Pozovite » (+381) (0)24 535-533

antal hegedus o knjiziOva knjiga je dopunjena i proširena doktorska disertacija svećenika i povjesničara Antala Hegedűsa. Veći njen dio nastao je još 1954. godine, a kao disertacija je obranjena 1955. Na početku je dan sadržaj, pa zatim slijedi predgovor ili pozdrav čitatelju sadašnjeg kalačko-kecskemétskog nadbiskupa dr. Balázsa Bábela, pa predgovor hrvatskom izdanju dr. sc. Slavena Bačića. Od 11. do 116. strane u okviru glavnog dijela-korpusa je sama Hegedűseva disertacija. Nakon autorova pogovora slijede tri dodatka: Buntovnički letak iz 1735. godine, Statuta Diocesana Generalia Anno 1738., Popis naselja Bačke županije iz 1733. godine, a glavni autorov dio završava navođenjem literature, gdje je dano stotinjak bibliografskih jedinica. U završnom dijelu ove knjige objavljen je rad povjesničara Tamása Tótha pod naslovom Ako nitko ne započne, nitko neće ni završiti. Gabrijel Patačić, kalačko-bački nadbiskup (1733. – 1745.), zatim Usporedni popis naziva naselja i Ilustracije: dijelovi Obrednika Gabrijela Patačića.

Plemićka obitelj

Autor je svoje djelo, osim predgovora i pogovora, podijelio na 13 glava kojima daje i naslove. U prvoj glavi pod nazivom Veze porodice Patačić s Mađarima naveden je dio Gabrijelovog rodoslovlja s očeve strane. Povijesna vrela donose prve podatke vezane za XV. stoljeće, a Patačići su bili hrvatska plemićka obitelj, podrijetlom iz Bosne koja se doselila u Slavoniju, ali su uglavnom brakovima bili povezani s mađarskim plemstvom. Gabrijelov otac Baltazar Patačić (1663. – 1719.), župan virovitičke županije, bio je oženjen Mađaricom Terézijom Bikszádi Gerecz. Pod naslovom Mladost Gabrijela Patačića spomenuto je njegovo rođenje i krštenje 1698./99., a zatim školovanje, izbor zvanja, počeci svećeničke službe i napredovanje u njoj. Gabrijel svoju formaciju započinje kod benediktinaca u Štajerskoj, pa zatim nastavlja kod isusovaca u Varaždinu i Trnavi, da bi završio na čuvenom Collegium Germanicum et Hungaricumu u Rimu. Za svećenika biva zaređen u Lateranskoj bazilici na Veliku subotu 1722., zatim se vraća u Hrvatsku gdje je najprije župnik u Varaždinu, pa zagrebački kanonik. Za srijemskog biskupa biva imenovan i posvećen 1729., a za kalačkog nadbiskupa 1733. godine.

Nadbiskupsko djelovanje

U trećoj glavi pod naslovom Vjersko i političko stanje Kalačke nadbiskupije (1733.) autor opisuje teške prilike koje je Patačić zatekao. Turci su koncem XVII. stoljeća, nakon Bečkog rata, protjerani s ovih prostora, ali je ovo područje bilo opustjelo, slabo naseljeno. Katolika je bilo malo, od nekadašnjih 300 župa, svega 17; sakralni objekti su bili uglavnom porušeni, vladalo je siromaštvo, prevladavali su uglavnom pravoslavni Srbi, napose u Bačkoj županiji. Pod intrigantnim nazivom Nadbiskup batinom stvorenih Mađara autor pobija optužbe mnogih povjesničara napose južnoslavenskih (Gašića, Matasovića, Poljakovića...) da je Patačić pomađarivao Slavene. U petoj glavi, Imenovanje Gabrijela Patačića nadbiskupom-početni mjeseci, opisano kako je Patačić postao kalački nadbiskup, kako je u ljeto 1733. godine bio svečano dočekan i s kojim se problemima na početku svoga djelovanja susreo. Započeo je reformu među svećenstvom i pukom, povećao je broj župa i podizao crkve, otvorio je sjemenište. Jedna od najinteresantnijih glava opisuje njegov kanonski pohod iz 1734. godine i njegove posljedice. Tada je u pratnji nekoliko isusovaca obišao svoju nadbiskupiju započevši od juga, od tadašnjeg Fossatum Petrovaradiense, odnosno današnjeg Novog Sada. Najdulje se zadržao u Baču, oko tri tjedna kod franjevaca, dok je 5 dana proboravio i u Subotici. Uglavnom je krizmao, propovijedao i držao pučke misije. Hegedűs govori i o Patačićevoj gradnji katedrale, kao i o obnovi kaptola koji su po njegovoj zamisli mogli činiti četiri regularna i četiri začasna kanonika. Gradnja katedrale koju je želio posvetiti u čast Marije na nebo uznesene tekla je veoma sporo, tako da je dovršena tek 1774. godine.

Procvat vjerskog života

U glavi o reorganizaciji svećenstva opisani su problemi s kojima se kler susretao na teritoriju Kalačke nadbiskupije. Nadbiskup je odredio svećeničke prihode poput štolarine, lukna, deputatuma, ali župa je bilo malo i bile su siromašne. Utemeljenju nekih župa protivio se i puk koji je još od vremena pod turskom vlašću navikao na franjevce koji su tada bili jedini dušobrižnici i pastoralno su djelovali u narodu. Oni nisu ubirali nikakve poreze, ali su zato živjeli od često obilnoga milodara vjernika. Patačić je imao problem pri osnivanju nekih župa i postavljanju dijecezanskih svećenika (Gara, Kaćmar, Baškut). Malo je bilo obrazovanog svećenstva. To su bili uglavnom pitomci sjemeništa koje je otvorio nadbiskup ili oni koji su studirali u Rimu ili drugdje vani. Jedna od glavnih zasluga kalačkog nadbiskupa bila je obnova i procvat vjerskog života po župama. Učestale su procesije i proštenja, nabavljeni su sakralni predmeti, držane propovijedi i vjeronauk, prakticirane su pobožnosti, subotom litanije, u korizmi križni put, uoči blagdana večernje, slavljeni su sakramenti, suzbijani su običaji koji su se protivili kršćanskom moralu i ćudoređu. Sve je to provođeno u jednom baroknom duhu.

Ilirsko-hrvatske propovijedi

Autor disertacije piše o Patačićevom obredniku donesenom 1738. godine, koji je doživio još dva izdanja 1798. i 1883. godine. Obrednik je rađen na četiri jezika: latinskom, njemačkom, mađarskom i ilirskom-hrvatskom, a rađen je po uzoru na isusovce i njihove pučke misije. U kratkom odjelu o takozvanoj buni Pere Segedinca iz 1735. godine autor kao podstrekača označuje tadašnjeg novosadskog vladiku Visariona Pavlovića, ali ističe da su se najvažniji događaji zbili na teritoriju Békeske i Aradske županije što je izvan jurisdikcije Kalačke nadbiskupije, iako su se neki događaji odigrali i na tlu Bačke županije čiji župan je bio Patačić. Naglašava da je nadbiskup volio svoje vjernike Bunjevce i da je propovijedao i na ilirskom hrvatskom jeziku. U posljednjoj glavi koja opisuje Patačićev životni put nešto je napisano o razdoblju njegova života od 1740. do 1745. kada je možda pomalo razočaran napustio aktivno djelovanje i vrijeme uglavnom provodio u svojoj rezidenciji u Hajósu. Bio je prisutan na krunisanju Marije Terezije u Požunu 1741. godine, ali mu ipak nije pripala čast da je on okruni kao što je očekivao. Umro je u Beču 5. prosinca 1745. godine kada je išao na krunidbu Franje Lotarinškog, a sahranjen je u Kalači 27. siječnja 1746. godine.

Značaj nadbiskupa

Značaj nadbiskupa Gabrijela Patačića za obnovu vjerskog i društvenog života ondašnje južne Ugarske u prvoj polovici XVIII. stoljeća je vrlo velik. Antal Hegedűs je to u svojoj disertaciji uspio dobro prikazati i dokumentirati izvorima i literaturom koja mu je u komunističkoj Madžarskoj 50-tih godina prošloga stoljeća bila dostupna; napose se koristio djelom čuvenog crkvenog povjesničara isusovca Stephanusa Katone Historia Metropolitanae Colocensis Ecclesiae 1-2, a neke njegove propuste je ispravio Tamás Tóth u svojoj disertaciji Preporod Kalačko-bačke nadbiskupije nakon oslobođenja od Turaka kroz prikaz djelovanja dvojice nadbiskupa iz porodice Patačić – Gabrijela i Adama (1733. – 1784.) čiji dio su priređivači objavili u ovoj knjizi.

Knjigu je na hrvatski s mađarskog jezika preveo povjesničar dr. Ladislav Heka, stručnu redakturu sproveli su katedralni župnik, prečasni Stjepan Beretić i povjesničar dr. Slaven Bačić, dok je lektor bio Petar Vuković. Nakladnici su Kalačko-kecskemétska nadbiskupija sa sjedištem u Kalači, Enciklopedijska Radna Udruga Mađarske Crkvene Istorije, Fondacija Historia Ecclesiastica Hungarica, kao i Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice. Tiskanje knjige omogućili su Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice u Novom Sadu, Hrvatsko nacionalno vijeće iz Subotice, Hrvatska samouprava u Budimpešti, kao i mađarsko Ministarstvo ljudskih resursa. Izvornik je izdan u Kalači i Budimpešti 2010. godine.

Izvor: Hrvatska riječ (Dominik Deman)

Baština