Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Ago Mamuzic portret za web27. travnja 2019. godine se navršilo točno 175 godina od rođenja pisca i novinara Age Mamužića (1844. – 1902.), koji je svoj visok položaj u subotičkom društvu (odvjetnik i glavni nadodvjetnik Gradskog poglavarstva) iskoristio za poboljšanje položaja svojih sunarodnjaka. Naime, pokrenuo je bunjevačke Hrvate u Subotici iz mrtvila, organiziravši ih za politički i kulturni rad.

Budući veliki organizator bunjevačkih Hrvata započeo je svoj život u okolnostima nepovoljnim politički i kulturno za njegov rod. Naime, rođen je i odrastao, kako piše u Danici za 1903. godinu, „u vrime, kad se je magjarski narodni duh u Subotici u tom pokazivo, da se bunjevština potiskivala sa pozorišta javnosti“. Stoga nije nikakvo čudo što se, poput mnogih mladih bunjevačkih Hrvata u Bačkoj, „u čisto magjarskom duhu odhranio“. Otac mu je bio Ivan Mamužić, a majka mu je poticala iz obitelji Štefko. Opisujući početke Aginog života, autor njegovog nekrologa objavljenog u već spomenutoj Danici ističe da hrvatski jezik nije naučio od majke, nego „na sokaku od dice“, a da ga „za bunjevštinu ništa nije vezalo do obiteljskog imena i pravdoljubja njegovog“. Pa usprkos svim izazovima, Ago je izrastao u rodoljuba koji je mnogo učinio za svoj rod.

Veliki um

Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Subotici. Njegov gimnazijski profesor gvardijan Vazul Kovač rado ga se sjećao iz mladosti, govoreći s oduševljenjem o njegovim izvanrednim učeničkim postignućima. Uostalom, kako Danica za 1903. prenosi: „I sve škulske svidočbe o tom govore da je Ago bio velik um“. Poput mnogih mladih bunjevačkih intelektualaca, i on se posvetio pravu, koje je obećavalo veći uspjeh u životu. Završivši pravo sa sjajnim uspjehom, „više put je o tom pomišljo gdi da počme rad: u Pešti ili u Subatici“. Iako su mu prijatelji preporučivali Peštu, „on se odvaži za Subaticu“, jer se „njegova slobodna duša strašila okova velikih zvanija“.
Ova životna odluka ga je dovela u blisku vezu s preporodnim djelatnicima bunjevačkih Hrvata: kanonikom Ivanom Antunovićem, Stipanom Grgićem, Blažom Modrušićem i drugim hrvatskim rodoljubima u Bačkoj. Prema popularnoj predaji, kada mu je Antunović dao spjev Ivana Mažuranića Smrt smail Age Čengića, on ga je „pročito jednput i drugi put“. Čitajući ga, u njemu se „probudila narodna svist“. „Njegov veliki um je shvatio duboke misli ove pisme i on je počeo proučavati slavenske jezike i knjige“, piše Danica za 1903.

Faktor integracije

U početku je služio pod „odnarođenim“ subotičkim gradonačelnikom Ivanom Mukićem, ali se poslije šest godina okrenuo protiv njega. Zajedno s još nekim subotičkim intelektualcima uputio je pismo potpore kalačkom kanoniku Ivanu Antunoviću, nositelju nacionalnog preporoda bačkih bunjevačkih Hrvata 1869. godine. Pokrenuo je nekoliko kulturnih društava, od kojih su najpoznatija Pučka kasina i Kolo mladeži. U tom radu su mu pomogli njegov nećak Lazar Mamužić, Matija Antunović, Ambrozije Šarčević i Boško Vujić. Međutim, svega toga ne bi bilo da nije bilo njega. On je bio ne samo poduzimljivog duha, nego i veliki organizator i faktor integracije. O tome ilustrativno govori ova rečenica iz njegovog nekrologa: „Do kasine Agina kancelaria je bila narodna loža gdi se narod sakupljo“.

Politički rad

Stvorivši tako bazu za politički rad, koja je popularno prozvana Mamužić stranka, posvetio se borbi za interese bunjevačkih Hrvata. U tom plemenitom nastojanju ga je, među inima, slijedio i pomagao i njegov nećak Lazo Mamužić. Iako nije uspio dobiti potreban broj glasova za zemaljskog zastupnika, podigao je narod na noge. „Tada je pivo narod: pokaži se bunjevačka snago, živio nam Mamužić naš Ago“, piše Danica za 1903.
S druge strane, njegov nećak Lazo Mamužić prošao je na izborima (1881.). „Ali stožer i glavni stup stranke ostaje Ago. Ako triba proglas sastavljat, to je Agin poso; ako triba pisat ili u skupštini stranku branit na to je samo Ago doraso; ako je tribalo ići prid ministra, to je Ago moro da učini.“ Drugim riječima, djelovanju Laze Mamužića je u početku pravac davao njegov rođak Ago. Međutim, kasnije se politički razišao s njim, pokušavajući ga oboriti. Sukob je trajao od 1892. sve do Agine smrti 1902.
Uporište u političkoj borbi pružala mu je Pučka kasina, gdje je vodio glavnu riječ. Smatra se da je na njegovo djelovanje utjecao i brak s Amalijom Vojnić Hajduk, koja je potjecala iz obitelji bunjevačkih Hrvata.
Novinar i nakladnik

Bio je i novinar i nakladnik. Izdavao je list Bácskai Ellenőr (Bački revizor). Za Subotički glasnik pisao je članke u obranu prava bunjevačkih Hrvata. Kao član školskog odbora glasao je za prijedlog Paje Kujundžića da se u subotičke škole uvede hrvatski jezik (1896.). Njegovom smrću (1902.) bunjevački Hrvati izgubili su vrsnog političkog organizatora, koji ih je doveo na ključne položaje u njihovom najvećem gradu – Subotici. Stoga ne treba smatrati pretjeranim pisanje Danice: „U Subatici će se još dugo spominjati ime Agino; jednomišljenici će plakati za njime, a povist će pokazati da je bio veleum, viran drug, a i karakter koji je iskreno ljubio domovinu i rod svoj“.
Za lik i djelo Age Mamužića vezuju se mnoge anegdote, od kojih je jednu zabilježio László Szalai, odvjetnik i urednik lista Szabadság. Anegdota datira iz vremena kada je Szalai bio odvjetnički vježbenik kod Mamužića, tj. iz sedamdesetih godina 19. stoljeća. Mamužić je jednom prilikom pozvao Szalaija u svoj ured, gdje je, stojeći ispred zidne geografske karte, podijelio s njim svoje mišljenje o granicama pojedinih država. Naime, rekao je između ostalog da Mađarska nema prirodne granice, da Subotica ne može ostati u Mađarskoj i da će se Vojvodina prije ili kasnije otcijepiti od Mađarske i priključiti velikoj slavenskoj državi (Slaviji), koja će se pružati sve do pjeskovitih brežuljaka Halasa. (Neven, lipanj-srpanj 1935., br. 6, str. 43)
Mamužićeva predviđanja pokazala su se zastrašujuće točnim. Suprotno svim očekivanjima, Austro-Ugarska je izgubila rat koji je nametnula Srbiji. Srbijanska vojska je Beogradskim primirjem 13. studenog 1918. dobila pravo da zaposjedne oblast do linije: rijeka Maroš – Subotica – Baja – Pečuh – rijeka Drava. Na razvalinama stare monarhije nastala je južnoslavenska državna zajednica – Kraljevina SHS. Istina, Mamužićeva predviđanja nisu se u potpunosti obistinila, ali u glavnom dijelu jesu – Subotica je pripala južnoslavenskoj državi.

Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)

Baština