Pozovite » (+381) (0)24 535-533

kolokvij u monostoru sl.2Monoštor je sredina u kojoj se u svakidašnjem životu još čuva prepoznatljiva šokačka ikavica. Monoštor je sredina u kojoj hrvatska kulturna udruga kroz svoje manifestacije brižljivo čuva i promovira tu svoju ikavicu. Monoštor je sredina u kojoj pjesnici pišu na svojoj ikavici. Monoštor je mjesto koje ima i svoj rječnik starih, zaboravljenih riči. Zato i nije slučajno odabran za mjesto u kome je održan znanstveni kolokvij Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata o zaštiti mjesnih govora. A u misiji očuvanja govora vojvođanskih Hrvata Zavod će pomoć i potporu imati od jezikoslovaca i studenata iz Osijeka i Slavonskog Broda, koji će radom na terenu pomoći u prikupljanju, snimanju i obradi mjesnih govora.

Potpora

Nakon studenata etnologije i kulturne antropologije Filozofskog fakulteta iz Zagreba koji već nekoliko godina rade terenska istraživanja tradicijske kulture među bunjevačkom i šokačkom skupinom Hrvata u Vojvodini u istraživanje će se uključiti i studenti i jezikoslovci iz Osijeka i Slavonskog Broda koji će raditi na prikupljanju i obradi lokalnih govora vojvođanskih Hrvata.
„Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata već pet-šest godina radi na zaštiti nematerijalne kulturne baštine. Jezik, govori visoko su na toj listi i upravo njih želimo zaštititi tako što ćemo surađujući s fakultetima u Osijeku i Slavonskom Brodu naći partnere. Na nama je velika zadaća. Vidjeti gdje se još govore mjesni govori autentično, gdje se održavaju festivali govora, pa čak i gastro festivali. Duboko vjerujem da je svaka od tih manifestacija značajna, jer ono što se nalazi u rječnicima su riječi koje imaju veze s gastronomijom, godišnjim dobima, sa svime što jest uključeno u život jednog čovjeka i naroda u određenoj sredini. Zašto smo danas u Monoštoru? Zato što mislimo da u Monoštoru još ima dovoljno ljudi koji govore monoštorsku ikavicu, koji koriste stare riči. Stare monoštorske riči su u Rječniku monoštorskog govora Marije Šeremešić, ali ono što mi želimo dalje raditi jest popis ili izrada liste nematerijalne kulturne baštine. ZKVH od 2012. godine ima jedan neformalni centar u koji je uključeno petnaestak ljudi koji se bave zaštitom tradicijske kulture. Nakon tradicijske kulture prelazimo na zaštitu mjesnih govora“, kazala je Katarina Čeliković, menadžerica za kulturu ZKVH-a.
Ona je podsjetila da hrvatska zajednica u tim naporima nema potporu u Srbiji.
„I sami znate da je standardizacija bunjevačkog govora kao jezika uzela maha i da mi na žalost gubimo onaj kontinuitet u govornom jeziku koji smo imali tijekom nekoliko stoljeća. Živimo u vremenu kada na mlade generacije sve više utječu televizija i internet i zato je upravo sada trenutak da s ovom suradnjom institucionalno pristupimo zaštiti govora. Jako je važno doći u jednu malu sredinu poput Monoštora, jer ovdje postoje živi govornici, a jezik se promovira u različitim oblicima. U Monoštoru postoje Kraljice Bodroga, Zavitni dan, manifestacija Divanim šokački, Festival Marijanskog pučkog pjevanja, imamo Rječnik monoštorskog govora. Sve su to elementi koji mogu omogućiti odlične rezultate u očuvanju takvog jednog govora. On nije jedini, ali neka ovaj Monoštor bude prvi korak u institucionalnom pristupu ovako važnoj temi. Ovo istraživanje nije početak istraživanja već nastavak. Ali ova institucionalna suradnja je vrlo značajna, jer ćemo uključiti i studente iz Hrvatske koji će na terenskom istraživanju moći zabilježiti žive govornike i ono što je snimljeno pretvoriti u opis govora koji i sada živi. Sama literatura možda nije toliko bogata koliko je sada ovaj govor još uvijek živ i upravo u ovom živom govoru i kontinuitetu onoga što smo naslijedili vidimo budućnost i način kako znanstveno pristupiti onome u čemu narod vidi svoju opstojnost“, kazala je Čeliković.

Govori koji nestajukolokvij u monostoru sl.1

U zaštiti mjesnih govora dragocjena mogu biti iskustva hrvatskih jezikoslovaca koji mogu pomoći, ali kako je istaknuto na kolokviju ne može Hrvatska zaštititi govore koji su u drugoj državi. U Hrvatskoj su na listi zaštićenih kulturnih dobara nematerijalne kulturne baštine govori sela Siče i Starih Perkovaca, pa su jedina dva zaštićena govora u Hrvatskoj iz Brodsko-posavske županije.
„Hrvatska je zaštitu mjesnih govora počela još 2005. godine. A mi imamo i volje i snage pomoći Hrvatima u Vojvodini da rade na zaštiti svojih mjesnih govora. Možemo pomoći, možemo dovoditi studente na terenska istraživanja. Mislim da Hrvatima u Vojvodini treba dati puno više nego što službena Hrvatska to danas čini. Mislim da ste najzanemareniji Hrvati izvan granica Hrvatske, ali smo zato mi tu učiniti ono što možemo da vam pomognemo“, kazala je prof. dr. sci. Emina Berbić Kolar s osječkog Fakulteta za odgoj i obrazovne znanosti. Prema njenim riječima sredine kao što su Monoštor nepresušno su blago, ali često ljudi to ne shvaćaju.
„Ne shvaćaju koliko to vrijedi, koje je to blago, koja su stoljeća utkana u te riječi. Govori su nematerijalna kulturna baština, samo što često to nekako prođe pored nas. Mislim da su vojvođanski govori u najlošijoj situaciji, posebice hrvatski govori. Sve je manje izvornih govornika koji govore slavonskim dijalektom, koji govore ikavicom i ako se ti govori ne snime, obrade, zapišu, objasne, ne stave fotografije koje će vizualizirati neke pojmove, onda nismo uradili ništa. Ovako ostaje za našu djecu, za nove generacije koje dolaze, koje će znati da su ovdje živjeli Hrvati koji su govorili svojim govorom“, kazala je Berbić Kolar.
„Bila sam u Monoštoru, Beregu, Vajskoj i nevjerojatno je koliko su u tim mjestima očuvani lokalni govori. U tim mjestima ljudi svjesno rabe svoj lokalni idiom i na taj način svjesno ili nesvjesno pokazuju pripadnost svom hrvatskom identitetu. Čak su u tim sredinama lokalni govori više sačuvani nego u Hrvatskoj gdje prevladava standardni jezik. Govori nestaju. To je neminovnost. Ne samo u matičnoj domovini već i izvan granica. Razlozi su različiti i naravno da standardni jezik tu ima najveći utjecaj. Možda je mijenjanju govora najviše pridonijela selidba iz sela u gradove. Sela su nam prazna, opustošena. Kada idemo na terenska istraživanja, nalazimo još samo dva-tri čovjeka koji dobro govore lokalnim govorom. Još ukoliko su govori izvan matične države, onda je asimilacija neminovna. A smrt svakog govora znači smrt jednog dijela kulture. Naravno da svatko mora učiti standardni jezik u državi u kojoj je, ali moraju se njegovati ti govori, na različite načine propagirati, preko, recimo, plesa i glazbe. Dakle, može se na različite načine napraviti promocija tih govora da bi se sačuvali, popisali, opisali, pa kada već nestaju da barem ostanu na taj način sačuvani“, kazala je prof. dr. sci. Ljiljana Kolenić s osječkog Filozofskog fakulteta.
Ona posebice izdvaja napore pojedinaca koji su dali svoj prinos na zaštiti mjesnih govora kao što su Živko Mandić koji je objavio obimni Rječnik santovačkog govora, te Ilija Žarković i Marija Šeremešić koji su u nakladi ZKVH-a objavili rječnike golubinačkog kraja i Monoštora.
„U Golubincima više ne možemo čuti lokalni govor, ali je ostao sačuvan u rječniku golubinačkog kraja. Mi ne možemo zaštititi mjesne govore u Srbiji, ali možemo surađivati s ustanovama. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje voljan je pomoći i tražiti i potporu Ministarstva kulture RH. Dakle, uvijek se može nešto učiniti, pomoći, ali sama zaštita, kao što smo mi uradili za Perkovce, nije moguća u drugoj državi“, kazala je Kolenić.
Ono na što mogu računati Hrvati u Vojvodini je nesebična pomoć i suradnja kako bi se, dok je to još moguće, sačuvalo i zaštitilo što više mjesnih govora vojvođanskih Hrvata. Početak će biti u Monoštoru.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. Vasiljević)