Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Kolokvij poddijalekti2014-1Novoštokavski ikavski dijalekt, popularno zvan ikavica, kao i svi drugi poddijalekti i narječja, izloženi su asimilaciji i promjenama koje čine da se njihova jedinstvenost sve manje zapaža i sve manje živi u jeziku govornika kojih je sve manje. I još jednom je ovakvo, može se reći upozorenje, ovoga puta istaknula dr. sc. Dijana Ćurković na XXXV. znanstvenom kolokviju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata na temu „Poddijalekti novoštokavskog ikavskog dijalekta“, održanom 6. studenoga 2014. godine u prostorijama Zavoda.

 

Kolokvij poddijalekti2014-2Kako je na predavanju iznijela uvodničarka, novoštokavskim ikavskim dijalektom govori se u različitim područjima na teritoriju Republike Hrvatske, kao i među hrvatskim stanovništvom izvan domicilne države, kao na primjer u Vojvodini. Temeljem ovih činjenica, ravnatelj ZKVH-a Tomislav Žigmanov je na početku predavanja naglasio da je tema za nas, vojvođanske Hrvate i više nego zanimljiva s obzirom na to da su većina Hrvata u Vojvodini ikavci. Ovo je pitanje, dodao je on, postalo aktualno i zbog toga jer se „ikavica kao dio jezične baštine hrvatskog naroda i kulture našla u nekoj vrsti prijepora, odnosno koristi se za identitetsko svrstavanje Bunjevaca. Manifestacija toga su pokušaji standardizacije bunjevačkog jezika kao i tiskanje udžbenika za bunjevački govor.

Dr. sc. Dijana Ćurković dolazi s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu i pored ostalog istraživala je govor hercegovačkih, šokačkih i bunjevačkih Hrvata. Istočnohercegovačko–krajiški ili novoštokavski ijekavski dijalekt rasprostranjen je na području Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske i taj je dijalekt u osnovici današnja četiri jezika, objasnila je dr. Ćurković.

„Danas to jesu četiri različita standardna jezika. Međutim, oni s genetske strane imaju istu osnovicu i formu. Različito u njima je njihova nadgradnja. Ona je kulturološka, ali je tu i književnost i leksička razlika, a primarno je riječ o akcentološkim razlikama. Svatko tko ima malo razvijeniji sluh za jezike, može lako razlučiti što je crnogorski, bošnjački, hrvatski ili srpski. S genetske strane, riječ je o istoj formi koja se apsolutno razlikuje od primjerice prizrensko–južnomoravske ili od novoštokavsko–ikavske. Kulturološki gledano pak, ili kada se gleda ukupnost hrvatskog jezika, ona ne može biti ista kao ukupnost srpskog jezika ili nekog drugog“, rekla je dr. Ćurković.

Kolokvij poddijalekti2014-3Primjerice, nema talijanizama na samome istoku govornog područja, isto kao što nema turcizama u čakavskom narječju. Ili nema hungarizama, posuđenica iz mađarskog jezika u Crnoj Gori, isto kao što nema posuđenica iz albanskog jezika negdje na sjeveru Hrvatske, dodaje dr. Ćurković.

Dr. Ćurković je podsjetila da je moguće od bilo kojeg dijalekta sačiniti jezik, osobito ako to traži politika, ali se onda postavlja razložno pitanje opstanka takvog kvazi–jezika:

„Živ je dijalekt i njime se aktivno govori. Međutim, kada biste ga sada standardizirali, napravili biste skup pravila za lijepo govorenje tim dijalektom. Pitanje je bi li se on koristio i u kolikoj mjeri. Primjerice, gradišćanski hrvatski jezik bio je jako potreban. Tamo ima i kajkavaca i štokavaca i čakavaca pa im je trebao standardni jezik koji će svi razumjeti. To je dio hrvatskog jezika, kao što bi i bunjevački bio dio hrvatskog jezika, jednak hrvatskom standardu.“

Novoštokavskim ikavskim dijalektom govori se u različitim područjima na teritoriju Republike Hrvatske, kao i među hrvatskim stanovništvom izvan matične države, kao npr. u Vojvodini. Autorica se ovom prigodom dotaknula prije svega leksičkih sličnosti i razlika, ali i naglasnih karakteristika te drugih značajki koje obilježavaju ovaj dijalekt.

Kolokvij poddijalekti2014-4Dr. sc. Ćurković se na kolokviju dotakla prije svega leksičkih sličnosti i razlika, ali i naglasnih karakteristika te drugih značajki koji obilježavaju ikavski dijalekt. Uvodničarka je definirala hrvatski jezik kao puninu svih hrvatskih standardnih jezika u prošlosti, pa tako i hrvatsko srpskog koji je povijesna činjenica, te svih dijalekata i svih sociolekata. Također je istaknula kako hrvatski jezik nije samo onaj standardni koji se uči u školama. „Kada se u školi uči hrvatski jezik, on mora uključivati i svoje dijalekte i sociolekte“, rekla je dr. sc. Ćurković.

U okviru svoga boravka u Vojvodini, dr. sc. Dijana Ćurković je provela dio znanstvenog terenskog istraživanja, zanimajući se za govore Hrvata u Bezdanu i Tavankutu.

Dr. sc. Dijana Ćurković, znanstvena novakinja na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Splitu. Surađivala je na projektu „Istraživanje kajkavskoga narječja“. Osim lingvističkih, objavljuje i društveno–kritičke komentare i prijevode s engleskoga jezika. Sudjelovala je i sudjeluje u uređivanju nekolicine časopisa kao lektorica ili članica uredništva.

Tekst: Siniša Jurić i J.D.B.