Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Književni list za umjetnost, kulturu i znanost „Vijenac" u izdanju Matice hrvatske, u broju 422 od 6. svibnja 2010. godine donosi prikaz knjige „Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti - osnovne činjenice", koja je potkraj prošle godine izašla u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Uz dopuštenje uredništva „Vijenca" i autorice teksta, prenosimo ga u cijelosti.

Postmoderna i manjinska kultura

piše Snežana Ilić

Kraj prve godine svojega rada Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, najmlađa ustanova na istoku hrvatskoga kulturnog prostora, obilježio je živom izdavačkom djelatnošću, naime izdavanjem triju stručnih publikacija: monografije Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti, prvog broja Godišnjaka za znanstvena istraživanja i lingvističke studije Zaboravljeni rječnik - govor golubinačkog kraja. Te su publikacije u vojvođanskoj javnosti već ocijenjene kao važan korak u postavljanju visokih standarda inače vrlo siromašne produkcije stručne i znanstvene literature na manjinskim jezicima.

Monografija Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti na stotinjak stranica pruža osnovne činjenice o povijesti i kulturi te, nakon mađarske, a uz slovačku, druge po veličini manjinske zajednice u Vojvodini i u pravom je smislu riječi osobna iskaznica istočnoga hrvatstva.

knjiga hrvati u vojvodini naslovnica Knjiga je podijeljena u četiri cjeline: prvi, najopsežniji, dio sažeto prati povijest vojvođanskih Hrvata od srednjega vijeka do pada socijalizma. U tome dijelu tematizira se doseljavanje Hrvata, društveni i gospodarski život, preporodni nacionalni pokret te politički i kulturni razvoj i vjerski život hrvatske zajednice tijekom nepunih pet stoljeća. Autor tog historiografskog prikaza mladi je povjesničar iz Zagreba Mario Bara, inače Somborac. Tu možemo pročitati i neke široj publici nepoznate činjenice, primjerice da srijemski Hrvati čine najstariji dio hrvatske zajednice u Vojvodini, jer su u Srijem došli kad i ostalo slavensko stanovništvo.

Drugi dio monografije, naslovljen Hrvati u Vojvodini danas, potpisuje ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov. U njemu se propituje suvremeni položaj istočnih Hrvata, prije svega kroz prizmu ostvarivanja manjinskih prava, upozorava se na neke sporne točke srbijanskih manjinskih politika i pruža cjelovita slika hrvatske manjinske autonomije kroz osnivanje i rad najvažnijega tijela hrvatske samouprave, Hrvatskoga nacionalnog vijeća. Posebice se naglašavaju slabosti unutar same zajednice (malen broj ustanova, krhkost intelektualne i kulturne elite, odsutnost djelatne spremnosti na sudjelovanje u pravima od strane većeg broja pripadnika zajednice...).

Treći dio knjige ispunjava reprezentativna bibliografija stručnih djela i tekstova o vojvođanskim Hrvatima, a četvrti, posljednji dio, čini iscrpan popis svih institucija i udruženja s hrvatskim predznakom. Monografija sadržava i brojne fotografije, od kojih se neke objavljuju prvi put. Osim navedenog, u publikaciji su dane i biografije deset uglednih Hrvata, od bana Jelačića, pjesnika Matoša, po ocu podrijetlom iz Plavne kod Bača, pa do široj publici manje poznatih znanstvenika poput nuklearnoga fizičara Gaje Alage. Treba svakako spomenuti i iznimno kvalitetnu i bogatu opremu monografije, koja je povjerena mladom novosadskom likovnom umjetniku Darku Vukoviću.

Pisana popularnim jezikom, knjiga je namijenjena i pripadnicima hrvatske manjine u Vojvodini i širem krugu čitatelja u Srbiji, Hrvatskoj i u cijeloj regiji. Čini se važnim istaknuti da ona svojim naznakama brojnih, još nedostatno proučenih historiografskih, kulturoloških, etnoloških, socioloških i inih tema, može biti vrlo poticajna budućim istraživačima hrvatske manjine u Vojvodini. U tom se smislu publikacija doima kao pravi rasadnik istraživačkih ideja i mogućih budućih znanstvenih projekata. Autori, ujedno, grade skrupulozan, znanstveni pristup izboru i klasifikaciji građe, što u ovom slučaju osigurava i ideologijsku neutralnost monografije. U tekstu nema podobnih i nepodobnih Hrvata, ni povlaštenih povijesnih razdoblja i pojava. Osim toga, granice istočnoga, rubnog hrvatstva za autore su razvedeno inkluzivne, tako da obuhvaćaju cijelu hrvatsku zajednicu, pa i njezine najmanje poznate i najmanje brojne pripadnike, poput banatskih kajkavaca. Cijeli koncept monografije zasniva se, dakle, na idejama pluralnosti i otvorenosti suvremenih, i manjinskih i većinskih, kultura.

Važnost je ovako osmišljene monografije iznimno velika iz najmanje dva razloga: s jedne strane, ona je izraz zrela samopoimanja i samopredstavljanja savremenoga hrvatstva u Vojvodini i kao takva označava ulazak u novu etapu, po mnogočemu samosvjesna, kulturnog razvitka vojvođanskih Hrvata. S druge strane, ovakvom monografijom hrvatska manjinska zajednica u Vojvodini simbolično stupa na slobodno tržište identiteta i matične i domicilne države, sa sve jasnijom sviješću o vlastitim vrijednostima i hendikepima.

Naposljetku valja naglasiti da ove publikacije, vrsne u stručnom i više nego nužne u političkom pogledu, ne bi bilo da nema Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Ne samo stoga što je Zavod izdavač, a njegov ravnatelj jedan od dvojice autora, nego prije svega zato što je monografija o Hrvatima u Vojvodini rezultat nove sustavne kulturne politike tamošnje hrvatske manjine, politike koju je Zavod osmislio i koju realizira. Promicanje racionalnosti i poticanje unutarnje dinamike moderniteta u osnovi je te kulturne politike. Malobrojna kulturna elita vojvođanskih Hrvata polazi, naime, od zdrave pretpostavke da mukotrpni posao očuvanja identiteta mora počivati na stručnoj samorefleksiji, stručnom samovrednovanju, stručnom i znanstvenom samopredstavljanju. Struka i znanost postaju, čini se to danas sve očitijim, presudno važne u procesu (re)definiranja i (post)moderniziranja manjinskih identiteta u svrhu njihova opstanka.

Monografija Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti pokazuje tko su bački Bunjevci i Šokci, srijemski i banatski Hrvati, odakle su došli, kakva im je povijest i kultura i koliko su duboko ugrađeni u ono što uobičajeno nazivamo vojvođanska multikulturalnost. Ona također pokazuje da hrvatska manjinska zajednica u Vojvodini tek potkraj prvoga desetljeća 21. stoljeća kreće u legitimno osvajanje prostora vidljivosti i moći, odnosno, u kontekstu multikulturalne zajednice, u osvajanje određenih kulturnih resursa. Konačni je cilj zadobivanje punog priznanja za hrvatski manjinski identitet, koji se u uvjetima suvremenih demokracija može očuvati i revitalizirati samo u protustavu spram svake zatvorenosti, statičnosti i homogenosti.