Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Ivan Antunovic

U povodu obilježavanja 200. obljetnice od rođenja začetnika i vođe narodnoga preporoda među Hrvatima u ugarskom Podunavlju na internetskim stranicama kulture Hrvata u Vojvodini donosimo leksikografsku natuknicu o njemu iz pera dr. sc. Petra Vukovića. Ista je objavljena u Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, sv. 1 (A), Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2004. (str. 36-40), a ovdje je objavljujemo uz dopuštenje nakladnika i glavnog urednika dr. sc. Slavena Bačića.

 

Piše: Petar Vuković

Antunović, Ivan (Kunbaja, 19. VI. 1815. – Kalača, 13. I. 1888.), kalački kanonik i naslovni biskup bosonski, pokretač tzv. zakasnjelog preporoda među ugarskim Bunjevcima i Šokcima, publicist i prozni pisac.

Antunović je rođen u plemićkoj porodici Antunović Aljmaški iste godine kad je ona, skupa s porodicama Guganović i Latinović, izgubila svoje tradicionalne posjede u Kunbaji. Tih se posjeda 1817. vještim pravničkim makinacijama domogao Mate Rudić, čime je završena nekoliko desetljeća duga borba bačkih plemićkih porodica za Kunbaju, toliko glasovita da ju je u svojim stihovima spomenuo i Grgur Peštalić. Nakon gubitka Kunbaje cijela se obitelj preselila u Aljmaš, no Antunovićev je otac ubrzo umro. Osiromašenoj je udovici u podizanju petero djece pomagao Albert Antunović, koji je neko vrijeme bio dožupan Bačke županije. Upravo je on prepoznao darovitost mladog Ivana te ga je poslije i podupirao u školovanju. Težak porodični gubitak i „krvna izdajstva“ povezana s njime, koji su na Antunovićevu djetinjstvu ostavili znatna traga, potaknut će ga da poslije u svojim književnim tekstovima progovori o „pokvarenostima“ plemićkog života.

Četverogodišnju osnovnu školu Antunović je završio u Aljmašu, a zatim tri razreda gramatikalne škole u Subotici te četvrti u Kalači. Tijekom svojeg školovanja u Subotici upoznao je mnogo bosanskih franjevačkih kandidata, ali i učenika iz drugih slavenskih krajeva, ponajprije Slovaka iz Gornje Ugarske. Ta su poznanstva mogla potaknuti razvitak njegova osjećaja za slavensku uzajamnost. Prvi razred humaniora pohađao je zatim u Pečuhu, a drugi razred te dva razreda filozofije u Segedinu. Ondje je počeo i studij teologije, a nakon prve ga je godine trebao nastaviti u Beču. Zbog bolesti je međutim studij morao prekinuti, a poslije ozdravljenja nastavio ga je i završio u Kalači.

Antunović je za svećenika zaređen 1838. Najprije je postavljen za kapelana u Čantaviru, a od 1839. obavljao je nekoliko služba pri kalačkom kaptolu. Godine 1842., na preporuku mjesnog plemstva, imenovan je aljmaškim župnikom, a vijećnikom Bačke županije postao je 1843. Pojedini madžarski povjesničari tvrde da je tijekom Madžarske revolucije 1848. neko vrijeme bio utamničen kao Kossuthov protivnik i Jelačićev pristaša. Antunović je u crkvenoj karijeri međutim napredovao, a i njegovo je društveno djelovanje bilo sve šire. Godine 1851. imenovan je dekanom aljmaškog dekanata, a 1859. postao je kalačkim kanonikom. Bio je predsjednik županijske skupštine Bačke županije, a 1861. nakratko i dožupan. Poticao je osnivanje i podupirao rad Kalačke štedionice, Dobrotvornoga ženskog društva, Kalačke čitaonice, Vodne zadruge te Gospodarskog društva Bačke županije, a zahvaljujući njegovoj financijskoj potpori školovalo se dvjestotinjak mladića iz siromašnijih obitelji. Od 1861. do 1863. obavljao je dužnost upravitelja kaptolskih dobara, no napustio ju je nakon što su pojedini članovi kaptola izrazili prigovore na njegov rad. U pismu u kojem je obrazložio tu odluku iznio je i svoja shvaćanja o gospodarenju u uvjetima kad je u Ugarskoj kapitalističko gospodarstvo sve snažnije potiskivalo feudalne oblike; ta su shvaćanja obilježena prepoznatljivim elementima Antunovićeva konzervativizma. Godine 1863. Antunović je dobio naslov opata sv. Marije od Kereka, a 1866. kralj Franjo Josip imenovao ga je prepozitom sv. Pavla u Baču, čime je uveden u kraljevsku knjigu plemića drugog reda. Predsjednikom duhovnog stola te velikim prepozitom kalačkim postao je 1875., a 1876. kralj ga je imenovao naslovnim biskupom bosonskim. Bio je to ujedno i vrhunac njegove karijere. Taj naslov, koji su isprva nosili bliskoistočni biskupi protjerani iz svojih dijeceza tijekom muslimanskih osvajanja, bio je međutim u Antunovićevo doba uz svoj izvorni smisao vezan još samo nominalno. Iako je i bosonska biskupija bila na Bliskom istoku, novi je naslov Antunoviću donio ponajprije svjetovne povlastice u vlastitoj zemlji: kao biskup bez stvarne biskupije, kojega je usto imenovao kralj, postao je velikašem i članom gornjeg doma ugarskog parlamenta. U parlamentarnim je raspravama međutim sudjelovao samo jedanput: sukladno svojem svjetonazoru, Antunović se oštro usprotivio građanskom braku, o čijem se uvođenju tad polemiziralo. Jednu počast ipak nije dočekao: Strossmayer ga je navodno predložio za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, no njegov je prijam odgađan zbog opetovanih političkih pritisaka iz Ugarske.

Bunjevacko-sokacke novineSvoju publicističku djelatnost Antunović je počeo 1870. objavivši prvi broj Bunjevačkih i šokačkih novina. U dva poziva na pretplatu 1869. iznio je program na kojem su se Novine trebale temeljiti, no naišao je na nerazumijevanje u pokušaju da pridobije istaknute Bunjevce za list. Novine su bile tipično preporodno glasilo kakva su od početka XIX. stoljeća izlazila diljem slavenskih krajeva u Monarhiji, a Antunović ih je pokrenuo nakon što je u Ugarskoj 1868. donesen Zakon o narodnostima želeći iskoristiti novopriznato pravo izdavanja tiskovina na jezicima narodnosnih manjina. Svrha im je bila informirati Bunjevce i Šokce o događajima u Ugarskoj i svijetu, ali i potaknuti ih na političko i kulturno djelovanje. Novine su bile tiskane na onodobnome hrvatskome književnom jeziku, tzv. jeziku Zagrebačke filološke škole: morfonološkim pravopisom, s nesinkretiziranim množinskim nastavcima u imenskoj sklonidbi, s istim tipičnim sintaktičkim shemama, stilskim tendencijama i vokabularom, a napose s istim nazivljem. Osobitost je njihova jezika bila tek veća učestalost u tekstovima ikavskog refleksa praslavenskog jata, no i ona se postupno smanjivala u korist jekavskog odraza. Antunović je u Novinama promicao simbole i ideologeme preuzete uglavnom iz onodobnih hrvatskih tiskovina koji su trebali poslužiti kao reprezentacije jugoslavenstva i oko kojih su se imali okupiti svi Južni Slaveni. Odjek je Novina među Bunjevcima i Šokcima međutim bio puno manji nego što je Antunović očekivao. Teško je nalazio suradnike, a najveći je broj tiskanih primjeraka odlazio zapravo pretplatnicima u Hrvatsku. Usto se susretao sa stalnim neprilikama jer ugarski tisak, vlasti, tiskari pa i sam kalački nadbiskup i kardinal Lájos Hajnald nisu na njegov projekt gledali dobrohotno. Antunović je zato, nadajući se da će pritisak na nj popustiti, 1872. prestao izdavati politički list i posvetio se izdavanju isključivo kulturnog lista Bunjevačke i šokačke vile, koji je dotad izlazio kao prilog Novinama. No situacija se nije bitno promijenila te je rezignirani Antunović uredništvo Vile 1875. prepustio Blažu Modrošiću. Nakon toga Vila je još neko vrijeme neredovito izlazila, no konačno se ugasila 1876.

Razprava AntunovicKao književnik Antunović je bio snažno vezan uz katoličko shvaćanje prosvjetiteljstva te svi njegovi književni tekstovi imaju više pragmatičku nego estetsku funkciju. Izvore za svoja djela često je nalazio u povijesti. Fabula pripovijesti Odmetnik (1875.) temelji se na životu Ignjata Martinovića, vrsno naobražena redovnika koji je „zaboravio vjeru i rod“ te postao pristašom jakobinaca. Antunović je njegov životopis iskoristio kako bi osudio liberalizam i „bezbožništvo“ francuskih prosvjetitelja te kako bi čitatelju dao moralnu pouku: i Martinović se naime u Odmetniku, spoznavši da je zgriješio, pred svoje pogubljenje gorko pokajao. „Odmetnik od Crkve i izdajica vlastite narodnosti“ unesrećuje i kršćansku djevojku u noveli Nesretna Marija (Vila, 1876.), u kojoj se Antunović bavi i prilikama među činovništvom. U noveli Svilenka (Vila, 1874.) te u dvama rukopisnim romanima (Posljednji Gizdarev, oko 1875. i Bariša Kitković, oko 1880.) tematizira društveni moral u plemićkim porodicama na početku XIX. stoljeća. Iako im se fabule temelje na stvarnim događajima, fatalističko-romantički elementi približavaju ta djela prosječnomu književnom ukusu njihova doba, a moralizam i didaktizam kojima su protkana u skladu su s osnovnim Antunovićevim svjetonazorom. Taj je svjetonazor u temelju i zapisima s puta po Italiji Poučne iskrice (1872.), dok se u tekstu Slavjan (1875.) pučki običaji tumače kroz prizmu njihove funkcionalnosti u prakticiranju vjere. U Razpravi o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih (1882.) Antunović je dao prvi pokušaj sume narodne povijesti, kakve su i inače bile neizostavni element svih preporodnih pokreta u srednjoj Europi – one su naime, bez obzira na razinu svoje znanstvenosti, imale ključnu ulogu u oblikovanju tradicije i identiteta modernih nacija. Antunović je usto autor i niza nabožnih djela koja su uglavnom bila namijenjena u praktične svrhe (Bog s čoviekom na zemlji, 1879.; Naputak, 1882.; Čovik s Bogom, 1884.), a pisao je i na madžarskome i latinskome. Antunovićeva su književna i znanstvena djela međutim imala sličnu sudbinu kao i njegove novine: zbog slabe su recepcije imala veoma ograničen utjecaj na čitalačku publiku.

Molitvenik Antunovic-mTekstovi i cjelokupno djelovanje Ivana Antunovića do danas nisu primjereno proučeni i vrednovani te to objašnjava zašto su često bili interpretirani na oprečne načine, uglavnom izvan svojega povijesnog konteksta i uz znatnu ideologijsku obojenost. Njegov je lik generirao nekoliko mitova: neki ga smatraju nepokolebljivim pristašom jugoslavenstva, drugi drže da s njime počinje oblikovanje bunjevačke nacije, a općenit konsenzus vlada o tome da je njegov prosvjetiteljski rad među Bunjevcima i Šokcima ostavio neizbrisiv trag. Njegovim se imenom nazivaju institucije, manifestacije i publikacije, a objavljuju se o njemu često i napisi različitih žanrovskih odrednica. No u ocjenama mjesta Ivana Antunovića u povijesti ugarskih Bunjevaca i Šokaca redovito se zanemaruju barem neki od bitnih momenata, a često se ne uočavaju ni analitički ključne razlike među političkom, kulturnom i vjerskom dimenzijom njegova djelovanja.

Unatoč tomu što se katkad tvrdi da se Antunović zauzimao za osnutak južnoslavenske države, u temelju je njegova političkog programa bio oprezan legalizam: zauzimao se tek za dosljednu provedbu ugarskog Zakona o narodnostima iz 1868. te nastojao politički osvijestiti Bunjevce i Šokce upoznajući ih s pravima koja im je taj zakon omogućivao. Bio je to skroman cilj ne samo u usporedbi sa «secesionizmom» koji mu se kadšto pripisuje nego i u usporedbi s dvama najvažnijim političkim programima među Slavenima u Monarhiji koji su Antunovićevu djelovanju prethodili: i austroslavizam u Pragu i jugoslavizam u Zagrebu tražili su naime federalizaciju Monarhije pri kojoj bi slavenske zemlje bile ujedinjene u posebnu federalnu jedinicu. Dijelom zato što je politički poraz obaju projekata nakon uspostave dualizma 1867. mogao biti dobra lekcija, a dijelom i zato što Antunović u Ugarskoj nije iza sebe imao ni češku gospodarsku snagu ni hrvatsku tradicionalnu autonomiju, nego realnost u kojoj su narodnosne manjine bile priječene i u konzumiranju onih prava što su im bila zakonski zajamčena, njegovi su politički zahtjevi morali biti minimalistički.

Njegov se pak kulturni program temeljio na herderovskoj koncepciji naroda kao zajednice određene jezikom i prvotnim duhom, koju je dijelio s drugim slavenskim preporodnim pokretima u Monarhiji, no konkretizacija te koncepcije bila je ipak u velikoj mjeri određena stvarnim političkim, društvenim i kulturnim prilikama. Svojim publicističkim djelovanjem Antunović je poticao „buđenje“ ugarskih Bunjevaca i Šokaca te jačanje njihovih kulturnih veza s drugim Slavenima, poglavito s Hrvatima izvan Ugarske te s ugarskim Srbima, a zagovarao je i projekt jugoslavenstva kojemu je na čelu stajao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer te bio u stalnu kontaktu s pristašama tog projekta u Hrvatskoj. Kako bi i sam pridonio uzajamnosti za koju se zauzimao, Antunović je većinu svojih djela pisao onodobnim hrvatskim književnim jezikom smatrajući da je upravo taj jezik podoban za kulturno povezivanje Južnih Slavena i da znatno bolje može obavljati civilizacijske funkcije nego „iskvaren“ jezik bunjevačkog puka. Iz istih je razloga pozivao i Srbe da odbace ćirilicu i prihvate latinicu „kao svi prosvijećeni narodi“. No strossmayerovsko je jugoslavenstvo, pod diktatom realnih kulturnih i političkih prilika, imalo razmjerno slab odjek u drugih južnoslavenskih naroda te je umjesto općejužnoslavenske ostalo tek hrvatskom integracijskom ideologijom, a i kulturne institucije, raznovrsne simboličke prakse te jezik koji su se s tom ideologijom povezivali pomogli su u prvom redu da se premoste goleme razlike među pojedinim hrvatskim regionalnim tradicijama. Stoga je i Antunović, povezavši svoj kulturni program uz strossmayerovsko jugoslavenstvo – ideologiju čije ime više nije točno odražavalo njezino pravo povijesno značenje, zapravo otpočeo proces integracije ugarskih Bunjevaca i Šokaca u modernu hrvatsku naciju, koja se upravo u to doba ubrzano razvijala.

Zivot i rad Antunovica-Evetovic-1Antunović je međutim bio ponajprije čovjek Crkve, i to čak više nego Strossmayer, pa je njegovo djelovanje imalo i važnu vjersku sastavnicu. Iako su i Antunović i Strossmayer smatrali da je preduvjet istinskoga južnoslavenskog povezivanja vjersko ujedinjenje, njihove predodžbe tijeka takva približavanja znatno su odudarale jedna od druge. Konzervativni Antunović nije naime mogao bez ograda prihvatiti stajališta liberalnog idealista Strossmayera, koji je smatrao kako se vjersko ujedinjenje mora dosegnuti podjednakim ustupcima i Katoličke i Pravoslavne crkve. Uvjereni protivnik francuskog liberalizma, kritičar protestantizma te borac protiv širenja nazarenske sljedbe, koja je privrženike stjecala osobito među Šokcima, Antunović se o katoličko-pravoslavnim odnosima izražavao vrlo oprezno, no iz nekoliko je njegovih napisa ipak jasno kako je smatrao da se vjersko ujedinjenje može postići tek kad Srbi, zadržavajući svoju liturgiju i liturgijski jezik, prihvate katoličke dogme i papu kao svojega vrhovnoga vjerskog poglavara. Na njegovu se primjeru zato možda i znatno bolje nego na Strossmayerovu može vidjeti koliko je projekt južnoslavenskog ujedinjenja bio ukorijenjen u misiji što ju je Katolička crkva Hrvatima namijenila još u doba protureformacije te koliko je, s obzirom na realne političke i kulturne prilike, taj projekt bio utopijski i pun velikih nesporazuma.

Antunović je proputovao velik dio Europe i mnoge južnoslavenske krajeve, govorio je nekoliko jezika te imao iznimnu naobrazbu i neobično širok spektar aktivnosti: bavio se poslovima koje su u drugim preporodnim pokretima obavljali pripadnici cijelih naraštaja, sve u nadi da će tako nadoknaditi golemo kašnjenje ugarskih Bunjevaca i Šokaca za sretnijim narodima. Zbog toga je zapravo i predstavljao trajno nadahnuće svima onima koji su se nakon njega angažirali na narodnoj stvari (npr. Ambrozije Šarčević, Kalor Milodanović, Pajo Kujundžić, Mijo Mandić, Matija Mamužić i dr.). No projekti na kojima je radio bili su uglavnom preambiciozni s obzirom na političke, društvene i kulturne okolnosti u Monarhiji te među Južnim Slavenima općenito, ali i s obzirom na prilike među samim Bunjevcima i Šokcima. Njihove su elite naime bile dobro integrirane u ugarsko društvo i nisu mogle imati razumijevanja za narodnjački pokret, do seoskog su puka Antunovićeve ideje teško dopirale i bile su mu k tomu uvelike nepristupačne zbog nedostatka izobrazbe, dok građanskog sloja – koji je zapravo na svojim ramenima iznio sve preporodne pokrete u srednjoj Europi – među Bunjevcima i Šokcima gotovo da i nije bilo. Uzroke djelomičnoga povijesnog neuspjeha i onih elemenata njegovih projekata koji su, s obzirom na pravac u kojem se već tad razvijala jugoslavenska ideologija, imali najbolje izglede, a riječ je ponajprije o do danas nepotpunoj integriranosti bačkih Bunjevaca u hrvatski narodni korpus, opet treba tražiti u okolnostima u kojima je Antunović djelovao te u prilikama koje su u Donjoj Ugarskoj uslijedile nakon njega: slaba recepcija njegovih stajališta, nepostojeća institucionalna potpora, prisila izvanjskih identifikacija te nepovoljna društvena struktura bačkih Bunjevaca izravno su uzrokovale da se o njihovu kolektivnom identitetu u pojedinim krugovima do danas vode sporovi.

Djela: Poučne iskrice, Temišvar, 1872; Odmetnik, Zagreb, 1875; Slavjan, Kalača, 1875; Bog s čoviekom na zemlji, Vac, 1879; Kalocsa város fényképei madár tévlatban, Vac, 1879; Fény és árnyképek, Vac, 1879; Naputak, Kalača, 1882; Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih, Beč, 1882 (Sombor, 1930; Pečuh, 2002); Čovik s Bogom, Kalača, 1884.

Lit.: M. Evetović, Život i rad biskupa Ivana Antunovića, narodnog preporoditelja, Subotica, 1935 (prošireno izd. Pečuh, 2002); A. Sekulić, Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju do 1918., Zagreb, 1993; J. Buljovčić, Filološki ogledi, Subotica, 1996; A. Sekulić, Rasprave o jeziku bačkih Hrvata, Zagreb, 1997 (s bibliografijom).

Napomena: Tekst je preuzet iz Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, I, A, drugo izdanje, Subotica, 2008., 36-40 str. – leksikonska odrednica „Antunović Ivan“.

Baština