti, zlobe, gluposti, moralnog lopovluka i obijesti, nanosili zlo, kako sebi, tako i drugima. Uvjeren sam da je za Mirka Kopunovića pisanje čin nade u njegovoj osjetljivosti za bitak i pismo, a što još ostaje za nas, čitatelje ovoga teksta? Odgovorit ću odmah. Za nas čitatelje ove pripovijetke su mogućnost susreta i međuprožimanja putem teksta s onim što je istinski autentično.

Tekst: Zvonko Sarić

 

Baština