Pozovite » (+381) (0)24 535-533

rjecnik govora 1Ako se za Nakladu Dominović iz Zagreba s pravom može reći da je Rječnik govora slavonskih, baranjskih i srijemskih jedno od najznačajnijih djela s kojim se i ove godine pojavila na Interliberu, onda se za autora Martina Jakšića s još većim pravom može ustvrditi kako je riječ o njegovu životnom djelu koje je – kao dio nematerijalne baštine – darovao cjelokupnoj hrvatskoj kulturi. Uostalom, riječi samog nakladnika kako „djelo takvoga obuhvata nije poznato u sveukupnoj dosadašnjoj hrvatskoj dijalektalnoj leksikografiji“ to na najbolji način najavljuju. O čemu je, zapravo, riječ?

Moderni kaleidoskop arhaičnosti

Riječ je o tome da je Martin Jakšić (rođen 1931. u Starim Mikanovcima) u Rječnik pohranio više od 360.000 riječi i oko 80.000 natuknica koji se tiču slavonskog dijalekta i njegovih poddijalekata s prostora Slavonije, Baranje, Srijema, a dijelom i Podravine. U mnoštvu tih brojki i slova mjesto u Rječniku našli su i staro i novoštokavski govori sa svim svojim inačicama, kako iz ruralnih tako i iz urbanih područja navedenoga prostora.

Osim samoga popisa riječi – koji, naravno, čini najveći dio – u Rječniku je značajan prostor posvećen i veoma zanimljivim Istoznačnicama i bliskoznačnicama (nije rijetkost da za pojedinu riječ postoji i stotinjak izraza, poput „brbljati“, „igre“...!), Imenaru (muška i ženska imena s pripadajućim nadimcima, imena domaćih životinja, stara imena mjesta i država, porugljiva i domaća imena, te nadimci mještana), te nazivljima zemalja, područja i mjesta, rodbinskim nazivljima; vabljenjima, naredbama, povicima i glasanju životinja, kao i izrazi za porez, globu, taksu, glavarinu... Naš divan (Vaj voli vo, naj volji no, sam bi izabirljali – Ovaj bi jedno, onaj drugo, samo bi zanovijetali) i Sveze riječi (molovana slika – fotografija u boji, primjerice) na kraju upotpunjuju kaleidoskop arhaizama kakav se i očekuje od jednog moderno koncipiranog djela kakvo je svakako Rječnik govora slavonskih, baranjskih i srijemskih.

Naravno, ovakvo jedno djelo ne bi moglo ugledati svjetlo dana bez stručne pomoći kakvu su Jakšiću pružili – prije svega – dr. Marko Samardžija, dr. Bernardina Petrović i dr. Ivana Kurtović Budja, te recenzenti akademik Josip Užarević i dr. Josip Lisac. Stoga je Užarević posve u pravu kada u recenziji kaže kako će Rječnik privlačiti pozornost „ne samo jezikoslovaca (dijalektologa) nego isto tako i folklorista, etnologa, kulturologa i svih onih koje na bilo koji način zanima slavonski život i slavonska duša...“. Samom Jakšiću dužnu zahvalu na najbolji način dala je Bernardina Petrović riječima kako je „samozatajni autor riječi dugo, pomno, marljivo i strpljivo prikupljao u ruralnim i urbanim mjestima i crpio iz leksikografskih, gramatikografskih, dijalektoloških i književnih djela“. Iako nije nužno, svakako nije ni zgorega napomenuti da je označavanjem akcenta i postakcenatske dužine kod riječi i izraza – gdje god je navedeni tim smatrao da je to potrebno – Rječnik dodatno dobio na razumljivosti, napose kada je riječ o mlađim naraštajima koji će ga, možebitno, koristiti.rjecnik govora 2

Pouke i ponuke

Rječnik govora slavonskih, baranjskih i srijemskih zanimljiv je, svakako, i za potencijalne čitatelje i izvan granica Hrvatske, jer se on bar nekim svojim dijelom odnosi i na govore Hrvata (i ne samo Hrvata) u Bosni i Hercegovini, Mađarskoj i Vojvodini. Kada je o našem području riječ, to se prije svega odnosi na šokačke govore u Podunavlju i sr(ij)emske u istočnom Srijemu, te bi svakako bilo i više nego uputno da ga u svom vlasništvu imaju (bar) one ustanove od kojih je tako nešto i „logično očekivati“, poput obrazovnih ustanova i institucija kulture koje se, svaka na svoj način, u svom radu svakodnevno bave pitanjima upoznavanja, njegovanja i očuvanja zavičajne kulture, pri čemu je upravo govor njezin temelj. S obzirom na to da je zaista riječ o kapitalnom djelu, nabavi Rječnika ne bi se smjelo pristupiti stihijski nego je uključivanje krovnih hrvatskih institucija i ovdašnjih hrvatskih diplomatskih tijela – kakve su svakako Hrvatsko nacionalno vijeće i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Veleposlanstvo (odnosno Konzulat) Hrvatske – naprosto samo po sebi razumljivo i očekivano. Na taj način, a to se posebno odnosi na Podunavlje i Srijem, u deklariranoj brizi za očuvanjem zavičajne kulturne baštine bit će napravljen izuzetno krupan i značajan korak.

Iako također nije nužno, nije zgorega niti spomenuti kako je Dominović objavljivanjem Rječnika govora slavonskih, baranjskih i srijemskih i ovdašnjim, a još više institucijama kulture u Hrvatskoj (napose onima koje se bave jezikoslovljem) pokazao kako je uz pametnu stručnu i logističku (uključujući i financijsku) pomoć moguće pojedinca (!) potaknuti u uvjerenju da entuzijazam nije tek puki plod bezgranične ljubavi nego da se iz nje(ga) može roditi djelo od opće koristi i značaja. Ovo tim prije što Rečnik bačkih Bunjevaca Marka Peića i Grge Bačlije (u nakladi Matice srpske) ni izbliza nije završeno djelo. Naklada Dominović najbolji je primjer za to, a ujedno može biti i početna adresa za uspostavu novih kontakata.

 

Izvor: Hrvatska riječ (Z. R.)