Pozovite » (+381) (0)24 535-533

mario kozinaHrvatska kinematografija je posljednjih godina u usponu, o čemu svjedoče sudjelovanja filmova i nagrade na uglednim svjetskim festivalima poput onih u Cannesu, Berlinu, Veneciji, Montrealu. U okviru ovogodišnjeg Festivala europskog filma na Paliću prikazan je program Hrvatska u fokusu, u okviru kojega je publika imala prilike pogledati neka od najzanimljivijih aktualnih ostvarenja iz ove kinematografije. Ovaj je program realiziran u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom (HAVC), a na Paliću je tim povodom boravio Mario Kozina, suradnik HAVC-ova Odjela za promociju i plasman. Kozina se posljednjih desetak godina bavi filmskom kritikom i novinarstvom te surađuje s nekoliko hrvatskih filmskih festivala. Dobitnik je nagrade Hrvatskog društva filmskih kritičara Vladimir Vuković za najboljeg filmskog kritičara u 2015. godini.

Kako ste zadovoljni predstavljanjem aktualne hrvatske kinematografije u sklopu programa Hrvatska u fokusu na ovogodišnjem palićkom festivalu?

Vrlo sam zadovoljan. Mislim da je selekcija Petra Mitrića, u kombinaciji s naslovima koji su se mogli pogledati u natjecateljskim programima palićkog festivala, gledateljima omogućila sjajan uvid u neke od najzanimljivijih radova na suvremenoj hrvatskoj filmskoj sceni. Dugometražna selekcija uključivala je intrigantne naslove autora svih generacija, od kojih su mnogi ostvarili zapažene uspjehe u svijetu. Kratkometražni program ponudio je i niz kratkometražnih animiranih, igranih i dokumentarnih filmova, čiji su uspjesi u posljednjih nekoliko godina pomogli u pozicioniranju hrvatske kinematografije na međunarodnoj sceni.

Hrvatski filmovi bilježe lijepe festivalske uspjehe posljednjih godina. Evo na Paliću su ovih dana nagrađena dva ostvarenja – Kratki izlet i Ne gledaj mi u pijat. Što je, po Vama, dovelo do ovog proboja hrvatske kinematografije?

Sustav koji ulaže u razvoj scenarija i projekata, potiče sudjelovanje filmskih profesionalaca na međunarodnim sajmovima i radionicama te umrežavanje. Vrlo su važne i koprodukcije sa susjedima iz regije, ne samo zbog zatvaranja financijske konstrukcije projekata nego i zbog razmjene talenata i širenja potencijalne publike. No, sustav ne bi bio tu gdje je danas da iza svega ne stoje talentirani autori s hrabrošću i vizijom. Oni su gorivo čitavog sustava.

Koji su glavni aduti suvremene hrvatske kinematografije? Koje autore biste posebno izdvojili kao perspektivne?

Hrvatska filmska scena trenutačno je vrlo dinamična, a jedna od njezinih najbitnijih značajki je dobar omjer već etabliranih autora i debitanata. Autori kao što su Rajko Grlić i Vinko Brešan i dalje snimaju rado gledane filmove, u kojima kroz prizmu humora adresiraju goruće društvene probleme. Među mlađim autorima istaknuo bih redatelje čiji su filmovi prikazani u natjecateljskim programima Palića: Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić briljantno secira obiteljske odnose i patrijarhat, režiran je sigurnom redateljskom rukom i s dobrim omjerom realizma, crnog humora, ali i simpatije prema likovima. Kratki izlet vrlo je svjež i moderan hibrid dokumentarnog i igranog filma te fantastična alegorija kroz koju je Igor Bezinović savršeno izrazio zeitgeist svoje generacije. Istovremeno, autori koji su se već dokazali u kratkometražnoj formi, kao što su Jure Pavlović, Sonja Tarokić, Barbara Vekarić, Ivan Salaj, Simon Bogojević Narath i Milan Trenc već rade na svojim dugometražnim prvijencima, kojima se jako veselimo.

Kako ocjenjujete filmsku suradnju između Hrvatske i Srbije?

Suradnja između Hrvatske i Srbije je izvrsna. Koprodukcije dviju zemalja ostvarile su zapažene međunarodne uspjehe. Filmovi „S one strane“, „Zvizdan“ i „Dnevnik mašinovođe“ samo su neki od nedavnih primjera. Ima i onih koji nisu sufinancirani sredstvima Centra – „Dobra žena“ Mirjane Karanović i „Ničije dijete“ Vuka Ršumovića – a pojedini redatelji često koriste talente iz susjednih zemalja čak i kada filmovi nisu službene koprodukcije. Jedan od najboljih primjera za to je i „Ustav Republike Hrvatske“ Rajka Grlića, u kojem Nebojša Glogovac igra glavnu ulogu.

Hrvatski audiovizualni centar više godina unatrag podupire projekt Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini, u okviru kojega su filmovi, osim u Subotici, prikazivani i u drugim vojvođanskim mjestima...

Stalo nam je da hrvatski film putuje, no svjesni smo da se zbog ograničenja u kinoprikazivačkoj infrastrukturi i distribucijskim uzusima često dogodi da publika u susjednim zemljama nema priliku pogledati filmove koje gleda hrvatska publika. Situacija, nažalost, vrijedi i u drugom smjeru. Projekti kao što je Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini na praktičan i direktan način doskaču navedenom problemu te tako hrvatski film, a kroz to i kulturu, čine dostupnima lokalnoj publici. Zbog postotka hrvatskog stanovništva koji živi na području Vojvodine to mi se čini posebno bitnim – ne samo za vojvođanske Hrvate koji pritom dolaze u doticaj s hrvatskom kulturom, nego i za ostale Vojvođane. Naposljetku, filmovi su idealan medij kroz koji učimo jedni o drugima.

Kako vidite budućnost hrvatskog filma?

Budućnost vidim kao uzbudljivu i izazovnu. S obzirom na ranije spomenute filmove u pripremi, kao i brojne zadatke koje pred nas stavljaju ostali projekti kojima se Centar bavi, a među kojima su filmsko obrazovanje, razvoj publike, izvoz filmskih usluga i poticanje nezavisne kino mreže, mislim da nas čeka još puno posla da kinematografiju i dalje razvijamo i unaprjeđujemo.

Izvor: Hrvatska riječ (D. Bašić Palković)