Pozovite » (+381) (0)24 535-533

bojana poljakovic popovicTridesetogodišnja etnologinja Bojana Poljaković Popović, koja živi i radi u Zagrebu, „naše je gore list“. Rođena i odrasla u Subotici, u hrvatskoj je prijestolnici ostala nakon studija Etnologije i kulturne antropologije i Portugalskog jezika i književnost na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Od 2014. radi u Posudionici i radionici narodnih nošnji u Zagrebu, gdje je početkom ove godine primljena na mjesto višeg stručnog suradnika za kulturne i edukativne programe. U svojim se etnološkim radovima bavila temama vezanim za tradicijsku baštinu bunjevačkih i šokačkih Hrvata iz Bačke. Među ostalim, recenzentica je knjige Garavi salaši: cio život za godinu dana Katarine Firanj iz Sombora.

HR: Kao studentica i diplomirana etnologinja bavili ste se temama vezanim za tradicijsku baštinu Hrvata u Bačkoj. Planirate li istraživati još neke druge vama „zavičajne“ teme?

U principu, većinu svojih studentskih radova sam zasnivala na temama bunjevačkih Hrvata iz jednostavnog razloga: vrijeme koje sam mogla posvetiti istraživanju sam provodila u Subotici, tijekom praznika, i bilo mi je takoreći zgodno. Istraživala sam običaj polivača, zatim uskrsne običaje Bunjevaca i Šokaca u Monoštoru, božićnjak, dužijancu i njezin predstavljački element te tradicijsku prehranu bačkih Hrvata kao svoj diplomski rad. Voljela bih svakako podrobnije se posvetiti temi tradicijske prehrane bunjevačkih Hrvata, no nije lako to sad uskladiti s poslom koji me odveo u drugi smjer.

HR: Što vas je privuklo etnologiji, zašto ste upisali taj smjer?

Iskreno – folklor! Od osme godine sam se bavila folklorom i zaista sam mislila da se na studiju etnologije proučavaju običaji, ples, narodne nošnje i slično. Većina ljudi ima tu predodžbu o studiju etnologije, no realnost je zaista drugačija. Budući da je studij etnologije isključivo dvopredmetan, oni koji upišu etnologiju upišu je, najčešće, uz neki smjer koji im je primaran. Meni je etnologija bila primarna, a portugalski sam upisala jer sam morala još nešto. Drugi važan čimbenik za upis etnologije je to što je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta stipendiralo Hrvate iz dijaspore koji su studirali kroatistiku, povijest i etnologiju, a Ministarstvo vanjskih poslova ostale studente iz dijaspore s drugih fakulteta. Njihova je stipendija bila retroaktivna, dok smo mi dobivali na mjesečnoj bazi što je, meni, uvelike olakšalo boravak u Zagrebu.

HR: Kažite nam više o ustanovi u kojoj radite, o Posudionici i radionici narodnih nošnji u Zagrebu? Čuvaju li se tamo i nošnje Hrvata iz Vojvodine, jesu li oni uključeni u vaše projekte?

Posudionica i radionica narodnih nošnji osnovana je davne 1948. godine kada se dogodio procvat osnivanja kulturno-umjetničkih društava i javila se potreba za prikupljanjem i iznajmljivanjem narodnih nošnji. Od tada se Posudionica proširila te se danas bavimo, osim iznajmljivanjem i rekonstrukcijom i restauracijom nošnji te organizacijom raznih kulturnih programa: izložbi, koncerata, revija, seminara, radionica i slično. U našoj zbirci, koja broji preko 29.000 predmeta, čuvamo i narodne nošnje Hrvata iz dijaspore pa tako i Hrvata iz Vojvodine i to iz Monoštora, Berega, Plavne, Bođana, Vajske, Bača, Sonte, Kukujevaca, Hrtkovaca, Starčeva i Tavankuta. Na prvom Seminaru o primjeni narodnih nošnji na folklornoj sceni, 2011., predstavili smo bunjevačku narodnu nošnju, a demonstrator s terena je bio Ivica Dulić iz Tavankuta. Na drugom ili trećem Seminaru, demonstrator za nošnje Šokaca u Monoštoru i Beregu bila je Tamara Lerić iz Monoštora. Na izložbi Tradicijsko ruho Hrvata u Vojvodini, otvorenoj u povodu 60. obljetnice Hrvatske matice iseljenika 2011., surađivali smo s Gradskim muzejom Subotica, obitelji Piuković i Vojnić Purčar iz Subotice i obitelji Čoban iz Bača. Znači da uključujemo u naše projekte Hrvate iz Vojvodine koliko god je to moguće. Što potvrđuje i sudjelovanje Nade Sudarević iz Subotice na reviji Obnavljamo baštinu. Ona je također sudjelovala i na ovogodišnjoj ljetnoj radionici Hrvatska etnoriznica, tamo naučila tehniku zlatovez na skroz i odmah primijenila na nošnju s kojom se prijavila.

HR: Koliko je etnološka baština Hrvata u Vojvodini istražena, ima li dovoljno literature i stručnjaka koji su se bavili ili bave ovom tematikom?

U posljednjih nekoliko godina značajan je porast stručnjaka koji se bave baštinom Hrvata u Vojvodini iako su se i prije bavili tim temama. No i dalje je nedovoljan broj kako bi se zahvatili svi aspekti bogate kulturne baštine te svakako nedostaje stručne literature za pojedine teme o tradicijskog kulturi Hrvata u Vojvodini, pogotovo o Hrvatima u Srijemu.

HR: Kolika je važnost udruga kulture u očuvanju etnološke baštine – nošnje, plesovi, običaji... ? Jeste li surađivali s nekom od njih, kakva su vam iskustva na tom planu?

Važnost je neprocjenjiva. Zahvaljujući udrugama i pojedincima opstaje tradicijska kultura. Surađivala sam sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata te zahvaljujući njima i s raznim hrvatskim kulturno-umjetničkim društvima u Bačkoj. Drago mi je da u društvima postoje pojedinci, entuzijasti, koji zaista shvaćaju nužnost očuvanja tradicijske kulturne baštine.

HR: Postoji li u Hrvatskoj interes za etnološku baštinu vojvođanskih Hrvata? Posljednjih godina primjerice, Filozofski fakultet u Zagrebu i ZKVH zajednički su objavili dvije kapitalne knjige s tom tematikom. Koncem 2014. u Etnografskom muzeju u Zagrebu priređena je izložba Slike od slame i božićnjaci bačkih Hrvata Bunjevaca, u čemu ste i Vi sudjelovali… Radi li se na nekim sličnim projektima? Čast mi je što sam imala prilike raditi na pojedinim programima i projektima koji su se ticali baštine Hrvata u Vojvodini, prije svega bunjevačkih Hrvata u Bačkoj. Slamarke su daleko poznate, tako da ne čudi veliki interes za izložbu kojom smo predstavili jedan od mnogih segmenata kulturnog i tradicijskog života Hrvata Bunjevaca. Također u Etnografskom muzeju u Zagrebu, 1998. godine bila je postavljena izložba Iz baštine bačkih Hrvata Bunjevaca koja potvrđuje da interes za ovakve teme nije novijeg datuma. Što se tiče istraživanja, koliko sam upoznata, radi se na istraživanju baštine Hrvata Šokaca u Beregu i Monoštoru te u okolici Bača ako se ne varam, tako da sve ide svojim tokom. Pomalo, ali ide. Za to je svakako jedna od zaslužnih profesorica Milana Černelić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja organizira terenska istraživanja za studente na kolegiju Prakse terenskih istraživanja u suradnji s ZKVH-om.

HR: Koliko su mladi zainteresirani za tradicijsku baštinu, je li im ona atraktivna u ovoj digitalnoj eri?

Ne mogu govoriti općenito, ali što zbog posla kojim se bavim što zbog vlastitih interesa mogu reći da su mladi s kojima se susrećemo itekako zainteresirani za tradicijsku baštinu i svjesni su, upravo zbog digitalizacije i globalizacije, važnosti očuvanja baštine. To potvrđuje veliki broj mladih ljudi koji se bave izradom narodne nošnje, na primjer ili mladih koji se prijavljuju na radionicu Hrvatska etnoriznica.

HR: Kao etnologinja, kako vidite trend spajanja tradicijskog i suvremenog, čega ima u dizajnu odjeće, glazbi te drugim vrstama stvaralaštva?

Mislim da bi svi trebali biti svjesni da kultura i tradicija nisu nešto što je zarobljeno u prostoru i vremenu. Da je tako, nikad ne bismo imali toliko inačica narodnih nošnji i slično. Kultura je živa i ona se mijenja i prilagođava vremenu te smatram da je pozitivno što umjetnici inspiraciju nalaze u tradiciji. Netko tradiciju prilagodi sebi i svom viđenju svijeta, dok je drugi prezentiraju u onom izvornom obliku i sve je to u redu, po meni. Recimo, članica sam ženske vokalne skupine Zwizde koje njeguju tradicijsku šokačku baštinu i pjevamo tradicijske šokačke pjesme. Ne radimo obrade, već pjevamo prema zapisima s terena. Većinom su u grupi cure Šokice iz Slavonije, ali mi vjerujemo da razbijamo uvriježeno mišljenje da tradicijske pjesme pjevaju „samo stare babe“. To je samo jedan od primjera.

HR: Predsjednica ste neformalne udruge Hrvatska mladež Bačke i Srijema. Koliko su Hrvati iz Vojvodine koji žive u Hrvatskoj povezani, koliko se često i gdje okupljate...?

Jesam, ja sam treća osoba na „čelu“ tog malog društva. Hrvatska mladež Bačke i Srijema okuplja ljude koji su u 2000-tim upisali fakultet u Zagrebu i ostali nakon studija u njemu. Okupljamo se u prostorijama Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata koji dijele prostor s još dvije udruge: Udrugom za potporu Bačkim Hrvatima i Zajednicom protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Tako da se radi o više generacija Hrvata iz Vojvodine koji su iz raznih razloga došli u Zagreb. Dok smo još bili friško završeni studenti okupljali smo se više; imali smo dramsku sekciju, slamarsku, išli smo jednom godišnje na izlet, imali smo mise zahvalnice, radionicu božićnjaka i ukrasa od slame i okupljali se recimo jednom u dva mjeseca. Zbog raznoraznih privatnih obveza teško nam je okupiti se u većem broju, no početkom godine smo uspjeli organizirati prelo u Zagrebu i nadam se da će nam to biti i ubuduće praksa – makar jednom godišnje da se okupimo.

 

 

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)