Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Alen Kopunovic Legetin sl.1Mnogo je naših sunarodnjaka „rasuto“ po cijelom svijetu, kojima se, zbog postignutog uspjeha u radu, možemo i trebamo ponositi. Neki od njih su otišli trbuhom za kruhom, neki ne želeći sudjelovati u ratnim zbivanjima na ovim prostorima, neki vidjeći ili tražeći bolje mogućnosti za profesionalni i osobni razvoj. Jedan od tih sunarodnjaka iz ove treće skupine je poznati i uspješan orguljaš Alen Kopunović Legetin, rodom iz Subotice.

Od 1999. do 2016. godine živio je u Požegi u Hrvatskoj, gdje je kao orguljaš i zborovođa djelovao u crkvi sv. Lovre, odnosno kao pontifikalni zborovođa i orguljaš u katedrali. Od ove je godine orguljaš i zborovođa župe Blagovijesti Navještenja Gospodinova na Vrbanima u Zagrebu. Od 2001. ima status slobodnog umjetnika.

I njemu je, kao i mnogima koji su otišli, rodno mjesto i dalje u srcu, te povremeno, bilo privatno ili profesionalno, dođe u svoju Suboticu. Tako je bilo i za ovogodišnju Dužijancu, kada je, kao gost – orguljaš svirao u okviru svečane Večernje molitve te euharistijskog slavlja u katedrali-bazilici sv. Terezije Avilske, 12. i 13. kolovoza.

Središnja svečanost ovogodišnje Dužijance, nažalost, nije mogla biti proslavljena po planu i kako priliči, ali je zato subotička katedrala i u subotu i u nedjelju bila prepuna i Vaša uloga kao gosta – orguljaša svakako je opravdana. Kada ste za orguljama, razmišljate li samo kako svirate ili i kome i gdje?

Orguljaši su većinom vezani za liturgijska slavlja i orgulje kao takve služe upravo da povedu narod Božji da s pjesmom uzveličaju liturgijsko slavlje, te se tu prvenstveno slavi Boga i njemu je upućena sva pažnja. Koncerti imaju drugu svrhu, prezentaciju rada umjetnika te njegovo viđenje skladbe koju izvodi, premda ako na koncertima izvodim skladbe sakralnog tipa, opet je inspiracija u tekstu kojeg izvodim, psalmu ili kakvom drugom liturgijskom izvoru.

U Subotici ne živite od početka 90-ih godina, kada ste i započeli studije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Ima li nostalgije za rodnim mjestom?

Meni se izraz nostalgija ne sviđa, suludo je imati nostalgiju za vremenima koja su prošla, no u Subotici sam vrlo rano upoznao puno literature pjevajući i svirajući sa zborovima Albe Vidaković uz s. Mirjam Pandžić i Pro musica uz moju dragu razrednicu Gabriellu Égető, koja mi je uvelike koristila za moj daljnji razvitak u glazbi, jer sam već kao srednjoškolac pjevao Bach Magnificat, Bachovu Misu u g-mollu i svirao u Kantatama Vivaldia, Bacha, Monteverdia.

S obzirom na Vaše bogato iskustvo i budući da su Vam pod prstima bile dirke brojnih orgulja, što one moraju posjedovati kako biste svirali s kompletnim uživanjem?

Orgulje su sve unikatne i razlikuju se po stilu gradnje pojedinih škola (francuska, talijanska, njemačka, engleska, španjolska), te se u skladu s orguljama bira repertoar. U tom smislu su sve posebne kad se na njima svira upravo to što je i skladano za njih.

Živjeli ste i radili u Požegi 17 godina. Što su Vam te godine donijele i što će Vam ostaviti, i osobno i profesionalno?

U Požegi sam tijekom tih godina nastavio upravo ono što sam naučio prvo u Subotici, a kasnije u Zagrebu, Salzburgu i Rimu. Izvodili smo s katedralnim zborom zavidan koncertni vokalno-instrumentalni sakralni repertoar, iz kojeg valja istaknuti Misu sv. Cecilije Ch. Gounoda, Magnificat J. S. Bacha,Te Deum M. A. Charpentiera, Händelove Psalme i Himne (Chandos Anthem, Ps 118, Zadok the Priest), Kantate J. S. Bacha, a kao kruna rada zbora bila je integralna izvedba Händelovog oratorija Mesija. Na repertoaru su bile i mnoge Mozartove mise koje sam upoznao i zavolio za vrijeme mog boravka u Salzburgu, gdje sam redovito nedjeljom išao i uživao na liturgijskim slavljima. Što se tiče osobnoga, moji nekadašnji učenici iz Požege sada su već umjetnici te kao kolege skupa nastupamo i to mi je veliko zadovoljstvo.

Surađivali ste s brojnim orkestrima, zborovima, solistima. Izdvojite nam nekoliko, za Vas najznačajnijih suradnji...

Svaki nastup mi je izazov i ne želim nijedan posebno izdvojiti, a kombinacije s orkestrima, zborovima, daju dodatnu notu usklađivanja različitih umjetničkih osobnosti kako bi djelo moglo zaživjeti – to je ljepota.

Tu su i brojne nagrade. Ima li za Vas najvrjednije?

Nagrade su priznanje za rad na bilo kom području ljudskog djelovanja, pa tako i u glazbi. Nekad je iskrena pohvala ili kritika nekog glazbenog laika više vrijedna od nekakvih muzikološko-kritičarskih seciranja.

Jeste li zadovoljni sobom kao orguljašem?

Onog trenutka kad čovjek postane zadovoljan sobom, propao je i ne napreduje više.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)