Pozovite » (+381) (0)24 535-533

kolokvij zkvh u monostoru 1Na znanstvenom kolokviju Istraživanje tradicijske baštine šokačkih Hrvata u Bačkoj (Monoštor, Bereg), održanom 2. prosinca, predstavljen je sedmi broj Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i prezentirani rezultati istraživanja koje su studenti Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta iz Zagreba u Monoštoru i Santovu obavili tijekom 2016. godine. Godišnjak je predstavila Sonja Periškić, Monoštorka koja je kao studentica i kasnije kao diplomirana pedagoginja i etnologinja sudjelovala u istraživanjima.

U Godišnjaku su objavljena Sonjina dva rada, prvi su dječje igre, a drugi posmrtni običaji i vjerovanja. „Istraživanje nekadašnjih dječjih igara dio je mog diplomskog rada, a cilj mi je bio ukazati na potrebu socijalizacije kroz slobodnu igru. Djeca su vani, upoznaju se s prirodom, aktivni su, imaju bolju koordinaciju pokreta, orijentaciju u prostoru. Današnja djeca, da ne budem gruba, ne znaju se sigrati, brzo im sve dosadi, nedostaje im komunikacije. Ono što je dobro nije samo to što sam ja na toj temi diplomirala, već što je taj rad mene potaknuo da u Bodrogu okupimo djecu, osnujemo najmlađu folklornu grupu i učimo ih nekadašnjim dječjim igrama“, kazala je Sonja, a koje su to igre mališani su pokazali u svom nastupu.

U istraživanje posmrtnih običaja Sonja se uključila da bi pomogla studentima koji su te običaje izučavali kao etnomuzikolozi. Umjesto kazivanja o tim običajima prikazan je jedan dio ispraćaja pokojnika. Ispraćaj od kuće do groblja prikazale su Kraljice Bodroga, koje su s prikazom tog običaja, koji je postavila Marija Šeremešić, sudjelovale na Pokrajinskoj smotri folklora. O temama i saznanja do kojih su došli u svojim istraživanima govorili su studenti koji su ovih dana boravili u Monoštoru i Santovu.

Tradicijska prehrana

Tradicijska prehrana Šokaca u Monoštoru tema je koju je istraživala Kristina Jukić. Njeni kazivači navodili su da su osnovu prehrane činila
 tri obroka – ručak, užna i večera, a ako se više radilo između užne i večere bila je užina, a osnovne namirnice bile su krumpir i tisto. „Većina kazivača u prehrani je koristila mlijeko i mliječne proizvode. Od mesa se jela svinjetina, piletina i riba u obiteljima koje su živjele bliže Dunavu. Svinjetina se sušila kako bi duže trajala. Piletina je bila obvezna barem jednom u tjednu, najčešće nedjeljom kao neki svečaniji ručak. Za Monoštor je karakteristična i janjetina koja se najčešće spremala na paprikaš. Bitan događaj bio je svinjokolj i nije to bila samo prigoda za opskrbiti se mesom već i prigoda za druženje. To je u današnje vrijeme izgubljena tradicija i danas se svi ti poslovi obavljaju kod mesara. Kruh se pekao samo jednom ili dva puta u sedam dana i to uglavnom kod kuće. Ako se kruh nosio na pečenje u pekaru postojao je točan raspored kada koja obitelj nosi kruh na pečenje“, kazala je Kristina. Na temelju provedenih istraživanja njen zaključak je da je tradicionalna prehrana bitan dio kulturnog identiteta Monoštoraca i da je skoro u potpunosti očuvana.

Glazba i kraljice

Njena kolegica Lucija Maroević bavila se tradicijskom glazbom u Monoštoru, a tu temu ona je sagledavala kroz to na koji se način ta tradicijska glazba čuva i danas. „Generalno starije stanovništvo kaže da mlade uopće to ne zanima, dok mladi opet kažu da rad KUD-a i obnavljanje običaja vezanih za glazbu doživljavaju kao druženje. Kazivači su složni u tome da je sve ono što se danas izvodi u KUDH Bodrog u izvornom obliku. Iskustva iz mojih dosadašnjih istraživanja su drugačija, tako da je ovo jedan specifikum 

kolokvij zkvh u monostoru 3

vezan za Monoštor. Rekla bih i da je prikaz običaja, što prakticiraju u monoštorskoj udruzi rijetkost među KUD-ovima“, kazala je Lucija i iznijela svoj dojam da mladi u Monoštoru jesu zainteresirani za rad u udruzi, rado oblače nošnju i sudjeluju u programima koji se pripremaju.

Na njeno izlaganje nadovezao se Marino Mihalj koji je u Monoštoru prikupljao podatke o običaju ophodnje kraljica na Dove. „Kraljice su išle na Duhove ili kako u Monoštoru kažu na Dove, 50 dana poslije Uskrsa, uvijek poslije podne. Išle su u više skupina i bile su podijeljene ili kvartovski ili po ulicama. Neki kazivaču navode da su išle samo djevojčice, dok drugi pak kažu da su barjaktari bili dječaci. Dobna granica bila je od 10 do 12 godina i kako je jedna kazivačica rekla ‘s 10 sam išla u kraljice, a sa 16 sam se udala’. Ovaj običaj u selu se redovito održavao do 60-tih godina prošlog stoljeća, a dvadesetak godina kasnije scenski ga je postavila Katica Pašić. U ophodu je od 10 do 12 djevojaka. Na čelu su bili barjaktari koji su nosili barjake, najčešće su to bile trske na kojima su bile marame delinske. Njihova uloga bila je da štite povorku i kraljicu. Iza njih idu kraljica i dvorkinja. Kraljica je obučena u svečanu nošnju i njeno lice je pokriveno burundžukom. Dvorkinja je bila nešto jednostavnije obučena i nosila je košaru u koju je skupljala darove. Zadaća ostalih kraljica bila je da pjevaju i plešu. Skupina bi s pjesmom ulazila u dvorište i hvatala se zatim u kolo. U jednom trenutku kolo se rastvara i dvorkinja sjeda na stolac koji je gazdarica pripremila, a njoj u krilo sjeda kraljica i otkriva lice. Na kraju pjesme kraljica uzima stolac diže ga u zrak i kaže – ‘neka vam konoplja naraste’. Na kraju ophoda kraljice su darivane novcem, jabukom ili jajetom“, kaže Marino.

Istraživanje u Santovu

U ovo terensko istraživanje šokačke skupine Hrvata osim šokačkog Podunavlja uključeni su i Hrvati iz Santova u susjednoj Mađarskoj. „Santovo je jedino šokačko mjesto u mađarskom dijelu Bačke i da to mjesto ne bi ostalo izolirano uključili smo ga u ova naša istraživanja“, kaže mentorica istraživanja dr. sc. Milana Černelić.

kolokvij zkvh u monostoru 2Ivan Golubić u Santovu je istraživao posmrtne običaje i vjerovanja tamošnjih Šokaca. „U selu se po tomu je li se crkveno zvono oglašavalo tri, dva puta i jedan puta znalo je li umro muškarac, žena ili dijete. Pokojnik se čuvao u kući u čistoj sobi. Lijes se postavljao na sredinu sobe, a ljudi su dolazili u kuću jaukati. Uz pokojnika se bdjelo cijelu noć i to su uglavnom bili članovi obitelji, susjedi ili prijatelji. Nakon jedne noći provedene u kući pokojnik se iznosio vani gdje je dolazio svećenik s kantorom. Nad njim se jaukalo prije nego što je krenula pogrebna povorka. Nakon pokopa slijedile su karmine koje su do 60-tih održavale u dvorištu pokojnika ili u kući. Posluživao se paprikaš ili gibanica. Jelo koje se posluživalo nije se spremalo u kući pokojnika već u kući susjeda ili prijatelja. Kajalo se od nekoliko mjeseci do dvije godine“, kazao je Ivan. Većina tih običaja je izgubljena, ali to nije zbog ljudskog nemara spram običaja već iz praktičkih razloga, s obzirom na to da se od pojave mrtvačnica i hladnjača pokojnici više nisu držali u kući.

 

Narodna medicina

Nikolina Vuković je od kazivača u Santovu prikupljala podatke o primjeni narodne medicine.

„U selu su postojali namještači kostiju koji su liječili slomljene ili iščašene kosti, zatim maserke koje su nazivale trlje koje su masažom liječile bolove u ramenima i vratu. Postojale su osobe koje su vadile zube, babice koje su pomagale pri porodu, osobe koje su bajale. Narodni liječnici bili su kao i ostali seljani, a jedina razlika bila je što su uživali malo veći ugled u selu, jer su znali ono što ostali seljani nisu. Nisu bili školovani, a znanje se prenosilo s generacije na generaciju. Za svoj rad nisu uzimali novac, eventualno im je netko donio nešto ako je imao viška u kući. Od biljaka su se najčešće pravili čajevi i oblozi. Univerzalni lijek bila je rakija šljivovica. Od lijekova životinjskog podrijetla koristila se životinjska mast i to za liječenje kožnih bolesti, upale pluća, kašlja. Kao dezinfekcija i za liječenje kožnih bolesti koristila se mokraća“, kazala je Nikolina. Kada ništa od navedenih lijekova nije pomoglo ili kada se sumnjalo na urok, išlo se vračari i ona je uz određene pjesmice i rituale poništila urok i osoba je navodno ozdravila. Lijekom se smatrala i molitva posebice kod teških bolesnika.

Znanstveni kolokvij u Monoštoru organizirao je ZKVH uz potporu KUDH-a Bodrog. „ZKVH podupire ovakvu vrstu istraživanja, kao što je upravo istraživanje tradicijske baštine Šokaca. Kao što je poznato, slično istraživanje urađeno je kod Bunjevaca. Ovo istraživanje je posebno značajno jer se radovi studenata objavljuju u Godišnjaku za znanstvena istraživanja. Također je poznato da je jedna od vrhunskih monografija posvećena Bunjevcima tiskana u suradnji Filozofskog fakulteta iz Zagreba i ZKVH-a. Nama je plan, zajedno s voditeljicom ovog projekta profesoricom Černelić, da već iduće godine započnemo rad na velikoj monografiji koja će tematizirati Šokce u svim aspektima koji su istraživani tijekom dvije godine istraživanja na ovim prostorima. Planiramo zatim izlazak u Srijem. U Srijemu postoji veliki broj hrvatskih udruga i bit će zanimljivo vidjeti koliko su oni sačuvali od svoje tradicijske baštine. Srijem je ne samo izazov za istraživače, već naša obveza prema ljudima koji tamo žive“, kazala je Katarina Čeliković, menadžerica za kulturu ZKVH-a.

 

Izvor: Hrvatska riječ (Zlata Vasiljević)