Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Vojo SHrvatski književnik iz Subotice Vojislav Sekelj pamtit će se kao jedna od najrenomiranijih, najzanimljivijih i najintrigantnijih osoba hrvatske književne scene u Vojvodini s konca XX. i početka XXI. stoljeća. Osim što se, i više nego uspješno, okušao u gotovo svim književnim vrstama – objavio je više od deset vrijednih knjiga pjesama, romana, eseja i književnih kritika, ušavši s pjesmama i proznim djelima u brojne antologije – ujedno je bio i javno angažirani intelektualac: odvažno je, naime, znao dodatno šiljiti svoje oštro pero i spram događaja i pojava iz društvene zbilje, napose o onima prijepornima i devijantnima. Te su ga i takve aktivnosti onda odredile da postane posve raritetna pojava među piscima subotičkoga književnog kruga, napose u dijelu ovdašnjih hrvatskih spisatelja.

Vojislav Sekelj se, naime, u svojim vrsnim novinskim napisima i u hrabrom javnom djelovanju, osobito nakon 1990. i svakovrsnoga kraha normalnosti, što je vrhunilo u širenju karcinoma mržnje u njegovom neposrednom okruženju i ludilima rata u nedalekom susjedstvu, dosljedno zalagao protiv rata među narodima i mržnje među ljudima te branio dostojanstvo svakog čovjeka, a posebice onih slabih, nemoćnih, obespravljenih…, riječju žrtava, među kojima su uvelike bili i ovdašnji Hrvati. Borio se tih godina Sekelj tintom i perom protiv

Vojo Sekelj naslovnica organiziranih prijevara i krađa iza kojih je stajala država sama, velikih obećanja malih ljudi koji su sluđivali puk, gnusnih laži i krivotvorenja svakih vrsta koje su razarale svaku pristojnost i dostojanstvo, protiv nanošenja nepravdi ne samo iz nehata već i onih iz najboljih namjera, u povijesti rijetko viđenih zloporaba društvenih i javnih institucija i ustanova, koje su na koncu uništile većinu prerogativa država u kojima živismo…

Nije se u to vrijeme, drugim riječima, Sekelj mirio s kolapsom u krvi društva i raspada u gnoju mržnje države pred njegovim očima, što se događalo na štetu velike većine njegovih sugrađana i na još veću njegovih sunarodnjaka, već je, tomu suprotno, odlučno i kontinuirano promicao ideje slobodnog, demokratskoga društva, odvažno je svjedočio kako se u javnosti odgovorno treba govoriti, hrabro je i bez upita za cijenu dekonstruirao anomalije pred nama, bio brana, od razuma udaljenih, dakle, sumanutih inicijativa i programa; nije se ustezao spremati ni u vlastitome dvorištu ono što nije valjalo... Na taj je način pokazivao, uz pozivanje na brojne europske književne i intelektualne vedete, kao što su Albert Camus ili Jean Paul Sartre, kako se uspostavlja u javnom djelovanju intelektualca moralna vertikala u vremena nenaklonjena čovjeku, davši i tako još jednom odlučni prinos deprovincijalizaciji subotičke javne scene. S tim i takvim nalozima vlastita svjetonazora odlučno je utjecao i na dio svojih mlađih kolega i prijatelja te tako postao teško ponovljivi neformalni odgajatelj jednog dijela hrvatskih intelektualaca u Subotici.

Naravno, za tako što je trebalo, napose u to vrijeme, imati hrabrosti – moralo se stajati nasuprot brojnih i snažnih a nehumanih struja i procesa. Prisjetimo se i ovoga puta samo svih onih neprilika u Subotici u prvoj polovici 90-ih godina XX. stoljeća: svakovrsnih posrnuća čovjeka, padova u bijedu neljudskoga, političkoga rasapa i zamešateljstva generiranog izvan Subotice i dobrano primljenih kod jednog broja elite i puka te krvavih ratova u nedalekom okruženju, kada su ljudski životi bili na niskoj cijeni. Napose su ovdašnji Hrvati bili objekti s kojima se manipuliralo, o kojima se krivo i tendenciozno pisalo, koje je bilo gotovo in mrziti i osporavati, koji su bili negativno vojo sekeljinstrumentalizirani, sustavno strašeni, mobilizirani u nekoliko navrata, često diskriminirani, spram kojih je činjeno i nasilje… Riječju, imali su status viševrsnih neprijatelja u društvu, na što Vojislav Sekelj nije, za razliku od mnogih drugih, pristajao, postajući tako, dakako svjesno, žrtvom ne samo kada je u pitanju moguće nerazumijevanje nego i gubitak brojnih, za život važnih, preduvjeta, kao što je uposlenje. No, kada je u bila u pitanju obrana dostojanstva poniženih i uniženih, Sekelja nije interesirala cijena koju će platiti, jer mu je obrana ljudskoga dostojanstva bila daleko važnija. I u tomu mu nije bilo ravnoga…

Čovjek, pa makar bio on i književnik, najvažnija je neknjiževna ali ljudska pouka uzoritoga slučaja Sekelj, mora djelovati i biti određivan iz okvira humanističkih vrednota hic et nunc – ovdje i sada – a ne boraviti samodovoljan u nekakvom vlastitom imaginariju, živeći slijep mimo svijeta, dotičući samo ono što ne određuju sile i osovine vlasti. Na taj je način, naime, Sekelj onda strčao od većine svojih generacijskih kolega književnika u Subotici, koji su najčešće pero u tintu umakali uz, dakako sitnotaktičarsko, uračunavanje očekivanja onih koji imaju moć. Naravno, to je bila posljedica i njihova istovrsnoga djelovanja u javnosti – ne ići uz vodu vladajućih i moćnih matica, biti u barki njihovih izbora, jedra okretati spram vjetra što su ga puhali, raditi tako da se nitko od vladajućih ne naljuti, pisati onako da se svidi moćnima... Ili, pak, stameno šutjeti!

No, nama je sada, dakako iz posve drugih razloga, šutjeti. Šutjeti isto stameno, razmišljati o veličajima Vojislava Sekelja i nastojati da isti ne okopne. Ne toliko i ne samo Vojislava Sekelja radi nego i nas sami i naše budućnosti.

                                                                                                                                                                                    Tomislav Žigmanov