Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Titus Mackovic Suboticka toplanaNekadašnju Upravnu zgradu Subotičkog električnog tramvaja, danas Subotičke toplane, Titus Mačković projektira 1907. godine po narudžbi vlasnika, belgijskog poduzeća Compagnie de Services Urbain – Bruxelles. Ova dvokatnica, jednostavnih i pročišćenih fasadnih platna, ima dva zabata koji potječu iz darmštatskih uzora. Naime, ovakva slobodnostojeća zgrada koja je tada djelovala vrlo moderno, zapravo je prerada kubičnih formi nekoliko vila arhitekta Petera Behrensa, iz njegovih kasnijih radova u Darmstadtu.

Bečki i darmštatski uzori

Najamna palača Józsefa Roznofskog koja se nalazi u Strossmayerovoj ulici br. 22 građena je 1909. godine. I ovdje se Mačković okreće ka bečkim i darmštatskim oblikovnim rješenjima pri koncipiranju pročelja. Na njemu se nalaze polukružni erkeri – tzv. kibic fensteri sa po više jednokrilnih prozora. Simetrična fasada odlikuje se valovito „izlomljenom“ atikom, uz uporabu jednog, centralnog (zaobljen i viši, bogatije ukrašen) i dva bočna istaknuta dijela – rizalita. Glede dekoracije Mačković koristi biljne i zoomorfne motive, primjerice iznad prozora, na cvjetnom opšavu nad ulaznim portalom, a na balkonima je prisutna ograda od kovanog željeza vrhunskog dizajna i izrade. Imitacija kamenih kvadera na čitavoj fasadi s malim keramičkim ukrasima čest je element na secesijskim pročeljima prvog desetljeća ali može predstavljati i reminiscenciju na rustikalnu obradu prizemlja renesansnih palača koje je Mačković ranije obilato koristio, upravo na Žutoj kući, s druge strane ulice. U palači su se nalazila po dva stana na svakom katu, s identičnom organizacijom prostora.

Najamna palača Ernesta Lendvaija (Đ. Đakovića 19) subotičkog poduzetnika i bankara potječe iz 1909. godine i također pripada secesijskom opusu Titusa Mačkovića. Uzor je i ovdje novija bečka arhitektura s atikama iznad rizalita koje podsjećaju na ostvarenja darmštatske secesije, ali i braća Vágó koji su svojim projektima (npr. za današnju zgradu Gradskog muzeja iz 1906.) zasigurno utjecali na odabir izgleda fasade, kako od strane arhitekta tako i naručitelja. Palača se odlikuje svojevrsnim vertikalizmom što je čest slučaj kod Mačkovićevih poznih projekata gdje on prozorske otvore postavlja u istu os Titus Mackovicskupa s kvadratnim poljima tako da vizualno povezuju katove s prizemnim pojasom. Fasadno platno i ovdje je podijeljeno na kvadrate s keramičkim kuglicama u uglovima, motiv koji je prisutan na subotičkim kućama građenim nakon 1900. godine. Treba istaći i dekoraciju kvadratnih polja nad prozorima – dekorativne gipsane ukrase u obliku grane suncokreta i lovorovih grančica na kapitelima pilastera. Na svakoj etaži nalazio se po jedan stan, nešto raskošniji i veći na katu, a duž dvorišne fasade nalazila se terasa.

U sljedećih nekoliko godina Mačković projektira u sličnom maniru još nekoliko objekata u gradu, gdje surađuje s kolegom Mátyásom Salgom, primjerice najamnu kuću Józsefa Ungára iz 1910. (Ulica Đ. Đakovića 10.) gdje povezuje pročelja putem identične obrade fasadnog platna u skladu sa secesijskim nastojanjima po kojima se od arhitektonskih djela nastoji načiniti tzv. Gesamtkunstwerk, totalno umjetničko djelo. Tako se posebna pozornost pridaje i dizajnu detalja, poput balkona od kovanog željeza, ukrasa na fasadnim elementima i stubištima s gelenderima pa čak i takvim svakodnevnim upotrebnim predmetima poput prozorskih okvira na podrumskim otvorima ili kvaka na ulaznim vratima. Treba spomenuti još nekoliko Mačkovićevih poznih ostvarenja, najamnu palaču Stipana Peića Tukuljca (Sándora Petőfija 14) iz 1911., kuću Mátyása Salge (Huga Badalića 3) i kuću Celestina Korhecza (Ive Lole Ribara 9), obje iz 1913. godine.

Za Titusa Mačkovića može se reći da je bio čovjek svoga vremena, „produkt“ svoje akademske naobrazbe te da je po završetku svoga školovanja, poput mnogobrojnih kolega arhitekata koji su pronijeli neostilsku arhitekturu po cijeloj Austro-Ugarskoj, dao Subotici srednjoeuropski „štih“. Svoju karijeru započinje upravo u vrijeme velikoga razvitka Subotice što mu je omogućilo brojne narudžbe. Njegove zasluge za izgled grada su nesumnjivo velike, bilo to u ulozi gradskog arhitekta ili samostalnog projektanta. Pred sam kraj života uslijed lošeg poslovanja njegove ciglane Mačković zapada u financijske neprilike te je tako preminuo u siromaštvu i donekle zaboravu. Njegov opus u stručnoj literaturi je poprilično istražen i obrađen ali ga treba dodatno valorizirati. Iako se bliži stogodišnjica njegove smrti, Titus Mačković još uvijek nema svoje spomen obilježje (npr. u vidu biste) i nema ga u povijesnoj memoriji Subotičana.

(Kraj)

Izvor: Hrvatska riječ (Branimir Kopilović)