Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Piše: Katarina Čeliković

Teska vrimenaKada dio nekog naroda živi odvojeno od svoje matice, jezik mu postaje jedno od najpotrebnijih i ponekad najteže dostupnih sredstava za očuvanje nacionalnog identiteta. Najpotrebnije – na što nas podsjeća izreka koju su mnogi hrvatski velikani spominjali – jer narod u jeziku živi (B. Rajić, B. Vujkov), a teže dostupno napose kada se nalazi u okruženju dominantnog većinskog jezika koji je po mnogo čemu sličan te se svoj materinji govor ne doživljava kao autentičan, a još manje ravnopravnim. Kakvo je mjesto narodnog govora u sklopu jezika jednog naroda i treba li ga i kako čuvati, pitanja su na koja bismo morali dati odgovore kako nas budućnost ne bi tražila kao „zamrle“ i „zaboravljene“ u prošlom, XX. stoljeću.

Cvice i kamenStandardni jezik prema narječju i govorima

Poznato je da hrvatski jezik dijelimo na tri narječja – štokavsko, kajkavsko i čakavsko te na više dijalekata i na brojne govore. Hrvatski je standardni jezik zasnovan na štokavskom narječju, a potreban je kako bi se jednim jezikom sporazumijevali pripadnici istoga, hrvatskoga naroda budući da je hrvatska dijalektološka mapa vrlo šarolika i često su zavičajni govori različiti do nerazumljivosti. Važno je stoga imati jedan jezik – koji je dogovoren i kojim ćemo se svi moći sporazumjeti. Jesu li na ovaj način narodni govori manje vrijedni od standardnoga jezika? Iako bi lingvisti morali stati u obranu zavičajnih govora, prečesto se prešućuje potreba njihova očuvanja te se stječe dojam kako u javnosti prevladava stav kako su dijalekti manje vrijedni od standardnog jezika. Mjesni ili zavičajni govor koriste stanovnici pojedinog mjesta i on ima obilježja dijalekta i narječja kojemu pripada. Više takvih govora čini skupinu zavičajnih govora, više skupina zavičajnih govora čini dijalekt, a više dijalekata čini narječje. Ovo je gradacija kojom dolazimo do standardnog jezika kojim se služimo kao općim sredstvom sporazumijevanja. Često čujemo i izraz „književni“ jezik, kojim se služi književnost, ali u novije vrijeme prevladava naziv „standardni“ jezik čime se naglašava njegova uređenost i određenost pravilima koja važe za sve govornike hrvatskoga jezika. Stoga se standardni jezik mora učiti kako bismo se svi pridržavali dogovorenih pravila, dok se, što je opće poznato, narodni govori odlikuju svojim različitostima po čemu su specifični i što ih čini narodnim blagom.

Ric fali-mIkavski govor

Što je to ikavski govor i tko se njime koristi? Ikavski govor je nazvan po izgovoru jata kao glasa i i najčešći je tip materinskog govora kod zapadnog novoštokavskog dijalekta te slavonskog šćakavskog dijalekta, koje većinom govore Hrvati. Kako nam to opisuje dr. sc. Josip Lisac, ikavski se govor prostire „na području zapadne Hercegovine, dijelu južne Bosne sve do područja Jajca i zone sjeverno od Travnika i Zenice; u taj je dijalekt uključeno i područje zapadno od Livna, teren oko Dervente i Bihaća. Zapadno od rijeke Bosne i zapadno od Neretve, Hrvati su i Bošnjaci ikavci“. Na jugu novoštokavskim se ikavskim dijalektom govori od Opuzena i Metkovića prema sjeverozapadu sve do Omiša. Iako je obala uglavnom čakavska, na mnoga su područja doprli štokavci i izmijenili postojeću čakavštinu. Takvo je stanje u Splitu, podvelebitskom području, na otocima Korčuli (Račišće), Hvaru (Sućuraj), Braču (Sumartin), Šolti (Maslinica), Pagu, osobito u Dinjiški i Vlašićima. U Lici su ikavci novoštokavci koncentrirani oko Gospića, u blizini Senja, oko Lovinca i Svetog Roka, u zoni prema Kordunu. U Gorskom kotaru ikavci su u Liču i okolici, Mrkoplju i u Sungeru. U Slavoniji su novoštokavci u Vuki, Širokom Polju, Punitovcu i Dragotinu. Taj je idiom zabilježen i u nekim mjestima u Bačkoj, Mađarskoj, Austriji, u okolici Budimpešte te u Italiji (Molise). /Dr. sc. Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1 - Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb 2003./

Siladjev-Divani iz SontePrimjer (ne)očuvanja ikavice

Izvan Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ikavicom govore i bunjevački Hrvati na sjeveru Bačke, gdje je u stalnom procesu nestajanja. Usprkos nastojanjima brojnih pojedinaca i udruga, ona nema svoje mjesto, ne samo kakvo zaslužuje, već ni približno onakvo kakvo je aktualno u Hrvatskoj. Dok se, primjerice, Dalmatinci ikavicom svakodnevno služe kako u običnom životu, tako i u medijima, među bačkim Bunjevcima se govori još u pojedinim ruralnim sredinama, a u gradovima je ona doista u tragovima. Nerijetko ćemo u komunikaciji s govornicima ikavskog govora u Bačkoj čuti priče o tome kako su i zašto prestali govoriti ikavicom još njihovi roditelji pa onda nije čudo što ni mlađi naraštaji ne znaju „divanit“. Evo jedne tipske priče.

Djevojka je u kući kao dijete, s roditeljima naučila govoriti ikavski. No, dolaskom u školu, na satu srpskoga jezika, profesorica „materinjeg“ jezika (!) je na satu ovu djevojku opomenula da treba govoriti književnim jezikom – što znači ne smije reći „lipo ću napisat“ već „lepo ću da napišem“. Jasno je da poslije toga dotična učenica ne samo da je prestala govoriti „lipo“ već je potpuno usvojila srpski standardni jezik kako ne bi odskakala od ostalih, odnosno važećeg i poželjnog obrasca. Jasno je da se ovakvo ponašanje u školi nikako ne smije dopustiti, a kamoli bi se to trebalo očekivati od profesora materinjeg jezika (sic!); tada, naravno, nije za nas bilo hrvatskoga jezika.

Ovakvih, negativnih primjera bilo je previše koji su utjecali na to da danas prevladava stav kako su dijalekti manje vrijedni od standardnoga jezika, jer su oni „nepravilni“. Zbog toga se na dijalekte prečesto gleda posprdno i prezrivo, a na one koji govore dijalektom kao na neuke „seljačine“. Velika je odgovornost i na lingvistima, na profesorima i onima koji se jezikom bave kao živim tkivom i koji su vrlo malo poduzeli kako bi ljudima objasnili da njihovi materinji govori nisu „nepravilni“ i da nisu manje vrijedni od standarda.

Dumendzic-Cudan ovaj bili svitZašto očuvati dijalekte?

Običan čovjek može postaviti pitanje – zašto očuvati dijalekte? Ako nam za komunikaciju služi standard, što dobivamo dijalektom?

Dijalekt je narodno blago. Tradicija i tradicijska kultura su nedvojbeno blago naroda, a velik dio čuva se u govoru, pa bio to govor i najmanjeg mjesta. Poput narodnih običaja, različitih spomenika, kulturnih vrednota, i narodni govori čuvaju starinu te čine veliko bogatstvo i pojedinih naroda i cijeloga čovječanstva. Svaki je govor na svoj način poseban i zanimljiv te je nestanak, odnosno smrt bilo kojeg dijalekta, kao i jezika, prava katastrofa. Između smrti dijalekata i smrti jezikâ zapravo nema apsolutno nikakve razlike.

Drugi važan razlog za očuvanje dijalekata je identitet. Ikavica je u slučaju bačkih Hrvata, i kod Bunjevaca i kod Šokaca, bila i ostala identitetska odrednica budući da žive povijesno odsječeni od matičnog naroda. Nestanak dijalekta mijenja i čovjekovu psihu koji se tako nalazi u brisanom prostoru te prima jezik i identitet onih s kojima živi. Ima primjera kada djeca roditelja koji su napustili svoj govor i prešli na neki drugi, najčešće jezik, osjećaju poslije određen gubitak identiteta, a time i kulturnoga nasljeđa. Svi možemo potvrditi kako negativan odnos profesora u školama pridonosi istom takvom, negativnom odnosu prema dijalektima i kod samih učenika. I sami vidimo kako dosta mladih ljudi napušta svoj materinski govor, usvaja jezik većinskog naroda i ne osjeća pripadnost svome narodu.

Zdribac zlatne griveKako očuvati ikavicu?

Od najveće je važnosti prosvjećivanje javnosti ponajprije javljanjem lingvistâ i drugih stručnjaka koji se bave jezikom i književnošću, na televiziji, na radiju, u novinama, na javnim tribinama itd. Oni trebaju promicati ljubav prema dijalektima, toleranciju i prihvaćanje svih dijalekata kao jednakih, ali i jednaku vrijednost standarda i dijalekata. Dijalekti se ne smiju proglašavati „seljačkima“ i „smiješnima“.

Ulijevanje poštovanja prema svojem vlastitu dijalektu je također važan cilj, napose imamo li u vidu kako se mnogi govornici srame svoga govora. Stoga treba javno propagirati uporabu dijalekata pokazujući kada i gdje je dijalekt poželjniji od standarda.

Dijalekte treba na velika vrata službeno uvesti u razrede. Podučavanje se u osnovnim školama treba zasnivati na uporabi dijalekta, koristeći se pri tom tradicijskom kulturom (obilježavanje blagdana, narodni običaji) kao osnovom na kojoj se ujedno gradi nacionalna svijest djece.

Ikavica mora biti sredstvo za oživljavanje tradicijske kulture. Nepotrebno je bilo koji od običaja Hrvata Bunjevaca i Šokaca u javnosti predstavljati na standardnom jeziku kada je ikavica imanentna upravo tradicijskoj kulturi (Dužijanca, tute, šokačko veče i sl.).

Važno je na što više kulturnih priredbi uvesti ravnopravno uz standardni jezik i ikavicu svih mjesta u kojima se ona govori (Lira naiva, Smotra recitatora, dramsko stvaralaštvo, festivali pučkog pjevanja i dr.).

Ne manje važno je promicanje ikavice kroz medije. Bunjevačke i šokačke ikavice je premalo u medijima. Bilo bi, recimo, poželjno kako na lokalnim TV postajama tako i na državnoj televiziji uvesti program u kojem će se na ikavici čuti pjesme poznatih pjesnika, u kojem će narod „divanit“ o svojim običajima i o životu koji živi.

I javni bi natpisi (putokazâ, imena ulicâ, i dr. – Bajmak, Mirgeš i dr.) trebali biti na mjesnom govoru čime bi se pripadnici hrvatskog naroda osjećali sigurnijima i u svom govoru pred drugima.

Prid svitomZaključak

Primjetna su nastojanja intelektualaca i aktivista u ponekim udrugama kulture u vezi s oživljavanjem aktivnog korištenja dijalekta. No, unatoč tomu, još se može naići na mnogo više negativnih pojava, kao što je nekorištenje ikavice u školi, u medijima, pa i u trgovinama, inzistiranje na standardu i to većinskog naroda, pa se ljudi srame svojega materinskoga jezika.

Potrebno je na svim razinama širiti svijest o ljepoti narodnoga govora – ikavice među Hrvatima u Vojvodini – istupanjem u javnosti na manifestacijama vezanim uz tradiciju, hrabriti djecu da međusobno govore svojim materinskim govorom, pjesnike da pišu na ikavici, objavljivati tekstove u tiskovinama na ikavici, proučavati ikavicu (Dani Balinta Vujkova). Tako ćemo javnim istupanjem stvarati pozitivne stavove prema ikavici.

Večer ikavice u Stanišiću je na tom tragu: inicira nove forme okupljanja i djelovanja, uključujući pripadnike različitih mjesnih govora te tako radi na očuvanju kulturne baštine našeg naroda, posebno kada je u pitanju očuvanje narodnog govora – ikavice.

Baština