Pozovite » (+381) (0)24 535-533

j.andric-hrvatstvo-mŽivot i djelo Josipa Andrića, skladatelja, melografa, književnika, prevoditelja i kulturnog djelatnika, u ovdašnjoj su javnosti u posljednje vrijeme postali poznatijim zahvaljujući djelovanju njegovih poklonika i entuzijasta iz plavljanskoga HKUPD-a „Matoš", prije svega Zvonimira Pelajića, koji jednom godišnje priređuju „Dane A. G. Matoša i dr. Josipa Andrića". Ranije se o ovome vjerojatno najsvestranijem i najmarnijem stvaratelju među vojvođanskim Hrvatima u XX. stoljeću, koji je rođen u šokačkoj obitelji u Bukinu (danas Mladenovo) 1894., moglo nešto malo saznavati unutar rijetkih tiskovina na hrvatskome ovdašnje Katoličke crkve, prije svega kalendara „Subotičke Danice".

Razlog za to, osim što su institucije sjećanja među Hrvatima u Vojvodini nerazvijene, situiran je u činjenici što je Josip Andrić cijeli svoj život bio angažirani intelektualac katoličkoga usmjerenja, to jest bio je i ostao vjeran katolik, što je javnim djelovanjem i svjedočio. No, tako što nije bilo poželjni svjetonazor za ideologiju i društveni sustav koji se gradio na ovim prostorima nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, takvim je osobama, s jedne strane bio onemogućivan nastavak javnoga djelovanja, a s druge strane kršćanske su sastavnice kulture bile ignorirane, kako u javnosti tako i u novome, službenom sjećanju koje se ustrojavalo. Stoga ne treba čuditi što je jedan značajan dio kulturnoga nasljeđa i, uopće, povijesti u Hrvata, među ostalim i opus Josipa Andrića koji je objavljen u ovoj knjizi, ostao uglavnom zaboravljen, to jest nije čak ni elementarno iščitan, a kamoli svestrano protumačen i stručno valoriziran.

U tom smislu, malo je poznato da je Andrićevo društveno djelovanje između dvaju svjetskih ratova bilo neposredno vezano uz aktivnosti Hrvatskoga katoličkog pokreta, pokreta koji je imao za cilj obnovu hrvatskoga društva prema načelima, nauku i duhu Katoličke crkve - ideali su mu se sažimali u načelima „Bog, narod, socijalna pravda". Pokret je utemeljen 1900. godine, a naglasak se u početku stavljao na rad u području kulture i razvoju tiska. Josip Andrić je već kao srednjoškolac, a kasnije i kao student, aktivno surađivao u nekoliko takvih tiskovina.

Publicističko djelovanje Josipa Andrića posljedica je njegova društvena angažiranja u politici, kulturi i novinstvu. Tako će, nakon propasti Austro- Ugarske i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, mladi, školovani i već svjetonazorski formirani Andrić započeti svoj politički angažman u institucionalnim okvirima Hrvatskoga katoličkog pokreta. Od osnutka Hrvatske pučke stranke - 1919., njezin je tajnik do ukinuća 1929. Istodobno, aktivan je i u novinstvu i nakladništvu. Godine 1919. Andrić preuzima uredništvo zagrebačkog tjednika „Seljačke novine", koje uređuje do prestanka izlaženja 1927. Glavnim urednikom u Hrvatskom književnom društvu „Sveti Jeronim" postaje 1921. i bit će na toj dužnosti do 1946. Od 1929. do 1944. godine urednik je revije „Obitelj". Dakako, svojim novinskim i publicističkim člancima prisutan je i u drugim listovima i časopisima. Posljedica toga jest da je njegova bibliografija vjerojatno jedna od najbogatijih među Hrvatima u Vojvodini - autor je više od 20 knjiga i preko 900 članaka.

Knjiga „Hrvatstvo i katolička kulturna obnova" sadrži, pak, jedan reduciran izbor iz tako golema opusa. Izbor od 19 studija i članaka napravio je dr. sc. Vladimir Lončarević. Objavljeni napisi su različite tematike, duljine i relevancije, a s obzirom na temu, mogu se podijeliti na one koji referiraju na književnu problematiku (npr. „Hrvatska katolička književnost" i „K diskusiji o krizi književne kritike"), zatim na kulturna pitanja u širem smislu (npr. „Kulturne tendencije Radićeva seljačkog pokreta"), na prožimanje kultura Slovaka i Hrvata (npr. „Andrej Hlinka i Hrvati") i, na koncu, politiku (npr. „Politika kao nauka", „Sveti Franjo i politika"). Iz njih se može iščitati sljedeće - Andrić je osoba viševrsnoga zanimanja; on je neobično dobro informiran; smjelo tematizira brojna aktualna pitanja tadašnjeg društva; piše jasno i razgovijetno: za puk! Pri tomu, sve to i tako čini s pozicija kršćanskoga svjetonazora, što se posebice zrcali u kritici društvene zbilje - u njoj svjedoči dosljednu zauzetost za načela socijalne pravde i društvene jednakosti, napose ravnopravnosti Hrvata u onodobnim državama te slabosti koje i sami očituju.

Knjigu je izvanredno priredio dr. sc. Vladimir Lončarević. Osim izbora od 19 studija i članaka Josipa Andrića, knjiga još sadrži i Lončarevićev predgovor („Zborovođa katoličkog preporoda", str. 7-50), zatim Andrićev životopis kronologijski prikazan (str. 259-262), bibliografiju, koja je podijeljena u dva dijela - „Knjige i separati" (str. 263-264) i „Članci" (str. 264-318), te literaturu o Josipu Andriću (str. 319-321). Na taj način knjiga dobiva ne samo na većoj informativnosti već i na dodatnoj vrijednosti, napose kada je riječ o znanstvenoj korisnosti.

Za Hrvate u Vojvodini, pak, važan je i sljedeći uvid - u Andrićevim napisima pitanja, problemi i pojedinci iz hrvatske zajednice u Vojvodini integralne su sastojine njegovih općehrvatskih tematskih elaboracija. Na primjer, kada Andrić piše o hrvatskoj književnosti, opusi Alekse Kokića, Ante Jakšića, Petra Pekića... uvijek se spominju. Danas, na žalost, takvu praksu ne zatičemo gotovo nigdje, jer se u međuvremenu ono hrvatsko svelo na ono što postoji u Hrvatskoj, a ovdašnji hrvatski kulturni poslenici visoko su getoizirani.

Tekst: Tomislav Žigmanov