Izbor Đurđina kao stalne lokacije održavanja Takmičenja risara (o čemu je u Hrvatskoj riječi već više puta bilo pisano, a o čemu možete više pročitati i u intervjuu u broju 691 od 15. 07. 2016.) svakako bi trebao pridonijeti i učvršćivanju strukture ove manifestacije, i to ne samo kada je riječ o jednodnevnom programu od pletenja uža do proglašenja pobjednika natjecanja nego prije svega u njezinoj organizaciji: salaš i njiva kao najnužnija „logistika“ trajno su osigurani, a preostalih 364 dana u godini (do sljedećeg Takmičenja) stvar su maštovitosti i sposobnosti organizatora, Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca kako što češće i u što većem broju privući ljude da vide kako je izgledao „pravi“ život na salašu.
Ako se za ovaj neutralni uvod svakako može primijeniti najnemaštovitiji zaključak o „budućnosti nekog početka“ da će to, svakako, „vrijeme pokazati“, onda se jedna činjenica svakako mora podvući kao posebno problematična. Ne, nije riječ o tome što novoizabrani gradonačelnik Bogdan Laban nije u subotu, 9. srpnja 2016. godine došao u Đurđin nego o tome što je preko svog izaslanika, predsjednika Skupštine grada Tivadara Bunforda javnost šturo obavijestio kako su razlozi za to obiteljske naravi, ostavljajući prisutnima da do mile volje nagađaju i komentiraju što je tu, zapravo, posrijedi: ignoriranje ove manifestacije ili je zaista riječ o opravdanom izostanku. Iako škrt na riječima, ali čitateljima za informaciju neka posluži Labanova izjava u utorak da ga je bolest supruge, kao prvog gradonačelnika do sada, spriječila doći na Đurđin i otvoriti Takmičenje risara.
Mnogo ljepša slika bila je svakako grupa mladih ljudi koji na engleskom komentiraju ono što do tada nikada nisu vidjeli. Iako organizatori Takmičenja risara, pa i Dužijance općenito, upravo turizam ističu kao najneiskorišteniji potencijal, gosti iz Južne Koreje, Ukrajine, Češke, Francuske i Španjolske u Đurđinu su se pojavili zahvaljujući organizatorima jedne druge manifestacije: Seoskih igara bez granica, koje su tijekom mjeseca srpnja održane na Bikovu.
Jovica Marcikić, koji ih je i doveo vidjeti kako se nekada odvijala kosidba i vršidba žita, kaže kako je riječ o volonterima koji su došli pomoći u pripremi nekadašnjih seoskih igara u našim krajevima. Mladoj Sonii Andrave iz Seville (Španjolska) sve je u subotu na Đurđinu bilo zanimljivo: i radne nošnje i ručna kosidba i okus tarane za koju kaže kako, i pored paprike u njoj, uopće nije ljuta. Želja za upoznavanjem novih sredina, a samim tim i kultura, bila je presudna i da dvadesetogodišnji František Novotny na kraće vrijeme napusti Češku i čuje jezik, zvuke i melodije kakve u svom Pragu rijetko kada uživo ima prilike čuti.
A kada smo već kod spomenute tarane, recimo i to kako je za svaku pohvalu činjenica da je ove godine nije okusio samo onaj tko nije htio. Naime, sudionici natjecanja u kuhanju tarane dijelili su je prisutnim gostima, a zna se: „kad je besplatan, i sirćet je sladak“. Sladak je, naravno, bio i risarski „ručak“ (doručak) kako na svježem zraku i na balama slame samo već može biti slanina sa slatkom mljevenom paprikom, solju, lukom i „kiselnom“.
Dijelili su svoje umijeće i risarski parovi, kako oni stariji tako i mlađi, s više stotina znatiželjnika oko pokaznih parcela. Ali, kako god da obrneš i tko god da dođe iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Vojvodine i okolnih sela Subotice jedna stvar ostaje ista: pobjednik je otac ili sin iz obitelji Kujundžić. Prošle godine to je bio otac Stipan, a ove sin Marinko. Obojica s risarušom Ružom Juhas.
U kulturno-umjetničkom dijelu programa nastupili su mali i veliki zbor HKPD Đurđin uz pratnju Tamburaškog ansambla Đurđinske cure.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. R.) i Facebook profil Dužijance