Pozovite » (+381) (0)24 535-533

predstavljanje rjecnika-govorniciSačuvano jezično blago

 

U povodu 190. obljetnice od rođenja prvog leksikografa u bunjevačkih Hrvata Ambrozija Boze Šarčevića, u subotičkoj Gradskoj knjižnici je 30. ožujka 2010. godine, održana književna večer posvećena rječnicima govora vojvođanskih Hrvata, na kojoj je predstavljen i „Zaboravljeni rječnik - govor golubinačkog kraja" Ilije Žarkovića, objavljen prošle godine u izdanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Moderatorica ove večeri, Katarina Čeliković, menadžerica kulturnih aktivnosti u Zavodu, istaknula je potrebu čuvanja riječi i kontinuiteta u tiskanju rječničkog blaga o čemu svjedoči dugi niz godina od Šarčevića do najnovijeg uratka Ilije Žarkovića.

knjiga hrvati u vojvodini naslovnicaIznimna mi je čast što mi je ukazano povjerenje ukratko Vam predstaviti knjigu „Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti : osnovne činjenice" koja je nedavno tiskana u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u okviru biblioteke Monografije, kao prva knjiga u nizu. Riječ je o knjizi dvojice autora, publicista Tomislava Žigmanova i povjesničara Maria Bare, i o prvom djelu o vojvođanskim Hrvatima nakon 80 godina, u kojem se na objektivni način prikazuju osnovne činjenice iz povijesti vojvođanskih Hrvata te pouzdano i cjelovito oslikava njihova sadašnjost. U dosadašnjoj literaturi o Hrvatima u Vojvodini, obično su većim dijelom razmatrani Bunjevci i Šokci s područja Bačke te Hrvati iz Srijema, što je ovom knjigom promijenjeno, jer ona sada pruža uvid i u povijest Hrvata s područja Banata. Zastupljene su, dakle, sve regije podjednako, a prateće ilustracije uravnoteženo prikazuju sve krajeve naseljene Hrvatima. Zato se ona može smatrati svojevrsnim kompendijem o vojvođanskim Hrvatima - i bačkim i banatskim i srijemskim. Ne smijemo zanemariti niti činjenicu da knjiga nije ideološki intonirana, što joj daje dozu objektivnosti.

Budući da sam knjigu imala prilike „iščitavati" još tijekom samoga procesa njenoga nastajanja, moram istaknuti da sam pri prvom susretu s istom, gledajući, razumije se, iz vlastite vizure, znala da će ona rado biti u rukama kako mlađih tako i starijih čitatelja, budući da je znalački likovno i tehnički oblikovana (za što su zaslužni Darko Vuković i dr. sc. Gabor Mesaroš), a što se može primijetiti i po samoj njenoj naslovnici koja je u nakladničkoj djelatnosti ovdašnjih Hrvata izvjesna novost. Naime, u suvremenoj nakladničkoj djelatnosti ne bi smio biti zanemaren vizualni aspekt jer je on iznimno važan i najčešće „krči" put knjizi prema potencijalnim čitateljima. Isto se odnosi i na jezičnu kvalitetu i pristupačnost samoga teksta, budući da je u knjizi njegovan standardni hrvatski jezik. Lakoća stila kojim je pisana, zasigurno će ovu knjigu približiti mlađoj populaciji koja, nažalost, unatoč brojnim naporima, još uvijek nije dovoljno upoznata s poviješću vlastitoga naroda. Zato će i njima, ali i svima onima koji se bave ovim područjem ili pak žele biti samo informirani, knjiga pružiti osnovne podatke o tomu što su i odakle su Hrvati u Vojvodini i kakva je bila njihova povijest te što su danas, s kojim se problemima i izazovima suočavaju. Nesporno je da je ovom knjigom, kako je to već istaknuto u javnosti, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata visoko podignuo standarde u nakladi koje bi ubuduće trebalo slijediti.

Kad je pak riječ o strukturi same knjige, podijeljena je u dva dijela, a prvi od njih djelo je povjesničara Maria Bare koji donosi pregled povijesti Hrvata počevši od srednjeg vijeka, preko novoga vijeka, sve do sredine XX. stoljeća. Neke od tema kojima se bavi Bara tiču se srednjovjekovnih i ranovjekovnih migracija hrvatskoga stanovništva u Podunavlje i Potisje, doseljavanja u Podunavlje nakon protjerivanja Turaka, obnavljanja Srijemske županije i naseljavanja Hrvata u Banat, društvenoga i gospodarskoga života, političkoga i kulturnoga organiziranja, nacionalno-integracijskih procesa i tiskovina u Bačkoj, novina i ustanova u Srijemu i Banatu, Katoličke crkve i vjerskoga života, demografije i društvenoga položaja te razdoblja Hrvatskoga proljeća sve do sloma socijalizma. Drugi dio knjige koji nosi naslov „Hrvati u Vojvodini danas" posvećen je, dakle, sadašnjosti. U njemu Tomislav Žigmanov prikazuje demografske značajke, društveni položaj, političku organiziranost i pitanje ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava pripadnika hrvatske manjine u Vojvodini od vremena raspada SFRJ do danas.

Knjiga tako, među ostalim, sadrži odgovore na pitanja poput onih kakve su veze začetnika moderne u južnoslavenskim književnostima, Antuna Gustava Matoša, s Hrvatima u Vojvodini, zatim što je bila sudbina hrvatskih plemićkih obitelji, koje su se na prijelazu XVII. u XVIII. stoljeće naselile u Banatu te gdje su Hrvati u Vojvodini danas, s kakvim se izazovima suočavaju i koje institucije imaju. Posebno je značajno poglavlje u kojemu se Žigmanov bavi obrazovanjem na hrvatskom jeziku, službenom uporabom hrvatskoga jezika i pisma, ali i političkim organiziranjem i političkim strankama Hrvata kao i manjinskom autonomijom i Hrvatskim nacionalnim vijećem. Značajno je također spomenuti da se u knjizi nalaze i životopisi deset značajnih osoba iz različitih segmenata društvenoga života Hrvata poput bana Josipa Jelačića, biskupa Ivana Antunovića, svećenika i književnika Ilije Okrugića Srijemca, skladatelja dr. Josipa Andrića, književnika Petka Vojnića Purčara i fizičara Gaje Alage.

Osobito važan je i popis svih aktivnih hrvatskih institucija, ustanova, organizacija i udruga s validnim podacima o istima, kao i pregled odabrane literature o vojvođanskim Hrvatima.

Kako god, vjerujem i nadam se da je ovo samo početak tiskanja znanstvenih djela o vojvođanskim Hrvatima, budući da povijest Hrvata na ovim prostorima, a tu mislim na različite segmente njihova kulturno-političko-društvenoga djelovanja, pruža mogućnosti za daljnja znanstvena istraživanja. Ona bi mogla poslužiti kao mjerilo kako se ozbiljna pitanja mogu na sustavan i popularno-znanstveni način približiti širem krugu čitatelja. Stoga, svima onima koji knjigu nisu pročitali toplo preporučam, jer ona je, kako je to istaknuo jedan od autora, Tomislav Žigmanov, „svojevrsna osobna karta Hrvata u Vojvodini".

Željka Zelić

(Govor autorice tijekom predstavljanja knjige na proslavi blagdana hrvatske zajednice u Srbiji - svetog Josipa, 19. ožujka 2010. godine.)

Sustavnog proučavanja regionalnih hrvatskih književnosti u državama izvan Hrvatske nema - bilo je temeljno polazište za održavanje znanstvenog kolokvija Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata s temom književnosti, održanog 16. ožujka u prostorijama Zavoda. Na temu „Regionalni pristup književnosti na primjeru hrvatske književnosti u Slavoniji" govorila je dr. sc. Helena Sablić Tomić, dekanica Umjetničke akademije u Osijeku i izv. prof. na osječkom Filozofskom fakultetu kolegija iz područja nove i suvremene hrvatske književnosti.

O Hrvatima u Vojvodini pisano je dosta u prošlosti, međutim, uglavnom parcijalno. Naime, posebno su istraživani Hrvati u Bačkoj, posebno u Srijemu, dok su oni u Banatu ostali gotovo nezapaženi i izvan interesa hrvatske i šire znanstvene javnosti. Razlog svakako treba tražiti u različitoj teritorijalnoj pripadnosti Bačke, Banata i Srijema u prošlosti. Društveni razvoj pod nekoliko političkih suvereniteta u prošlosti, nerijetko i međusobno suprotstavljenih, utjecao je tako na stupanj izgrađenosti nacionalne svijesti Hrvata u pojedinim dijelovima Vojvodine i na njihovu regionalnu podvojenost. Prva sinteza o Hrvatima na području Vojvodine nastala je prije 80 godina (Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, 1930.), ali ona je uključila baranjske Hrvate dok je izostavila srijemske. U vrijeme nastanka Pekićeve knjige Vojvodina, pod kojom se najčešće podrazumijevao teritorij Bačke, Baranje i Banata, nije postojala kao političko-teritorijalna jedinica. Tek nakon Drugoga svjetskog rata formira se autonomna Vojvodina u sastavu Srbije pa se o Hrvatima u Vojvodini kao cjelini može govoriti od tog razdoblja. Zbog povijesnih i suvremenih društveno-političkih okolnosti još uvijek je slaba integracija u sklopu zajednice pa se većina Hrvata u Vojvodini lakše prepoznaje pod regionalnim imenima negoli pod pojmom „vojvođanski Hrvati".

Knjiga „Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti: osnovne činjenice" (Subotica, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, 2009.) dvojice autora - Marija Bare i Tomislava Žigmanova, koju ovdje prikazujemo, podijeljena je u četiri dijela. U prvom autori daju pregled povijesti Hrvata od srednjega vijeka do kraja 1980-ih i raspada Jugoslavije. Ističu se migracije hrvatskih skupina pod subetničkim imenima (Bunjevci, Šokci, Dalmatinci, Karaševci i dr.) u Podunavlje, te autohtonost Hrvata u Srijemu od naseljavanja Slavena. Posebna pozornost usmjerena je na preporodna gibanja, društveni i gospodarski položaj te demografski razvoj. Drugi dio tematizira suvremeni položaj hrvatske manjine u Vojvodini od raspada SFRJ do današnjih dana. Razdoblje u kojem su postali od konstitutivnog naroda u bivšoj državnoj zajednici do službeno priznane manjine (2002.) analizira se s obzirom na brojnost i druge demografske značajke, egzodus iz Srijema i dijela Bačke, zakonsku regulativu i (ne)ostvarivanje manjinskih prava. Važan dio posvećen je pitanjima problema, obujma i kvalitete prava koja su počeli uživati (političko organiziranje i javna predstavljenost, informiranje i obrazovanje na materinskom jeziku i dr.). Dva dijela knjige o povijesti i sadašnjosti prate kratke biografije deset zaslužnih Hrvata u Vojvodini iz različitih domena društvenog djelovanja - književnici, svećenici, političari, znanstvenici od XVIII. stoljeća do danas. Izabrana bibliografija knjiga i članaka o Hrvatima u Vojvodini čini treći dio knjige, s namjerom autora „da se svaki znatiželjnik može dodatno informirati i upoznati s njihovim povijesnim trajanjem i sadašnjim trenutkom". Na samom kraju, dan je popis svih hrvatskih institucija i organizacija s osnovnim podacima.

Iako je djelo pisano znanstveno popularnim stilom ono popunjava veliku prazninu koja je postojala o povijesti, podrijetlu, udjelu Hrvata u različitim područjima društvenog života te aktualnom trenutku njihova društveno-političkog organiziranja i ostvarivanja manjinskih prava. Ono je svojevrsni kompendij o Hrvatima u Vojvodini i podjednako je namijenjeno pripadnicima hrvatske manjine u Vojvodini kao i svima drugima koji se žele na objektivan način informirati o njima.

Napisala: Viktorija Škorućak

Tekst je preuzet iz mjesečne revije Hrvatske matice iseljenika „Matica", broj 3, ožujak 2010. godine.

ZKVH predstavio izdavačku djelatnost na 16. Međunarodnom salonu knjiga u Novom Sadu

Knjige Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata autori su radili sa skrupuloznim i znanstvenim pristupom, izraz su zrelog samopromatranja te su njihovim tiskanjem visoko dignuti standardi koje će pratiti i drugi zavodi, ocjena je govornika na predstavljanju nakladničke produkcije Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, u utorak, 9. ožujka, na 16. Međunarodnom salonu knjiga u Novom Sadu.

Misiju Zavoda i nakladničku djelatnost predstavio je ravnatelj Tomislav Žigmanov i rekao kako su povod našega predstavljanja tri publikacije kojima je započeo proces znanstvenoga pristupa bogatoj baštini Hrvata u Vojvodini.