Pozovite » (+381) (0)24 535-533

film festival u Kumlovu sl.1Dokumentarni film hrvatskog redatelja vojvođanskog podrijetla Branka Ištvančića Škverski kipar osvojio je prvu nagradu u kategoriji međunarodnog filma na Međunarodnom filmskom festivalu Hét Domb (Sedam brda), koji je od 18. do 24. rujna 2017. godineodržan u mađarskom gradu Komlovu (Komló).

Film na festivalima živi

Iza ovog agencijskog lida krije se čitav niz zanimljivosti, vezanih za Festival. Prva je svakako ta da nam je kao povod za odlazak u Komlov poslužila činjenica da će se na Festivalu, s po dva filma, zajedno naći nekadašnji učitelj i učenik: subotički redatelj Zoltán Siflis i zagrebački Branko Ištvančić. Poznata je, naime, stvar da je upravo Siflis, kao nastavnik u tavankutskoj Osnovnoj školi Matija Gubec, Ištvančića prvi počeo upoznavati sa svijetom filma, ali – iako i danas često surađuju (posljednji puta u lipnju na Ljetnoj školi filma Kad se male ruke slože) – nikada do sada nisu zajedno nastupali na nekom festivalu. Zapravo, ne bi toga bilo ni sada da Siflis nije pozvao Ištvančića da se prijavi na Festival u Komlov, što se na koncu pokazalo kao dobitna kombinacija za ovog drugog.

Ističući da se nije nadao nikakvoj nagradi, Ištvančić nije krio zadovoljstvo zbog toga što se na Festivalu ponovno našao sa svojim učiteljem i prijateljem, ali i s drugim autorima s kojima se upoznao u „gradu na sedam brda“. Ipak, kako kaže, posebno mu je drago zbog nagrade, jer je Škverski kipar bio ignoriran u Hrvatskoj, a rađen je kao posljednji sa sredstvima Dokumentarističkog fonda Grada Splita (kog je kasnije ugasio raniji splitski gradonačelnik Željko Kerum).

„Ovaj film je bio na više festivala, ali je upravo u Komlovu prvi puta nagrađen. Iskreno, mislio sam da će, ako uopće budem u konkurenciji za nagrade, moj drugi, kratki igrani film Ničija zemlja biti među prva tri, jer mi se čini da je možda aktualniji“, kaže Ištvančić.

Zoltán Siflis, pak, za Hrvatsku riječ ističe kako mu je i samo sudjelovanje na Festivalu bilo veliko zadovoljstvo, jer su tamošnjoj publici prikazana dva njegova najnovija filma: Örvényben (U vrtlogu) i A kamérás emberek (Ljudi s kamerama).

„Posebno je važno iskustvo za svakog autora da gleda svoj film zajedno s publikom, da prati reakcije i da se poslije može o njima i razgovarati, jer jedan filmski festival nije samo važan za autore i za grad gdje se održava već i za čitavu regiju, u ovom slučaju za županiju Baranja. Iz našeg aspekta najvažnije je da se naši filmovi što češće vrte, bilo na festivalima, bilo na televiziji“, kaže Siflis.

Potpora države i strukefilm festival u Kumlovu sl.2

Druga zanimljivost vezana uz ovaj festival jest činjenica da je, iako tek pokrenut, rađen veoma ambiciozno i uz potporu najviših državnih tijela i najznačajnijih ljudi iz struke. U prilog tome vrlo uvjerljivo govori nekoliko podataka: od 20 milijuna forinti (oko 67.000 eura) – koliko je stajala organizacija – država je izdvojila 17 milijuna (a grad Komlov tri milijuna); u šest kategorija (znanstveno-popularni o prirodi, animirani, dokumentarni, kratki igrani, međunarodni i „ostali“) prikazan je 61 film autora iz deset zemalja; „grand prix“ Festivala (koji je pripao Norbertu Molvayju za film Ha nem segít a mindenhatóAko ne pomogne Svemogući), osim prestiža, autorov žiro-račun obogatio je i za 1.200.000 forinti (4.000 eura); na zatvaranju Festivala, kada je i osobno uručivao nagrade, bio je prisutan i mađarski državni tajnik (u rangu našeg ministra kulture) Péter Hoppál, inače iz dvadesetak kilometara udaljenog Pečuha, a žiri Festivala činio je sam vrh mađarske kinematografije: od doajena, mnogostruko nagrađivanog redatelja Sándora Sáre, preko svjetski poznatog redatelja animiranih filmova Béle Ternovszkog do dobitnika Oscara za film Légy (Muha) Ferenca Rófusza. A kada smo već kod Rófusza, bar u ovu kategoriju zanimljivosti svakako spada i jedan nesvakidašnji događaj: publika je na zatvaranju Festivala imala prilike u predvorju Gradskog kazališta vidjeti originalnog Oscara koji je 1981. dobio za svoj godinu dana ranije snimljeni kratki animirani film.

Ističući kako su mu dokumentarni i igrani filmovi uvijek bili najdraži, u izjavi za naš list Sándor Sára kaže kako je upravo žanrovska raznolikost i bogatstvo i prednost ovog festivala.

„Činjenica da je Festival pratio veliki broj ljudi dovoljno govori sama za sebe. To je veoma bitno za popularizaciju kina, jer se film danas u njemu sve manje prati. A posebno je bitno za male sredine, kakva je Komlov, koji je, kako smo i sami vidjeli, dao sve od sebe da prirede kvalitetan festival i da se gosti na njemu osjećaju više nego ugodno. Ipak, najviše me je obradovalo prisustvo velikog broja mladih autora, što samo govori u prilog tome da još uvijek ima zaljubljenika u filmsku umjetnost i da ona ima budućnost“, kaže Sándor.

Ne skrivajući ponos što su gosti zadovoljni i što je manifestacija uspjela, direktor Festivala Ferenc Magyar kaže kako je na ideju da u Komlovu organiziraju „sajam filmova“ došao još 2015. Od tada su, kaže, od početka s Péterom Hoppálom, počele priprave za organizaciju Festivala, prvo u vidu ideje, a zatim i kroz njenu konkretizaciju, pa do realizacije u rujnu ove godine.

„U početku nam je u planu bilo organizirati Festival na kom će nastupiti samo autori iz Mađarske i okolnih zemalja u kojima Mađari žive. Međutim, kako je i filmska umjetnost univerzalna kategorija, tu smo ideju vremenom proširili i sada sa zadovoljstvom mogu reći da smo imali filmove i iz Bahreina, i Saudijske Arabije, i iz SAD-a i iz, kao što i sami znate, Hrvatske. Poučeni ovim lijepim iskustvima s prvog festivala, ne samo da ga želimo nastaviti nego ga i razvijati, kako kvalitativno tako i po broju sudionika iz svijeta“, kaže Magyar.

„Naši ljudi“ u Komlovu

Konačno, za kraj smo ostavili još jednu zanimljivost, a koja se tiče kako naših prostora tako i naših sunarodnjaka. Već prilikom dolaska u Komlov ispostavilo se da nam je jedan od domaćina, Dávid Figura, iz Bajmaka. Kako kaže, kao dvogodišnje dijete dospio je 1991. u Mađarsku, jer mu otac nije želio sudjelovati u tek započetom ratu u Hrvatskoj. Ede, njegov otac, na tečnom srpskom kaže kako to „nije bio njegov rat“, te je posao učitelja u Subotici zamijenio pedagoškim radom u Mađarskoj da bi se na kraju skrasio u Komlovu obližnjem Magyarhertelendu, gdje danas kruh zarađuje svirajući najčešće na dječjim priredbama. I kuhar Imre, koji je rodom s Kelebije (istina, u Mađarskoj) kada je čuo za sudionike iz Subotice veoma se obradovao 10 kilometara udaljenim susjedima. Ipak, najveće iznenađenje na Festivalu bio je gradonačelnik Komlova Jozo Polić, koji svoj arhaični hrvatski nosi iz rodnog mu Katolja (tridesetak kilometara i od Komlova i od Pečuha). Kaže da je u rodnom mu selu nekoć živjelo 90% Hrvata, te da je mađarski naučio tek kada je krenuo u školu. U Komlovu, gdje se preselio, od 25.000 stanovnika njih oko 100 je Hrvata, te je, dok još nije bio gradonačelnik, utemeljio hrvatsku manjinsku samoupravu s ciljem da se, kako kaže, „održi grana.“ O domicilnoj državi ima samo riječi hvale, bar kada je riječ o poštivanju nacionalnomanjinskih prava:

„Mi od Mađarske dobivamo značajna novčana sredstva za naš rad. Ali, tu je falinga što su samo stariji aktivni, a mladi ne. Zato se ni u obiteljima, a kamoli na ulici ne može čuti hrvatski. Što da kažem: trenutno samo jedan učenik iz Komlova pohađa nastavu na hrvatskom u Pečuhu. Jedino što se još mi stariji sastajemo i s vremena na vrijeme organiziramo poneku manifestaciju, poput „kraljica“ za Duhove ili zovemo goste iz Pečuha. Također, istaknuo bih i da smo kao grad uspostavili bratski odnos s Valpovom tako da i oni dolaze kod nas, a i mi odemo u Hrvatsku.“

Konačno, i jedna zanimljivost vezana za grad. Komló na mađarskom znači hmelj i iako danas nema ni traga da se u njemu nekad proizvodila ova važna kultura za spravljanje piva, Polić kaže da je to zbog toga što je prije oko 100 godina u ovom gradu počelo iskopavanje ugljena, što je, posebno nakon Drugog svjetskog rata, dovelo do njegove industrijalizacije i naglog razvoja. Ipak, kako veli, prvi zapisi o Komlovu (pod imenom Villa Complov) sežu još do 1256., u Árpádovo vrijeme, i sve do početka XX. stoljeća okolica ovoga mjesta bila je okružena zasadima hmelja.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. R.)