Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Titus MackovicTitus Mačković (Subotica, 20. srpnja1851. – Subotica, 15. rujna1919.) rođen je u Subotici u uglednoj familiji subotičkog odvjetnika Benedeka Mačkovića, majke Marije rođ. Vasas. Pohađao je subotičku gimnaziju, a školovanje dovršava u Budimu. Mačković 1869. godine odlazi na studij u Zürich, na tamošnju Politehniku (Politechnikum), gdje je upravo tih godina predavao veliki autoritet i zagovornik neorenesansne arhitekture Gottfried Semper što će biti vrlo značajno za Mačkovićev arhitektonski izričaj. Studije Mačković nastavlja u Aachenu, a potom i u Beču, no, nije ih dovršio. Međutim, stječe solidno obrazovanje i na osnovu položenih ispita uspješno postaje „ženjerom“, te po povratku u Suboticu 1874. godine otvara svoj projektni ured.

U dva navrata Mačković biva postavljen na funkciju gradskog arhitekta (1878.-79. i 1884.-90.), a u međuvremenu postaje i građevinski poduzimač te vlasnik ciglane. Projektant je brojnih kuća, palača u širem centru grada, nekoliko škola i sakralnih objekata. O veličini Mačkovićeva opusa dovoljno nam kazuje podatak da je po njegovim projektima izgrađeno (novogradnje ili adaptacije) otprilike tri stotine i šezdeset objekata u Subotici i okolini, kao i podatak da je u Povijesnom arhivu Subotice sačuvano oko četiri stotine projekata s njegovim potpisom. Uglavnom je projektirao eklektičke odnosno historicističke objekte tipične za srednju Europu posljednje četvrtine 19. stoljeća, dok se u poznim godinama u skladu sa zahtjevima naručitelja okreće i secesiji s vidljivim mađarskim, ali i utjecajima njemačkog Jugendstila.

Urbanistička slika se mijenja

Od vremena austro-ugarske Nagodbe iz 1867. godine nove privredne i društvene okolnosti dovode do značajnijeg razvitka grada, čija će se urbanistička slika uvelike promijeniti u nadolazećim desetljećima. U razdoblju između 1880. i 1912. godine (uz kasniju međuratnu izgradnju nekolicine objekata) širi centar grada dobiva svu neophodnu infrastrukturu. Grade se novi značajni objekti: zgrada Gimnazije, Sinagoga, Gradska kuća, Pučka kasina (danas Gradska knjižnica), više bankovnih zgrada, mnogobrojne stambeno-poslovne palače, a 1897. godine grad dobiva tramvajski prijevoz te se uređuje i obala Palićkog jezera i gradi Vodotoranj, Velika terasa, Ženski štrand itd.

Jedan od najznačajnijih gradograditelja Subotice, a zasigurno najplodniji u kvantitativnom pogledu jest arhitekt Titus (Tituš, Tit) Mačković. Zaslužan je za današnji izgled velikog dijela gradske jezgre. U razdoblju od 1875. do 1918. projektirao je mnogobrojne objekte u Subotici i na Paliću: zgradu banke, najamno-poslovne i stambene palače, obiteljske kuće i nekoliko kapela na subotičkim grobljima. Svoje projekte uglavnom radi u neorenesansi i drugim historicističkim stilovima, a početkom 20. stoljeća projektira i objekte s odlikama novog stila secesije.
Pozornost se također pridaje ozelenjivanju ulica i formiranju trgova, grade se i brojne škole, vojarne, kao i gradska bolnica i nekoliko sakralnih zdanja u tada rubnim dijelovima grada, rimokatoličke crkve svetog Roka i svetog Jurja, potom evangelička crkva te gradska groblja s kapelama. Intenzivnija izgradnja Subotice započinje 1882. godine kada Gradska skupština (senat) donosi odluku o trigonometrijskom premjeravanju grada i uređenju ulica, a potom izrađuje i plan kanalizacijskog sustava. Ugarsko ministarstvo unutarnjih poslova iste godine odobrava „Pravilnik o izgradnji grada“ po kojemu se u prvom gradskom kvartu (centru) podižu isključivo objekti u dvije ili više etaža, i to od pečene opeke ili čvrste kamene građe. Time su iz središta grada polako nestajale jednostavne kasnobarokne prizemnice, njihovo mjesto su počele zauzimati historicističke palače građene pretežno u eklektičnom maniru historijskih stilova, a početkom 20. stoljeća počinje se graditi i u mađarskoj varijanti secesije, uz nekoliko primjera utjecaja bečke arhitekture. Neostilska izgradnja u Subotici razvija se stoga usporedno s planskom gradogradnjom koja dobiva zamah 1880-ih, upravo u vrijeme kada gradonačelnikom postaje Lazar Mamužić, političar liberalnijeg svjetonazora.Na čelu grada Mamužić je bio sve do 1902. godine. U ovom razdoblju podižu se brojne palače za klijentelu sastavljenu od liberalne buržoazije, subotičkih trgovaca i obrtnika. Tijekom 1880-ih i prvom polovicom sljedećeg desetljeća u Subotici prevladavaju uglavnom neorenesansni oblici zrelog historicizma. Veliki dio ovih projekata djelo je Titusa Mačkovića.

Žuta kuća

Titus Mackovic zuta kucaPalača Štedionice narodne banke danas poznate po nadimku Žuta kuća prvi je veliki i značajni objekt Mačkovića u Subotici. Nešto ranije, 1877. godine, on je bio angažiran na projektu obnove i adaptacije hotela Zlatno jagnje (nekadašnji Dom JNA na Korzu), ali se projektom za novu zgradu banke nameće gradu kao inženjer sposoban za projektiranje velikih i kompleksnih prostora poput ove palače. Objekt je građen u razdoblju 1880. – 1883. godine.

U izgledu pročelja Palače Štedionice narodne banke Mačković se odlučuje za tipično rješenje tih godina – korištenje firentinskih renesansnih palača kao uzora za brojne bankarske objekte tih godina u Europi. Poznato je da su upravo banke, koje nastaju tijekom renesansnog doba, željele raskošnim izgledom svojih zgrada ostaviti dojam stabilnih financijskih institucija kako bi i vizualno stekle povjerenje svojih klijenata – građanske klase. Semperova zgrada Politehnike u Zürichu (dovršena 1864.) nesumnjivo je poslužila Mačkoviću kao uzor za oblikovanje glavnog pročelja. Ede Kratzmann, praški umjetnik, izradio je vitraže koji se nalaze u svečanom stubištu Štedionice.

Nastavlja se…

Izvor: Hrvatska riječ (Branimir Kopilović)