Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Urbani Sokci 13 sl.2„Tradicijska kultura se mora istraživati i na temelju toga i objavljivati, jer ako ju ostavimo na razini na kojoj je bila nismo uradili ništa. Ono što me posebno raduje svakako je činjenica da ima veliki broj mladih koji se time bave na jedan svjež i moderan način što svakako pridonosi ne samo drugačijem pristupu ovom pitanju nego i jednoj novoj kvaliteti. Mladi možda nisu toliko emotivno vezani za ovo područje, ali su upravo stoga sigurno realniji od nas starijih“, rekla je za Hrvatsku riječ počasna predsjednica Šokačke grane Vera Erl neposredno nakon završetka skupa Šokačka i bunjevačka tradicijska kultura u suvremenoj književnosti i kulturi, koji je 4. i 5. svibnja 2018. održan u Osijeku i Mohaču.

Trajni deficiti Mađarske i Vojvodine

Kao utemeljiteljica Šokačke grane i inicijatorica održavanja ovog skupa, ona je rekla kako je prije trinaest godina bilo „više srca i duha“ nego što su mogli pretpostaviti u što će se ovaj skup pretvoriti: okupljanje Šokaca i Bunjevaca, zainteresiranih za istraživanje vlastite povijesti i kulture.
„Mislim da smo višestruko ostvarili cilj, a to je da smo tijekom ovih trinaest godina istraživali, da smo to vrednovali i dali mu mjesto koje mu pripada i objelodanili kroz objavljene zbornike, ali i druge zasebne publikacije, te da smo uključili mlade ljude u ovaj projekt što je i najvažnije, jer nam je na taj način budućnost zagarantirana“, kaže Vera Erl.
Skup je održan u suorganizaciji Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, čiji je ravnatelj Tomislav Žigmanov istaknuo kako su Bunjevci i Šokci jedna zajednica koja živi na jednom prostoru u tri samostalne države: Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji.
„I ovaj skup je potvrda da pripadamo jednom narodu, ali i da matica nije zaboravila na nas. Hrvati u Vojvodini imaju brojne deficite, a jedan od njih je i slabo istražena povijest. I upravo zahvaljujući ovakvim Urbani Sokci 13 sl.1skupovima znanstveni život je i obogaćen i razvijen, a vizija profesorice Vere Erl na taj se način pokazala i više nego smislenom i plodonosnom“, rekao je Žigmanov.
Sam skup okupio je dvadesetak izlagača iz Hrvatske, Mađarske i Srbije (Vojvodine), a jedna od njegovih glavnih značajki svakako je tematska raznolikost koja se kretala od obrade različitih područja tradicijske kulture: etnologije, književnosti, jezika i glazbe, kao i predstavljanja knjiga i periodike. Osim tematske, raznolikost se i na ovom skupu očitovala već i samim podrijetlom izlagača, odnosno aktualnom problematikom o kojoj su govorili. Možda najzorniji primjer za to iznio je Silvester Balić (Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj), koji je u svom radu Zavičajna povijest i Hrvati u Mađarskoj – mogućnosti i poteškoće istaknuo nedostatak povijesnih istraživanja na svim razinama, od državne, preko regionalne do mjesne. Bez toga, kako je naveo, nema niti povezanih istraživanja u području drugih znanstvenih disciplina, što u konačnici kao posljedicu ima „nedostatak kolektivnog pamćenja“, a što rezultira nepoznavanjem vlastite povijesti, kulture, jezika... i na koncu asimilacijom koja je u Mađarskoj, bar kada je o Hrvatima riječ, izražena u ogromnoj mjeri. Potvrdu ove tvrdnje u svom je radu Elementi šokačko-hrvatskog identiteta u Mohaču dala i njegova kolegica Lilla Trubić ne samo riječima kako u ovom gradu udio Hrvata od popisa do popisa rapidno opada nego i činjenicom da i od onih koji se tako izjašnjavaju malo tko, a napose mladi, uopće zna materinski jezik.

Otkrivene starine iz Hrvatske

Posve druga problematika, naravno, prisutna je u Hrvatskoj i uglavnom se tiče otkrivanja, bilježenja i oživljavanja starih običaja. Kao reprezentativni primjer s ovog skupa svakako može poslužiti predstavljanje knjige Gorjanske ljelje Ivana Lovića, objavljene 2012. u izdanju Kulturno-umjetničkog društva Gorjanac iz Gorjana. Kako je autor istaknuo, u knjizi o gorjanskim ljeljama – koje su upisane kao nematerijalno kulturno dobro Hrvatske na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva – nije riječ samo o nekadašnjem običaju (inače poznatom i živom i među vojvođanskim Hrvatima) nego i o njegovom obnavljanju 2002., zahvaljujući upravo članovima tamošnjega kulturno-umjetničkog društva. Nešto slično istaknula je i Anita Đipanov-Marijanović iz Kulturno-umjetničkog društva Hrvata Bodrog, koja je u svom radu „Ženska pjevačka skupina Kraljice Bodroga“ istaknula kako je riječ o suvremenim čuvaricama bogate glazbeno-pjevačke tradicijske baštine Monoštora koje spadaju među najznačajnije ženske pjevačke skupine u Vojvodini, koje su, osim izvornih starih pjesama, uspjele sačuvati i leksiku te karakterističnu akcentuaciju. U kategoriju „otkrivanja starine“ svakako spada i rad Elementi folklornog kazališta u običaju pokladnog jahanja magistrice etnologije i kulturne antropologije Katarine Dimšić iz Hrvatskog školskog muzeja u Zagrebu, te Svadbeni običaji u zapisima Mare Švel Gamiršek – ‘zabardana’ šokačka memorija Cvelferije Vere Erl.
Kada je riječ o izlagačima iz Vojvodine, treba reći kako je Katarina Čeliković iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata prvoga dana govorila na temu Kulturna baština kao lirska inspiracija bunjevačkog pjesnika Jakova Kopilovića, dok je drugoga dana predstavila posljednji broj Časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ. O periodici s ovih prostora govorili su i Tomislav Žigmanov, predstavljajući osmi broj Godišnjaka za znanstvena istraživanja, te Vladimir Nimčević iz Bajmaka, govoreći na temu Diskurs o kulturnoj baštini vojvođanskih Hrvata u Godišnjaku za znanstvena istraživanja. Potpisnik ovoga izvješća govorio je, pak, na temu „Paralelni život bunjevačke ikavice“.
Uoči početka skupa u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u Osijeku predstavljena je i fotomonografija Baranjske hrvatske nošnje – podravski Šokci, te posljednji broj zbornika Tradicijska kultura i kulturna baština Šokaca i Bunjevaca – zemlja, čuvari i baštinici. Također, tijekom dva dana u glazbenom dijelu programa nastupila je Muška pjevačka skupina Šokačka grana iz Osijeka, te Udruga glazbene starine – orkestar Mišina iz Gorjana.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. R.)