Pozovite » (+381) (0)24 535-533

tamara stricki segEtnomuzikologinja Tamara Štricki-Seg (Subotica, 1986.) je svoju sklonost prema folkloru počela razvijati još u ranoj mladosti kao članica plesačke skupine u subotičkom OKUD-u Mladost. Kasnije se u istom KUD-u osniva mješovita pjevačka skupina, u kojoj se, postavši njezina članica, počinje intenzivnije zanimati za tradicijsku glazbu. Nakon završene srednje Glazbene škole Subotica (glazbeni suradnik i flauta) upisuje Akademiju umjetnosti u Novom Sadu, smjer za etnomuzikologiju i stječe zvanje diplomirane etnomuzikologinje. Od 2010. godine radi kao profesorica u subotičkoj Glazbenoj školi, isprva kao profesorica narodnih plesova i solfeđa, a kasnije na Odsjeku za tradicijsko pjevanje.

Tijekom studija se, među ostalim, bavila i tradicijskom glazbom Bunjevaca (u seminarskim radovima), a diplomirala je na temu Kraljički običaji Bunjevaca iz Subotice i okoline. Aktivna je u zajednici vojvođanskih Hrvata: recenzirala je dva CD-a Kraljica Bodroga iz Monoštora, napisala koautorski rad s prof. dr. Milanom Černelić i autorski rad u okviru monografije Tradicijska baština i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca, sudjelovala na stručnim međunarodnim skupovima i predstavljala teme vezane za glazbenu i plesnu ostavštinu ovdašnjih Hrvata, u više navrata nastupila je kao vokalna solistica na Festivalu bunjevački pisama (na kojem je jedne godine bila i članica žirija); često je i vokalna solistica na koncertima Subotičkog tamburaškog orkestra, predavačica je na Seminaru bunjevačkog stvaralaštva u Tavankutu, drži radionicu tradicijskog pjevanja na Etno kampu Hrvatske čitaonice. Također, članica je autorskog tima za izradu udžbenika iz glazbene kulture koji će se koristiti u ovdašnjoj nastavi na hrvatskom jeziku.

Potpredsjednica je udruge Electe koja se bavi organiziranjem koncerata umjetničke glazbe. Članica je skupine Rođenice koja izvodi tradicijsku vokalnu glazbu s prostora Balkana.

HR: Kao glazbena pedagoginja kažite nam koliko su mladi zainteresirani za tradicijsku glazbu?

Dugo se vremena tradicijska glazba izvodila u zatvorenijim krugovima. Godine 1991. u Srbiji dolazi do prekretnice, jer se tada otvara smjer za tradicijsko pjevanje u osnovnoj i srednjoj Glazbenoj školi Mokranjac u Beogradu. Ideja o učenju i izvođenju tradicijske glazbe se potom širi i na druge škole u Srbiji. U subotičkoj Glazbenoj školi Odsjek za tradicijsko pjevanje otvoren je 2001. godine, te je do danas u Subotici primjetno veće zanimanje mladih za tradicijsku glazbu, što se očituje i po broju učenika koji iz godine u godinu upisuju ovaj smjer u našoj školi, i u nižoj i srednjoj. Mene to raduje, a vjerujem da ćemo već iduće godine moći zahtijevati strože kriterije na prijemnom ispitu. Također me raduje i činjenica da naši učenici nakon završene srednje škole uspješno upisuju glazbenu akademiju i to upravo na smjeru za etnomuzikologiju. Ovo samo potvrđuje da sve vrijeme koje ulažemo u rad s djecom vodi k uspješnim rezultatima. Konkretno, u subotičkoj Glazbenoj školi tradicijska glazba se u osnovnoj školi izučava dvije godine i smjer mogu upisati svi mladi dobi do 18 godina. U srednjoj školi nastava se izvodi četiri godine, a naziv profila je glazbeni izvođač – tradicijsko pjevanje. Ovdje se osim tradicijskog pjevanja, koje je glavni predmet, izučavaju i narodni plesovi, narodni ansambli, etnomuzikologija i etnologija. Također, u okviru ovog smjera postoje brojni nastupi na kojima se prikazuje rad i napredak učenika, a osobito nas sve raduju i pozitivnom energijom ispunjavaju sudjelovanja na natjecanjima i festivalima koji njeguju tradicijsku glazbu.

HR: U svojim seminarskim radovima te diplomskom radu na fakultetu bavili ste se tradicijskom glazbom bunjevačkih Hrvata u Subotici i okolici. Koliko je ta baština bogata i zanimljiva, kakva su Vam iskustva po tom pitanju?

Svaka tradicija je posebna, pa je tako i glazba bunjevačkih Hrvata veoma bogata i zanimljiva. Istraživala sam više tema iz te glazbene baštine – svadbene običaje, božićne običaje i pjesme, tamburu kao tradicijski instrument, te harmoniku. Za potrebe diplomskog rada istraživala sam kraljičke običaje Bunjevaca iz Subotice i okolice. U radu sam došla do više zanimljivih zaključaka, ali mi je najzanimljiviji bio onaj koji se tiče pretkršćanskih, poganskih elemenata u njemu. Vizualno, kraljice jako lijepo izgledaju, pa se danas često mogu sresti kao scenski prikaz. Važno je znati da različiti oblici kraljičkih običaja postoje i na području Slavonije, Vojvodine i uže Srbije. Ono što je zadržano, kao zajednički element u ophodima kraljica u Subotici i okolici, iz poganskih vremena jest simbolika ponavljanja određenog motiva (melodijskog, tekstualnog, te i obrasca pokreta) kojega možemo povezati s pospješivanjem plodnosti. Po tumačenja etnologa i antropologa ponavljanje određenih motiva potiče na to da bude više roda, stoke, pomlatka... Iako pojedini elementi ukazuju na to da je kraljički ophod bio pretkršćanski, osobno smatram da ovaj običaj bez Crkve ne bi uspio opstati do danas. Kraljice danas najčešće pripremaju časne sestre i vjernice koje su i same nekada sudjelovale u ovom ophodu. Također, i danas ophod kraljica se vezuje za Crkvu, te se i izvodi na Duhove (Dove).

HR: Koliko je glazbena baština bunjevačkih Hrvata sačuvana u živućim generacijama, može li se lako doći do kazivača?

To vam je poput povijesti, sigurno je da neke stvari danas već ne možemo pronaći. Nažalost, kako umiru dobri kazivači tako nestaju i neki glazbeni žanrovi, melodije... Vjerujem da je tako i kod bunjevačkih Hrvata. Ali bez obzira na to, trudimo se sačuvati ono do čega nam je moguće doći. Etnomuzikologija je mlada znanost i svatko tko želi može pronaći puno posla. Inače, dodala bih i to da se mi etnomuzikolozi bavimo istraživanjem tradicijske glazbe izvedene pjevanjem ili sviranjem koja je nastala u starijim slojevima društva, obično na selima. U tom smislu osobno nisam pristalica naziva etno što zapravo dolazi od riječi ethnos i uopćeno znači narod. Za nekoga je danas narodna glazba sve što su ispjevali Zvonko Bogdan ili Toma Zdravković. Da ne govorimo o glazbi svijeta, odnosno world musicu, koji koristi elemente tradicijske glazbe, miješajući ga s drugim, suvremenijim glazbalima, žanrovima i glazbenim pravcima.

HR: U budućnosti se planirate baviti groktalicama, posebnom vrstom pjesama koja je prisutna u glazbenoj tradiciji bunjevačkih Hrvata. Neka istraživanja na tom planu ste već započeli...

Neki od ranijih zapisivača su pisali uz naziv pjesme upravo tu žanrovsku odrednicu – groktalica. E sad kakav je to način izvođenja bio i zašto se baš tako nazivaju te pjesme nije najbolje poznato, i to je nešto na čemu u budućnosti želim raditi. U siječnju sam tim povodom bila u Zagrebu, u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Malo sam po površini „zagrebala“ materijal koji se tamo nalazi, ima melodijskih i zvučnih zapisa groktalica. Po onome što sam vidjela i čula, groktalica se pjeva na poseban način, najčešće je spjevana u desetercu, a melodija ne podsjeća na nama bolje poznate pjesme iz tradicije bunjevačkih Hrvata. Groktalica se pjevala a capella i više je epskog karaktera. Nadam se da ću imati mogućnosti i vremena nastaviti to istraživanje.

HR: Koliko je sačuvane građe koja se odnosi na tradicijsku glazbu bunjevačkih Hrvata iz Bačke i koliko je to područje stručno istraženo?

Oni koji su melodije zapisivali više su to činili iz vlastitih potreba da bi ih dalje koristili za skladanje vlastitih kompozicija. Primjerice, dr. Vinko Žganec, dr. Josip Andrić, Albe Vidaković ili Pere Tumbas Hajo. Pjesme je zapisivao i Bela Tikvicki. Ante Sekulić je pisao o glazbi, ali više etnografski. Bela Gabrić i Ante Pokornik su objavili knjigu o kraljicama. Ive Prćić bilježio je uglavnom tekstove groktalica, ali se uz njegove zapise ne mogu pronaći transkripcije melodija ovih pjesama. Sve u svemu, možemo konstatirati da tradicijska glazba bunjevačkih Hrvata iz Bačke nije dovoljno stručno istražena. A što se građe tiče, ona se najvećim dijelom nalazi u Subotici, u Gradskoj knjižnici i Gradskom muzeju. Dio je u već spomenutom Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Također se, vjerujem, može naći glazbene građe u arhivima kod potomaka subotičkih zapisivača melodija, zborovođa, skladatelja i snimatelja.

HR: Koliko su amaterske udruge važne u očuvanju tradicijske glazbe?

Općenito, i u svijetu i kod nas, tradicija se sve više cijeni i to je garancija da će ta glazba biti sačuvana, i u izvođačkom i u znanstvenom smislu. Rekla bih također da uvijek možemo više, ali treba imati dovoljno slobodnog vremena i kadrova. Voljela bih da u našem okruženju postoji više etnomuzikologa koji žele aktivno sudjelovati u njegovanju naše tradicije uopće. Osobno, započela sam suradnju s HKC-om Bunjevačko kolo te se nadam da će i dalje postojati težnja k unaprjeđivanju rada njihove ženske pjevačke skupine. Veoma je značajno što u Monoštoru postoje skupine različitih starosnih doba, ali također i muške i ženske, što ukazuje na to da će se pjesme koje su nekada živjele u seoskim sredinama nastavljati čuvati i izvoditi u drugim sredinama, festivalima i događajima. Nematerijalna kulturna baština je nešto što vam nitko ne može oduzeti, a stručnjaci koji su obrazovani za to da se bave očuvanjem tradicije (etnomuzikolozi, etnolozi, antropolozi, voditelji sekcija za tradicionalne plesove) tu samo mogu pomoći i uvijek im se treba dati šansa.

HR: Bili ste recenzentica dva CD-a Kraljica Bodroga, ženske pjevačke skupine koja djeluje pri KUDH Bodrog iz Monoštora. Kažite nam više o iskustvima rada na tim projektima?

Mene je fascinirao zvuk te skupine, žena koje tu glazbu čuvaju iz čiste ljubavi. Ta tradicijska pjesma je predivna, ona ima repertoarski sličnih pjesama koje se mogu čuti u široj panonskoj zoni (Vojvodini i Slavoniji), ali su opet ispjevane na sebi svojstven način: grleno pjevanje, otvorenijih vokala, konsonantnih sazvučja između prvog i drugog glasa... Od Kraljica Bodroga naučila sam mnogo toga. Osim ovih nosača diskova, nisam još imala priliku baviti se više glazbenom tradicijom šokačkih Hrvata u Vojvodini.

HR: Također, dio ste autorskog tima za izradu udžbenika iz glazbene kulture koji će se koristiti u ovdašnjoj nastavi na hrvatskom jeziku...

Tu sudjelujem, kao i druge kolege iz tima, u pisanju tekstova za sve razrede – od prvog do osmog. Radimo i na izboru glazbenih primjera, igara, plesova, pjesama i skladbi. Udžbenici prate nastavni plan i program resornog ministarstva, ali je ostavljena mogućnost za izmjenu dijela sadržaja koji se tiče matične kulture neke manjinske zajednice. Trudimo se imati što više primjera iz hrvatske glazbene baštine, ali i naravno iz zavičajne baštine vojvođanskih Hrvata. Velika je odgovornost na nama, stoga dajemo svoj maksimum.

 

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)