Pozovite » (+381) (0)24 535-533

knjiga milovana mikovicaValjda je svako pokoljenje, koje je osjetilo da – što zbog biologije, što zbog promijenjenih društvenih odnosa – polako silazi sa scene, svoj odlazak uspoređivalo s blagom vrstom propasti svijeta ili bar nekom vrstom lokalne apokalipse. Tako se „potopi“ nakon Ljudevita XV. nižu i šire u svim vremenima i na svim meridijanima, a da su im pri tomu motivi u korijenu isti: promjene. Mogu one biti izazvane ratovima, revolucijama, migracijama kataklizmama... a svega toga pomalo i previše već odavno smo svjedoci – kao posljedicu sve one imaju promjene tektonskih razmjera.

Takvom jednom vrstom promjena bavi se u svom posljednjem romanu i subotički književnik (novinar, urednik, nakladnik) Milovan Miković. Imenujući svoje djelo i više no znakovitim naslovom za današnje vrijeme Otići nekamo, autor je u njemu i svjedok i kroničar i komentator prošlih i sadašnjih događanja u rodnome mu gradu – Subotici, za koju nerijetko koristi i naizgled raskošni, ali u biti hvastavo-posprdni naziv Slobodni kraljevski kotar-grad, verbalno se na taj način igrajući različitim statusima što ga je u povijesti imala. To što se, namjesto Ich forme, Miković u romanu odlučio za drugo lice jednine neimenovanom glavnom liku niti u jednom momentu ne oduzima niti paragraf ispovjednosti. Dapače: upravo na taj način čitatelj je uvučen u prisan dijalog o razmjerno novijoj povijesti piščeva grada (ali i ovih prostora općenito) i njegovoj zlehudoj sudbini koja ga gradativno uništava do granica bliske budućnosti.

Sukob dvije svijesti

Niti je pitanje hoće li se dogoditi, već ono glasi – kada će se zbiti?, jedan je od znakovitijih dijaloga na temu posvemašnjih vrsta urbicida u ovom romanu.

Kao osnova za takvu pretpostavku, neku vrstu predskazanja čak, Miković koristi sukob dvije svijesti koje se već dulje vrijeme sreću na jednom mjestu (gradu, Subotici): autohtone (urbane) i dotepenačke (ruralne), pri čemu se prva – lišena svake vrste moći i utjecaja – sklanja kada god i gdje god može pred drugom, osokoljenom dobivenim ili naslijeđenim društvenim privilegijama. I dok je prva (svijest) imenovana i konkretizirana do biografskih, pa čak i autobiografskih detalja (piščev otac Geza Mikovic ili njegovi suvremenici poput Andrása Hangye, Nándora Giona ili Albe Pančića, primjerice), dotle je druga uglavnom neimenovana, kao sinonim za tuđinsku, mračnu i tužnu prošlost koja joj se svojim panađurskim obredima otvoreno ruga u središtu grada.

Odgovorni za propast

Policajci, dežurni ili dobrosavi ocokoljići samo su nužnost, neka vrsta kodnih imena, za jednu instituciju koju je neimenovani glavni lik u romanu posredno ili neposredno označio kao najodgovorniju za nevolje najbližih mu, propast rodnog mu grada i poraz urbane svijesti kao metafore u kojoj će se prepoznati svaki Građanin s prostora Panonske nizine. Ta institucija – zvala se ona Udba ili nekako drugačije – pratit će, upravljati i određivati i individualne i kolektivne sudbine, nepogrešivo se opredjeljujući za priučeno namjesto obrazovanoga i militantno namjesto pacifističkog što će u konačnici uroditi trijumfom objede nad istinom, odnosno Zloga nad Dobrim. Upravo onakvim kakvim ga na koncu romana vidi Loško Legenda, neka vrsta lokalnog lera, Subotičanima, pa tako i Mikoviću, itekako poznata i simpatična osoba. Stoga se, ma koliko strukturalno heterogen bio, za roman Otići nekamo može reći kako on ujedno predstavlja zbir bogate piščeve erudicije, kako o povijesti rodnog mu grada tako i u mnogim drugim područjima (umjetnosti i filozofi je ponajprije), a koja se u ovom djelu iščitava iz svake rečenice, bilo da je riječ o monologu ili dijalogu. Djelo je ovo kafkijanski sivo i fuksovski crno, u nijansama podijeljeno posve dovoljno da čitatelja ne ostavi uskraćenog za vlastitu viziju sudbine koja u budućnosti čeka Suboticu, a možebitno i još neke slične joj nekoć slobodne kraljevske kotar-gradove. I, ma koliko uznemirujuća bila, ta je vizija bolje rješenje nego dominantno uvjerenje većine Sarajlija ili Vukovaraca s kraja prošlog stoljeća. To što je Miković za priopćavanje poruke umjesto novinarskog izabrao književni žanr nije pitanje forme nego suštine: vijest se, naime, zaboravi drugog dana dok roman na njega stalno podsjeća.

Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)

Baština