Pozovite » (+381) (0)24 535-533

krleza_marginalijePiše: Tomislav Žigmanov

Koncem 2011. godine u izdanju „Službenog glasnika" u Beogradu je iz tiska izašla knjiga, do sada neobjavljenih, rukopisa hrvatskoga književnika i leksikografa Miroslava Krleže pod nazivom „Marginalije : 1000 izabranih komentara o tekstovima enciklopedije JLZ". Knjigu je, u povodu „30 godina nakon autorove smrti i stotinu godina otkad je došao u Srbiju", priredio književni kritičar i današnji glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža Vlaho Bogišić.

Riječ je o zapisima, komentarima i uredničkim intervencijama koje je Krleža kao glavni urednik i redaktor bilježio na marginama enciklopedijskih natuknica pisanih za potrebe Enciklopedije Jugoslavije. Ona je, pod vrsnim Krležinim urednikovanjem, objavljivana u Zagrebu u razdoblju od 1955. do 1971. godine u osam tomova u izdanju Jugoslavenskog leksikografskog zavoda.

Krležine su marginalije, po svojoj formi, bliske esejistici i kritici, dakako prepoznatljivog su Krležinoga stila, a njezini sadržaji „kriju" autora rijetko viđene obrazovanosti. Usto, gdjekad su njegova zapažanja britka i duhovita, a gdjegdje sarkastična, cinična pa čak i surova kada je riječ o piscu natuknice, ali i o njezinoj temi - leksikografski obrađenim osobama, povijesnim događajima, institucijama, kulturnim sadržajima...

Sam je, pak, Krleža o njima zapisao sljedeće: „Marginalije su, dakle, moje primjedbe ili zanovijetanja na tekstove koje su već pripremili stručnjaci iz pojedinih sektora, i onda na njihov pisani materijal ja dodajem svoje ocjene, a one su takve naravi da se o njima argumentirano može diskutirati." Stoga je i kritika ocijenila ovu knjigu „biblijom leksikografije". Tisuću marginalija su u knjizi poredane abecednim redom, od A do Ž, pa se tako knjiga, kao mozaik samostalnih jedinica, može čitati „na preskok".

Osim ovih općih informacija i načelnih ocjena „Marginalija" o jedinicama Enciklopedije Jugoslavije, koje su, zbog značaja iznijetoga, zacijelo od važnosti za sve južnoslavenske narode, za čitatelje „Hrvatske riječi" mogu biti zanimljive i Krležine lucidne opservacije i kritička zapažanja spram natuknica koje se izravno odnose na Hrvate u Vojvodini. Njih ima desetak, o čemu će biti riječi u sljedećih nekoliko nastavaka.

Prva je Krležina marginalija posvećena društvenom djelatniku i pjesniku, bunjevačkom Hrvatu Franji Bašiću (Subotica, 2. XII. 1912. - Subotica, 10. III. 1991.) (str. 78), u kojoj su i pisac i sam Bašić ocijenjeni negativno. O natuknici, koju je napisao Slaven Ravlić, Krleža je, naime, iznio sljedeće stanovište: „Rečeno je već bezbrojno mnogo puta da je Ravlić izgubio svaku pak i najminimalniju normalnu mjeru kod ocjene svojih jedinica. Kako je taj subotički magistratski činovnik uopće mogao da uđe? Ravlić to motivira, zato što je štampao zbirčicu početničkih stihova 'Pupoljci' u Subotici god. 1934. Šteta za svaku riječ, a boga mi, i za pare. 10 redaka teksta, 10 redaka prijepisa, 18 redaka raznih napomena, ovo moje glavno uredničko čitanje, 8 redaka moje napomene, svega zajedno: 46 redaka posla u vjetar."

Druga govori o franjevačkom spisatelju, povjesničaru i pravniku Grguru Čevapoviću (Bertolovci, 23. IV. 1786. - Budim, 21. IV. 1830.) (str. 183), kojega je Krleža preimenovao u Ćevapovića. O natuknici o njemu Krleža piše afirmativno i sugerira određene izmjene u sadržaju leksikografske jedinice: „Katančićev urednik i emendator Katančićeve biblije. Katančićevo Sv. Pismo uz Ćevapovićevu suradnju predstavlja kod nas važan kulturno-historijski datum. Treba ga zato uvrstiti i potpuno prestilizovati. To što je pisao neke drame u pubertetu zaista nije važno. Da se vodi u evidenciji i njegov Slavonski pravopis. Ukoliko ga budemo brisali, ime da mu se svakako fiksira na drugome mjestu."

Kako pisati?
U „Kako da se piše", na stranici 378, Krleža iznosi sljedeću uputu svakom leksikografu: „Svi načini kako se piše su dobri, osim dosadnog, u beletristici. A svi načini u leksikografiji su dobri, osim stereotipiziranog."

Sljedeća je Krležina marginalija posvećena biskupu, diplomatu i humanisti Andriji Dudiću (Budim, 16. II. 1533. - Breslau, 23. II. 1589.) (str. 229-230). Osim što telegrafski iznosi nekoliko faktografskih podataka, Krleža o Dudiću i ironijski progovara. „Pisao se Duduch ili Dudith. Bio je vlaški (rumunjski) primas, postao kanonik u Ostrogonu, poslije prepošt, zatim biskup, predstavnik madžarski na Tridentskom koncilu, kao biskup pečujski. Bio je porteparole cara Ferdinanda na tome koncilu. U vezi s jednim ljubavnim romanom s jednom dvorskom gospođom na poljskom kraljevskom dvoru, Strass Reginom, prešao je na protestantizam, da bi je mogao uzeti za ženu. Kao udovac nije poslušao naše narodne poslovice, oženio se po drugi put, prema tome nije zavrijedio da mu gospođa Regina umre. Prema tome naša karakteristika, da se 'istakao sloodoumnim govorima na Tridentskom koncilu', nije baš sasvim historijski podudarna sa činjenicama, da to da je kritizirao Galena i t.d. nije tako važno. Možda za Medicinsku enciklopediju."

Baština