Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Mirko CuricPrenosimo intervju s Mirkon Ćurićem, književnikom, književnim kritičarom i povjesničarom, predsjednikom DHK – ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, dogradonačelnikom Đakova, objavljen u tjedniku Hrvatska riječ br. 687 od 17. lipnja 2016. godine.

Razgovarao: Davor Bašić Palković

Književnik, književni kritičar i povjesničar Mirko Ćurić iz Đakova pripada nevelikoj skupini kulturnih djelatnika iz Hrvatske koji pokazuju interes za kulturu i kulturno stvaralaštvo ovdašnjih Hrvata. To, među ostalim, potvrđuje nekoliko njegovih angažmana: kao člana prvog Povjerenstva trijenalne nagrade za najbolju knjigu poezije Antun Gustav Matoš, sudionika Dana Balinta Vujkova, sunakladika knjiga te govornika na predstavljanju knjiga ili otvorenju izložaba.

Rođen je u Đakovu 1964. godine. U tom je mjestu završio osnovnu i srednju školu, a fakultet u Osijeku. Objavio je pet romana, dvije zbirke pjesama, tri zbirke priča, dvije knjige književnih kritika i jednu knjigu eseja, šesnaest slikovnica nastalih na temelju đakovačkih narodnih bajki te devet slikovnica u prijevodu na engleski i mađarski jezik. Priredio je i uredio više desetaka knjiga. Sudjelovao je na više desetaka stručnih i stručno-znanstvenih skupova i radove objavljivao u zbornicima i časopisima. Napisao je dvanaest dramskih igara izvedenih na Đakovačkim vezovima. Urednik je Revije Đakovačkih vezova.

Tekstovi su mu prevedeni na mađarski, engleski, poljski i makedonski jezik. Uvršten je u nekoliko antologija i pregleda. Predsjednik je Društva hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski od 2006. Za svoj književni rad dobio je nekoliko nagrada: Povelju Julija Benešića 2001. (za književnu kritiku), Nagradu Grada Đakova za 2009., drugu Nagradu Frana Galovića za kratku priču za priču Ulica, sokak, lipe 2010. te Nagradu Duhovno hrašće 2011. za pjesničku zbirku Nedovršena slika sudnjega dana. Dobitnik je godišnje Nagrade za kulturu Osječko-baranjske županije 2015.

Nedavno ste boravili u Subotici, u svojstvu dogradonačelnika Đakova, na otvorenju izložbe Strossmayer – graditelj i mecena u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata. Planiraju li se u budućnosti slični projekti na relaciji Đakovo – Subotica ili na relaciji s nekim drugim mjestom u Srbiji?
Grad Đakovo je mjesto u kojem se odvijaju brojne kulturne manifestacije od Đakovačkih vezova preko Strossmayerovih dana do niza folklornih manifestacija po prigradskim naseljima i selima. Često nam gostuju kulturno-umjetnička društva Hrvata iz Vojvodine, a dio gostovanja vezan je uz našu Nadbiskupiju. Dobra je suradnja Đakova sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, tako da smo ovdje predstavili nekoliko knjiga, a zapažena je bila izložba fotografija bunjevačkih „krajputaša“. Iznimno je dobro je primljena knjiga Bunjevački put križa Tomislava Žigmanova, koja zasigurno spada u vrh hrvatske duhovne književnosti u posljednjem desetljeću. Nadam se da će se ova suradnja nastaviti, a meni je posebno zanimljivo organizirati jedan skup posvećen Pavlu Sučiću, đakovačkom biskupu preporoditelju, rodom iz Subotice. Takav bi nas skup naučio podosta jedne o drugima i dodatno povezao. Što se tiče ostalih gradova znam da naša kulturno-umjetnička društva redovito nastupaju po Bačkoj i Srijemu i da je ta suradnja vrlo kvalitetna. Grad Đakovo, naravno, to svesrdno podupire.

Bili ste član Povjerenstva nagrade Antun Gustav Matoš koja za okvir ima književnost vojvođanskih Hrvata. Kako vidite i ocjenjujete stanje na toj sceni?
Čini mi se da je situacija vjerojatno bolja nego to vidite vi koji živite i djelujete u toj kulturnoj zajednici koja je izdvojena iz hrvatske kulturne matice nakon raspada Jugoslavije i Domovinskog rata i tek se posljednjih godina polako spaja u duhu one izjave Matka Peića da je hrvatska književnost jedna i jedinstvena, gdje god ona nastajala. Ono što mogu primijetiti da postoji živost, da autora ima, ali da ima i kvalitete. Veći dio radova se bavi „boljom prošlošću“, nekakvom „etno-nostalgijom“ za „vrimenima salaša i pisme“, oponaša stare pjesničke modele, ali nešto slično imate i na području Slavonije i Baranje u ovim post-ratnim vremenima. Iščitavajući zbirke kandidirane za Matoša mogu reći da je poetska razina vrlo solidna, a da je zbirka Ante Vukova Boca bez poruke, koja je dobila nagradu izuzetna. Neobična, ali dostojna bilo koje nagrađene zbirke na sličnim natječajima u Hrvatskoj. Nažalost, u nas je ostala neprimijećena. Upravo zato podržavam napore Tomislava Žigmanova i Zavoda da se na prostoru Hrvatske osvijesti činjenica da neki zanimljivi autori stvaraju izvan granica nacionalne države.

Za Vas bi se moglo reći da pokazujete interes i da podupirete kulturu ovdašnjih Hrvata. Surađujete i sa zajednicom Hrvata u Mađarskoj. Otkuda Vaš interes za Hrvate u Srbiji i Mađarskoj, osim možda geografske blizine?
Društvo hrvatskih književnika Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski objavilo je studiju Gorana Rema i Sanje Jukić o panonizmu kao specifičnom stilu unutar hrvatske književnosti i kulture uopće. Panonizam nije odrednica samo Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema već i hrvatske književnosti u istočnom Srijemu, Bačkoj, Banatu, Mađarskoj… Upravo te vrlo snažne veze su i odgovor za dosta intenzivnu suradnju s institucijama u Srbiji i Mađarskoj. Tematski, poetološki, povijesno veza je iznimno puno. Ugodno se osjećam u prostoru koji razumije moju književnost, u književnosti koju dobro razumijem. Prije nekoliko godina sam predstavljao knjigu u Tomislavgradu, u mjestu odakle su moji roditelji doselili u Slavoniju pa sam shvatio kako oni čitaju moje priče i romane u jednom posve drugom ključu, da me u Subotici ili Pečuhu bolje razumiju… Osim toga, vremenom sam stekao puno prijatelja u Mađarskoj i Vojvodini tako da se uvijek radujem susretima s Frankovićem, Barićem, Žigmanovim, Blažetinom, Katarinom Čeliković…

Predsjednik ste Društva hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, koje je u sunakladi sa ZKVH-om, objavilo dvije knjige – izabranih pjesama i proze – Miroslava Slavka Mađera (1929. – 2015.)...
Miroslav Slavko Mađer je bio značajan hrvatski književnik, književni kritičar i profesor književnosti. Rođen je 1929. u Hrtkovcima, u Srijemu. Kada sam mu predložio ideju Tomislava Žigmanova i moje malenkosti da sunakladnik njegovih Izabranih djela bude ZKVH, on je to s veseljem prihvatio, odredivši se odmah i kao zavičajni srijemski, vojvođanski pisac. Mogao je izbjeći to „svrstavanje“ budući da je pisac iz čitanki, višestruko nagrađivan i priznat, posljednji pripadnik sjajne „krugovaške generacije“, ali je ta gesta pokazala njegovu veličinu: „Ne odričem se korijena. Ne odričem se tla iz kojeg sam iznikao, ljudi koji tamo žive. U Zagrebu sam pola stoljeća, ali pripadam i Srijemu!“. Planiramo, naravno, predstaviti ovo izdanje u Vojvodini, valjda ćemo uspjeti i u Hrtkovcima, mjestu kojemu je posvetio nekoliko antologijskih pjesama.

Kakav je kulturni život na istoku Hrvatske? Koliko pozicija ruba utječe na tamošnje kulturne prilike, osjećate li se rubno u odnosu na centar; kako općenito promatrate to pitanje ruba?
Kulturni život na istoku je bolji nego što se misli, a lošiji nego bismo mi to htjeli. Događanja ima podosta, pa i zanimljivih autora, ali postoji taj provincijalni kompleks da je sve dobro što dolazi iz Zagreba, a da se „kod nas ništa ne događa“ ili „nema ničega“. Rub i rubnost je naša sudbina u geografskom smislu, ali mora biti u našim glavama. Prečesto se malo poznajemo međusobno. Ne znam što je u Našicama, Vinkovcima, Požegi ili Daruvaru, ali znam što je u Zagrebu ili Rimu. Nitko ne brani nama s ruba da se povezujemo i međusobno upoznajemo, pa i podržavamo i promičemo. Nešto od toga i radimo, a trebamo i više… Osobno, ne osjećam se inferiornim što živim u Đakovu, jer mi književnost omogućava da pišem o temama koje sam odaberem i da budem uspješan onoliko koliko to moje djelo zaslužuje. Naravno da je vama u Vojvodini puno teže, jer je hrvatska kultura snažno zagrebocentrična i nema puno sluha za rub, osim da se na rubu dobro pogosti i da ga se (ih) dočeka, da ga se na rubu pohvali i prepozna kao važnu središnju činjenicu. Na to ne treba pristati. Svi smo jednaki i jednako važni u ovoj našoj maloj, ali prevažnoj kulturi.

Kakav je kulturni život u Đakovu, što taj grad ima za ponuditi prosječnom turistu iz Vojvodine?
Čini mi se, ali teško mogu biti objektivan kao rođeni Đakovčanin i sukreator današnje kulturne scene, kako Đakovo ima prilično razvijenu kulturnu scenu, natprosječnu za hrvatske prilike. Đakovo je bio jedan od devet gradova koji se prijavio, na moju inicijativu, na natječaj za europsku prijestolnicu kulture jer sam smatrao da bi bilo neprimjereno da se Strossmayerov grad ne uključi u tu utrku ma koliko izgledi bili mali ili nikakvi. U Đakovu danas djeluje sedam kulturnih institucija kojima su osnivači Grad Đakovo, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Nadbiskupija osječko-baranjska. U Đakovu se tijekom godine održava petnaest većih kulturnih manifestacijama među kojima su najznačajniji Đakovački vezovi, a gotovo svakoga dana održavaju se manja kulturna događanja: koncerti, predstavljanja knjiga, otvaranja izložaba, nastupi folklornih skupina, kazališne predstave itd. Đakovo je jedini grad u istočnoj Hrvatskoj koji je uspješno sačuvao komunalno kino koje je danas digitalizirano i prikladno za najzahtjevnije projekcije. U Đakovu djeluje niz vrsnih umjetnika i umjetnica. Najviše je likovnih umjetnika, slikara i kipara, nekoliko vrsnih pisaca, mnoštvo glazbenika, fotografa, filmskih redatelja… Važan prinos đakovačkoj kulturnoj sceni daje Nadbiskupija koja ima četiri kulturne institucije: muzej, likovnu galeriju, knjižnicu i arhiv te nekoliko vrsnih umjetnika i kulturnih radnika. Svi koji odluče posjetiti Đakovo neće pogriješiti, a na đakovačkim ulicama osjećat će se kao kod svoje kuće.

Izvor: Hrvatska riječ