Ispis
Hitovi: 335

Branko CegecU razgovoru koji slijedi s književnikom Brankom Čegecom nismo se dotaknuli njegovih prethodnih knjiga, niti nakladničke kuće Meandar, koju je pokrenuo i koja djeluje od 1993., u kojoj sada radi kao glavni urednik nego smo razgovarali o ulozi književnika u javnosti, popularnim osobama koje rentiraju svoju poznatost pišući i knjige, o poeziji, književnoj kritici i je li kultura investicija ili trošak, te o tome što određuje intelektualca.

 

 

 

 

 

 

Foto: facebook Branko Čegec

Branko Čegec (1957.), diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao je književnost u omladinskim novinama i časopisima Polet i Pitanja. Od 1985. do konca 1989. bio je glavni urednik časopisa Quorum, a od 1989. do konca 1990. glavni i odgovorni urednik lista za kulturu Oko. Godine 1999. izabran je za predsjednika Odbora Goranova proljeća, najveće hrvatske pjesničke manifestacije, na čijem čelu ostaje do jeseni 2007. Nagradu Goran za mlade pjesnike dobio je 1980., što je rezultiralo objavljivanjem prve knjige Eros-Europa-Arafat. Pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu. Autor je ili suautor više izbora i pregleda hrvatske književnosti (poezije i proze) u zemlji i inozemstvu.
Očekuju li se od književnika danas važne riječi u hrvatskom javnom prostoru? Jesu li pisci bili važni u javnom prostoru sve dok je književnost imala nespornu socijalnu funkciju, kako u Europi, tako i u našem podneblju, sve do onog simboličkog trenutka koji označava pad Berlinskog zida?
Moguće je, naravno, pad Berlinskog zida uzeti kao prijelomnu točku, jer su time porušene i neke druge barijere, prije svega barijera prema potrošačkom stampedu, koji je provalio preko stvarnih i zamišljenih zidova i poharao društva na različitim razinama emancipacije, redom željna iskustva tzv. zapadnoga blagostanja. Onoga časa kada je potrošnja postala mjera društvenoga standarda, kada je masovnost zagospodarila javnim prostorima, individualni prinosi su izgubili na cijeni, e da bi danas bili dovedeni do razine vrlo skučena geta, u kojemu još uvijek ima mnogo uzbuđenja i zanosa, ali nema više javnog, ne usuđujem se reći društvenog utjecaja. U trenutku kada su starlete i rialteri (od reality, prim.a.) postali politički i kulturni komentatori, kolumnisti u nekad uglednim novinama, pisac je završio u mišjoj rupi, odakle zasad plasira ideju o širenju „područja borbe“, kako bi to rekao notorni Houellebecq, ne i stvarno prodručje borbe. Vrijeme posvemašnjega grebanja po površini ne treba više intelektualni background, ne treba „dosadnih razglabanja“ o biti stvari, ne treba postavljati pitanja i hraniti se sumnjom. Književnost, dakle, više definitivno ne može, kako kažete, imati socijalnu funkciju, jer bi ona sama morala prije svega imati jasnu socijalnu poziciju. No, umjesto stvarnih kontekstualizacija mi živimo privide, pa i velik dio književnosti, koja želi izgledati onako kako se od nje očekuje, mora reflektirati uvjetovane standarde da bi ju netko uopće registrirao, a to znači da prije svega mora pristati na iznevjeravanje svih drugih kriterija, tako da se uglavnom iscrpljuje na zadane ili izabrane obrasce koji isključuju svaki rizik, istraživanje, prekoračenje ograničenja ili njihovu literarnu artikulaciju, poput OULIPO-a nekad (Radionica potencijalne književnosti – skupina francuskih književnika i matematičara koji su istraživali potencijale književnosti, prim. a.). Više puta sam ponavljao kako bi roman Ulysses Jamesa Joycea danas vrlo teško pronašao izdavače, štoviše, možda ga uopće ne bi mogao pronaći. Jednako tako npr. glasoviti roman Ime ruže Umberta Eca danas više ne bi mogao biti svjetski bestseller, jer se publika promijenila i za najveći dio današnjih čitatelja takav bi tekst bio prezahtjevni davež na koji ne bi imalo smisla gubiti vrijeme.
Zbog čega više politički poretci u epohi postmoderne ne traže svoj legitimitet u kulturi i posebno u književnosti?
Djelomično sam na ovo pitanje već odgovorio. Problematično je možda, osim u nekim posve „tehničkim“ okvirima, kao npr. o vremenu poslije moderne, govoriti o postmoderni. Čini mi se, naime, kako je sve ono što je postmoderna ponudila kao neki umjetnički potencijal prvo, agambenovski rečeno, profanizirano, a onda i zatrpano lavinom banalnosti i smeća. Politika danas ne treba više graditi kompleksne odnose od različitih sastavnica kako bi uspjela izgraditi neki politički projekt. Smrt ideologija koja se dogodila nakon rušenja različitih, u praksi najčešće prilično neuspješnih i neuvjerljivih derivata lijevih ideja omogućila je diktaturu kapitala kojoj danas robujemo, a političke garniture sa svakim su sljedećim izborima sve lošije i nepodnošljivije, tu su tek kao formalno pokriće za potpuno podređivanje moći financijskih središta. Svi smo mi taoci već na prvoj crti, ovisni o „povlasticama“ koje nam daju banke, telekomunikacijske kompanije, veliki trgovački lanci ili, na razini državnoga aparata, zdravstveni i socijalni sustav, porezna politika i slično. Deviza je „plati mnogo da bismo ti dali malo“. Baš kao u najboljim epizodama Alana Forda. Ukratko, odgovorni, lojalni građanin rob je unutar privida gotovo potpune slobode, kada sloboda ne podrazumijeva pravo na neplaćanje nameta za precijenjene komunalije, participacije za kvalitetnije a preskupe lijekove, drakonske kamate na zakašnjele rate kredita i slično. Nekada su svi elementi nekoga ugovora bili pisani fontovima iste veličine. Danas na svakom ugovoru postoje dijelovi pisani sitnim slovima, koje pola potpisnika s lošijom dioptrijom ne uspijeva pročitati, a u njima je najčešće sve ono zbog čega bismo se ozbiljno zamislili prije stavljanja potpisa.
Svjedoče li knjige javnih, popularnih ličnosti, koje i na taj način unovčavaju svoju mas-medijsku poznatost, o promjeni koja je zahvatila javni status književnosti? Jesu li nakladnici oblikovali takvu postojeću situaciju ili se većinom prilagođavaju trendovima?
Govorim iz perspektive Hrvatske, zemlje u kojoj je knjiga posve istisnuta iz javne sfere i u kojoj se objavljujući knjige ne ostvaruje više nikakav utjecaj. Ovo je, naime, zemlja bez produktivnih medija, medija koji propituju, istražuju, valoriziraju, a kada su mediji isključivo u funkciji različitih interesnih skupina, od vlasnika, dakle kapitala, do realno dezideologizirane politike, onda knjiga kao medij jednostavno nema načina doprijeti do potencijalnog čitatelja. Kada do čitatelja ne dopire, to znači da ona čitatelja gubi i da se potencijalna publika rapidno smanjuje. Nakladnici se batrgaju u tom beznađu i pokušavaju objavljivati knjige s navodnim komercijalnim potencijalom, što je vrhunac apsurda u zemlji koja nema pravo tržište niti za kruh i mlijeko, a mi, prisjetimo se, govorimo o knjizi. U Hrvatskoj je posljednji primjer kakvog-takvog unovčavanja bila knjiga Nives Celzijus, čemu je u velikoj mjeri pridonijela nevjerojatno nespretna reakcija tzv. struke, koja je podigla neviđenu graju zbog jedne nagrade u kategoriji koju je ona sama, struka dakle, izmislila projicirajući se u kontekst zakonitosti kapitala: masovnosti prodaje kao jedinoga vrijednosnog kriterija.
Kako da u silini i hrpetini novih naslova čitatelj prepozna dobru knjigu? Ima li danas književna kritika odjeka?
Ima li danas književne kritike? Da, nađe se ponešto što sliči književnoj kritici po „mišjim rupama“, skromnim portalima NGO produkcije koji dopiru opet samo do onih u getu, jer svi ostali gledaju realityje na televiziji ili cuclaju ishlapjelo pivo iz dvolitarske plastične boce dok bulje u mučenje nogometne lopte među nogama višemilijunskih grla sa svjetskoga nogometnog tržišta. Današnji čitatelj mora biti znatiželjan i mazohistički uporan ako želi doprijeti do informacije o knjizi, pa onda i do knjige same. Naravno, takvi čitatelji još uvijek postoje, ali na žalost nismo uspjeli smisliti mehanizam kako ih klonirati. Pravi krater u posredovanju između knjige i čitatelja otvorio se onoga trenutka kada su, najprije, nestale jedine ozbiljne novine u Hrvatskoj, kada je, dakle, ugašen list Vjesnik. I tu se pokazalo kako je Hrvatska jedina zemlja na ex-YU prostoru koja se olako odriče bitnih konstitutivnih sastavnica, a ozbiljan, pa ako hoćete i provladin dnevni list, sigurno je važan element ozbiljnosti neke sredine, u konkretnom slučaju države. Nijedna druga zemlja, nastala na prostoru ex-YU, svojega se dnevnog lista nije odrekla, iako je malo vjerojatno da je i ijedan od tih listova – Delo, Politika, Oslobođenje, Pobjeda, Nova Makedonija – tržišno uspješan i samoodrživ. Vjesnik je, naime, bio jedini list u kojemu se sačuvala relativno kvalitetna rubrika kritike, a imao je i tjedni kulturni prilog, u kojemu je kritički dio bio vrlo važan. Nakon toga uslijedilo je po domino principu ukidanje kritike u svim drugim dnevnim i tjednim publikacijama, e da bi se naposljetku odustalo i od široko profiliranih kulturnih rubrika, na čijem bi se mjestu, sve skučenijem doduše, počeli kočoperiti tzv. lifestyle sadržaji, gomila ispraznosti skinuta s Googlea ili pokupljena sa zagrebačke špice subotom.
Ponaša li se u Hrvatskoj prema kulturi kao da nije investicija, nego trošak? Opće poznato je da se kulturi retorički daje na značaju u svim prilikama, no, je li stvarni odnos prema kulturi razmjeran tome? Doživljavaju li populistička vremena kulturu kao formativnu i reprezentativnu snagu jednog društva?
Naravno da ne doživljavaju. Politika se sjeti kulture samo kad joj treba neki reprezentativni sadržaj, zaboravljajući pritom da je organizam koji držiš na aparatima vrlo teško dovesti do faze reprezentativnosti. I da to nije moguće „preko noći“. Kultura jest ulaganje u smisao, u sadržaj, u kompleksnost i ljepotu nekog društva. U socijalizmu se, ne bez rezona, čini mi se, govorilo o „nadgradnji“. Mi smo, međutim, danas vrlo daleko od ideje društva u posve sociološkom smislu. Kada postoji profilirana kulturna politika, kada neki politički projekt osvijesti da jednu zemlju ne može izgrađivati tek ritam protoka novca ili njegovih fiktivnih supstituta, onda kulturi daje važnost i mjesto u strukturiranju društva, u davanju sadržaja i smisla, u stvaranju izgleda i decentnosti make upa. U svim drugim situacijama, a pritom mislim ponajprije na ovu u kojoj živimo, kultura je tek ostarjela, zgužvana jadnica na „štajgi“, koja čeka svog Godota, posve svjesna da on ne može i neće doći. Mantra o kulturi na tržištu u zemlji kakva je Hrvatska vrhunac je cinizma i/ili neznanja tzv. političkog establishmenta koji uvijek navodi primjere zemalja s pravim, razvijenim tržištima poput SAD-a ili omiljene Njemačke, mjere svih stvari osim reda i discipline. Pritom namjerno ili glupavo zaboravljaju govoriti o zemljama od sto, dvjesto ili tristo milijuna ljudi, a da stanje možemo uspoređivati jedino sa susjedima u postjugoslavenskom jadu i bijedi ili sa skandinavskim zemljama, ako želimo uspješne i organizirane uzore, ali uz takve uzore nužno bi bilo prihvatiti i uzuse.
Je li književnost izgubila seksipil, zajedno s ljevicom?
Je li ljevica izgubila kompas pa sad više ne zna je li lijevo, desno, gore, dolje ili između? Uglavnom je između. Bez imalo seksipila. Ne znam kako TO i književnost uopće dovesti u vezu. Politika bez erosa i šarma ne zanima nikoga. To je ovo oko nas. Simulakrum. Književnost/umjetnost bez erosa nije književnost/umjetnost. Ako nešto može biti, a i ne mora, onda to zbilja nema nikakvog smisla. Iako se čini da je to naš stvarni svijet, umjetničke prakse pokazuju da je i u takvim konstelacijama moguće ostvariti uzbuđenje i strast. Književnost je vjerojatno izgubila ljevicu u nekom povijesnom smislu, jer nekako sumnjam da je ljevica mogla izgubiti književnost u trenucima kada je gubila samu sebe. No, bez obzira na globalnu dezideologizaciju, mislim da književnosti ne treba ni ljevica ni desnica, pritom ne mislim da autori ne mogu imati lijeve ili desne izbore, čak ni kada bi postojale u nekom ideološkom formatu, jer bi se i prema jednoj i prema drugoj književnost/umjetnost morala odnositi kritički, čuvati distancu iz koje je moguće vrištati i gristi. U tome bi sigurno bilo i erosa i seksipila, iako mislim da i unutar recentne kastracije još uvijek ima mjesta erosu i seksipilu i da oboje, ne baš rijetko, zna isplivati na površinu i zavesti nas u najdoslovnijem i najklasičnijem smislu.
Griješim li ako ustvrdim da se danas poezija nalazi u zapećku, na nevažnom mjestu, zapostavljenom položaju u vremenu viška riječi i vihora fraza, PR stručnjaka i marketinških istina? S druge strane, ovdje u Srbiji, objavljuju se hrpetine stranica nadri-poezije, kvazi-poezije i tzv. pučke poezije.
U pravu ste kada govorite o neselektivnosti i poplavi diletantizma. S druge strane, meni se čini da je publika poezije možda najstabilnija i najodanija književna publika. Mnogo toga joj je uskraćeno, čak je čitateljev i put do knjige poezije postao kompliciran i težak, mukotrpan, ali čitateljsku strast ništa ne može zaustaviti na putu prema dobroj poeziji. Govorim vam to ipak i iz nekog iskustva, a ono me uvjerilo da ne treba olako pristati na tezu o posvemašnjoj marginalizaciji poezije i njezinoj nepotrebnosti, sve dok ima dovoljno ljudi, na posljetku, sve dok ima jedan čovjek kojemu je poezija potrebna. Posebna priča je objavljivanje poezije na internetu i na društvenim mrežama. Neselektivnost, izostanak urednika, istiskivanje lektora i korektora doveli su do tih „hrpetina stranica nadri-poezije, kvazi-poezije i tzv. pučke poezije“ o kojima govorite. Internet je prašuma kroz koju morate prokrčiti put ili ćete se izgubiti i pojest će vas neka zvjerad. Gomila pjesnika i „pjesnika“ danas objavljuje svakodnevno pjesme na društvenim mrežama, skuplja likeove i, gotovo redovito, strahovito nepismene komentare pune nekritičke hvale, divljenja i divinizacije. Onda priča skrene u vrijednosne vode, pa broj likeova postane mjera kvalitete, razlog za negodovanje zbog nedovoljne javne valorizacije nekog pjesnika ili pjesničkog opusa, neuvrštavanja u antologije, nedobivanja nagrada i slično. Sve to bilo bi relativno lako izbjeći kada bi postojala kvalitetna i kontinuirana književna kritika, ali ona u toj prašumi nikako da proklija i počne rasti.
Je li i književna vrsta – esej, danas ekskluzivni književni žanr, namijenjen samo „stručnjacima“ i studentima? Gubi li javni prostor bez kritike svaki smisao?
Esej je forma koja se na knjižarske police probija teže od poezije i drame zajedno. Normalno da ga u takvoj situaciji čitaju jedino studenti i, kako kažete, „stručnjaci“. Kada ste, na primjer, vidjeli ozbiljan, opsežan kritički prikaz knjige eseja? Pa naravno da stvari gube smisao ako ih se ni na koji način ne valorizira, kritički propituje. Naime, što se eseja tiče, i on se prilično trivijalizirao otkad je obrazovni sustav, ili njegovi ostaci, svaki sastavak na zadanu temu počeo nazivati esejem, a esej je postao i jednim od najvažnijih elemenata tzv. državne mature. Sve to je, čini mi se, jedan dosta velik nesporazum u čije se korijenje ovom prigodom nećemo zapetljavati, no odgovori na mnoga pitanja koja ste mi postavili nalaze se upravo u eroziji obrazovnog sustava, kojoj prilično nemoćno svjedočimo i čudimo se, nespremni i nesposobni suprotstaviti se, jer nemamo alternativna rješenja.
Određuje li intelektualca njegova školska upućenost u određeno područje ili njegova sposobnost da kritički promišlja svijet, koji je unaprijed odlučan da bez kuknjave prihvati konzekvence tog promišljanja?
Meni osobno formalno obrazovanje nikad nije bilo garancija ni za što. Najmanje za neku intelektualnu poziciju. Intelektualac je, iz moje perspektive, onaj koji čita, sumnja, propituje. Postavlja pitanja, ali ne daje odgovore po svaku cijenu. No, trebaju li intelektualci današnjem svijetu i jesu li uopće mogući kao kategorija kakvu najčešće pod tim pojmom podrazumijevamo?
Ako pokušamo sagledavati aktualni svijet iz različitih rakursa, bez prevelikog napora doći ćemo do zaključka kako je svijet ideja postao strahovito repetitivan, podložan trendovskim imperativima, oslonjen na trivijalne poticaje. I da se neprestano vrti u začaranom krugu. Podjednako se to odnosi na književnost, na film, na sve umjetničke prakse. Nadati se je da taj „ćorsokak“ neće potrajati i da će umjetnost otkriti nove prostore istraživanja, produbljivanja iskustva, nove oblike prevrednovanja i obnavljanja jezika koji se također troši u različitim marketinškim i inim relativizacijama.
Masovna kultura ne postavlja važna pitanja, ona nije subverzivna. Naprotiv, ona je koruptivna, nudeći laku zabavu i obilje bezvrijednih sadržaja. Vidite li u tome jedan od osnovnih izvora populizma?
Pop kultura je također bila masovna, a iz nje su se rađali umjetnički pokreti, individualni literarni i ini projekti. Hoću reći da masovnost i populizam ne moraju biti u nekoj izravnoj, naročito ne u negativnoj relaciji. Mnogi od nas, osobito moja i bliske mi generacije, formirali smo se u okrilju popularne kulture, čija je masovnost hranila naš individualizam i nikad nam nije stala na put prema slobodi i razlici. Populizam je jedna banalna politička strategija utemeljena na ideji stada koje slijedi vođu kojemu bezuvjetno vjeruje i prihvaća njegove ideje. Volio bih da mogu reći kako su populistički projekti stvar prošlosti, no naša me svakodnevica prilično okrutno demantira. Štoviše, najprimitivniji oblici populizma, uključujući one najmračnije poput nacizma i fašizma, zauzimaju sve više prostora na javnoj sceni i zlokobno se natkriljuju nad mukotrpno osvojene prostore slobode. Pritom se religijske institucije, dakle Crkva, nameću kao glasnogovornici i pokrovitelji tih procesa, a tiha većina pokorno spušta glavu i sliježe ramenima na svaki ratni poklič, na svaki „Za dom spremni“ i svaki „Sieg Heil“. Prostor masovne kulture o kojemu govorite samo je prilično i proziran, iz dana u dan prozirniji, paravan iza kojega se ti procesi odvijaju i preko čega se relativno uspješno relativiziraju.
Može li umjetnost prethoditi društvenoj pobuni, artikulirajući umjetničkim sredstvima suštinu problema tako da umjetnička praksa bude paradigma društvenog procesa čime ga estetski legitimira? Dakle, da se umjetnička praksa inspirira pobunom i održavanjenm duha živim i onda kada pobuna postane historijskom činjenicom, svejedno je li riječ o pobjedi ili porazu.
Umjetnost je refleks vremena i prostora. Kada je vrijeme inertno i nezanimljivo, umjetnost se lako nalijepi na to ljepilo. I onda, zalijepljenih nogu stoji na mjestu, ne postavlja pitanja, ne sumnja, ne buni se... Onoga trenutka kada osvijesti svoj subverzivni potencijal, ona se odlijepila. To je trenutak u kojemu počinje ponovno živjeti i u kojemu njezina uloga prestaje biti marginalna. Pobuna bi trebala biti u temeljima umjetnosti, čak i onda kada se bavi „šaputanjima na jastuku“ ili „ocvalim tratinčicama“. Svijest o subverzivnom potencijalu umjetnosti kao da je otupila u procesu općega društvenog otupljivanja ili, bolje rečeno zatupljivanja, koje se odvija ponajprije posredovanjem medija slike, dakle televizije, a u posljednje vrijeme sve više i posredovanjem društvenih mreža na kojima se reflektira ponešto pozitivno, ali i sav mrak frustracija i loših emocija jednoga vremena.
Nedavno je u vodećim europskim novinama objavljen manifest u kojem se među ostalim navodi kako potpisnici sebe ubrajaju u „tihe europske patriote, koji razumiju da je tri četvrtine stoljeća nakon pobjede nad fašizmom i trideset godina od pada Berlinskog zida, nova bitka za civilizaciju u tijeku“, naglašavajući kako moraju oglasiti uzbunu, jer „su na djelu trovači duše i duha, od Pariza do Rima, Barcelone, Budimpešte, Dresdena i Beča te Varšave, koji pale lomaču našim slobodama“, stoji u manifestu kojeg, među ostalima potpisuju i Agnès Heller, Ismaïl Kadaré, György Konrád, Milan Kundera, Bernard-Henri Lévy, Claudio Magris Ian McEwan, Herta Müller, Orhan Pamuk, Salman Rushdie, Abdulah Sidran, Mario Vargas Llosa, Adam Michnik. Što je potaknulo ove književnike na „uzbunu“ i zbog čega književnike u našem podneblju teško nešto može potaknuti na uzbunu, pa makar i u vidu manifesta?
Jako je važna pojava tog teksta, te geste, važnija možda i od samog sadržaja. Globalna je situacija danas doista zabrinjavajuća, posvemašnja dezorijentiranost rezultira inercijom pored koje tutnje najmračnije ideje, za koje bismo se još prije nekoliko godina kleli da nisu moguće. Fašizam ponovno postaje prihvatljiv oblik tumačenja odnosa u društvu, ljudi pristaju na strah kao normalnu dimenziju vlastitih života, pitanje slobode ugurava se u najkonzervativnije okvire, brišu se granice između izbora i diktata, u korist diktata, religije nasilno zadiru u prostore intime, u prostore privatnosti, koja postaje nesigurno utočište itd. U takvom kontekstu imena pisaca koji žive u sjećanjima iz vremena knjige kao društvene mjere iznimno su važna i pojavljuju se u trenutku kada se beznađe osjeća, ali još uvijek nije posve zavladalo svim sferama individualnih života. Ako želimo sačuvati nadu, onda nam trebaju takvi tekstovi i ta imena. A sami bismo trebali pronaći način kroz koji ćemo djelovati „u okvirima mogućnosti“. To, naravno, zvuči prilično grozno i defetistički, ali teško se u poplavi negativiteta uhvatiti nekih svijetlih točaka i jednostavno zaboraviti na sve loše što nas svakodnevno opterećuje. Gesta ove skupine velikih imena književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća znakovito je podsjećanje na vrijeme u kojemu su pisci redovito artikulirali svoje stavove, pojedinačno ili skupno, i referirali se na svako važnije društveno i kulturno pitanje. Onda odjednom, kako je „stara garda“ odlazila sa scene, takav oblik otpora ili poziva na otpor više nije bio zanimljiv. Sami su ga se pisci odrekli. A u nanosima vremena bilo je sve više razloga za otpor i subverziju. Kako u međuvremenu nije smišljen neki drugi, s vremenom usklađeniji oblik senzibiliziranja javnosti na negativne društvene procese, ova retro-gesta tim je značajnija i, nadam se, s dugoročnijim efektima. Inercija nam možda osigurava stanoviti komoditet, ali čak i nama, pomalo ocvalim generacijama, ona dokida budućnost, a budućnost nije nešto što je mjerljivo dosezima naših individualnih života i naših umjetničkih projekata.

Izvor: Hrvatska riječ (Zvonko Sarić)

Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Thursday 5th of December 2019 11:06:46 PM