Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Antun MukicAntun Mukić rođen je na Bikovu 28. srpnja 1932. godine u poljodjelskoj obitelji Marka i Marije, rođene Skenderović. Završio je pet razreda u salašarskoj Romićevoj škuli. Poslije rata njegova obitelj veoma je propatila zbog »crvenog terora« na selu – oduzimanja zemlje iznad maksimuma i prisilnog oduzimanja »viškova« poljoprivrednih proizvoda. Do 1959. živio je na Bikovu, zatim na Šupljaku, od 1970-ih na Paliću, a od 1999. u Subotici. Cijelog života bavio se poljoprivredom (ratarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo) i kao uspješan poljoprivrednik više je puta nagrađivan tijekom 1970-ih godina. Kao nacionalno svjestan bunjevački Hrvat, sudjelovao je na mnogim značajnim kulturnim i političkim događanjima našega naroda:

u pokretanju velike gradske proslave žetelačkih svečanosti Dužijanca u Subotici 1968., među osnivačima je Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Bunjevačko kolo 1970., organizaciji Velikoga prela 1971., član je Demokratskoga saveza Hrvata u Vojvodini od 1990., te Pučke kasine 1878. od njezine obnove 1998. godine. Među ostalim, i njegova sjećanja na poslijeratne nepravde zabilježena su u dokumentarnom filmu Vrijeme otkupa Rajka Ljubiča iz 2012. godine.

Iz vremena pokretanja velike gradske proslave subotičke Dužijance 1968. datira slika koja je vremenom postala jednim od simbola ne samo subotičke Dužijance, nego i bunjevačkih Hrvata, koja simbolizira ne samo našu suvremenost, nego je i podsjećanje na nekadašnju slavnu graničarsku prošlost. Naime, Antun Mukić bio je prvi barjaktar gradske proslave subotičke Dužijance, a fotografija na kojoj kao ponosni bunjevački graničar jaše bijeloga konja u graničarskoj uniformi, držeći veliki svijetloplavi barjak Dužijance, postala je simbolom jednoga vremena, naroda i njegovih običaja, i kako to nerijetko biva, postala je i jedna od najpoznatijih fotografija novije povijesti bunjevačkih Hrvata. Razgovor s bać Antunom o nastanku ove povijesne fotografije Hrvatska riječ je svojedobno objavila u rubrici Priča o fotografiji u br. 517 od 1. ožujka 2013.

U organizacijskim odborima Dužijance ostao je aktivan sve do 1993. godine, a ponovno se kratko aktivirao od 2000. do 2004. U organizacijskom odboru bio je zadužen za instaliranje poljoprivrednih alata i radnih strojeva (plugova na konjsku i volovsku vuču, drljača, parača, valjaka, sijačica, vršalica na konjsku vuču, trijera za čišćenje žita itd.). U tom kontekstu  bio je zadužen za postavljanje te opreme u parku ispred Gradske kuće (kod današnje plave fontane). Tijekom posljednjih godina aktivnosti oko Dužijance starao se i o oblačenju u nošnje jahača na konjima. Preko 30 godina bio je aktivan u Konjičkom klubu Bačka, te je u više mandata bio član klupske uprave. Aktivno je sudjelovao u organizaciji tradicionalnih konjičkih utrka Dužijanca koje su se priređivale svake godine u sklopu žetelačkih svečanosti. Također je bio rukovodilac »padoka«, koji se nalazi u sklopu hipodroma kraj Somborske kapije, u kojem su se smještali trkaći konji pred početak utrka. Također je bio više godina »starter« utrka sa zastavicom. Uspješno se bavio konjarstvom, osobito sa svojim trkaćim grlima u disciplinama »sulke« i »galop«. 

Preminuo je u Subotici 11. siječnja 2018., a pokopan je 13. siječnja u obiteljsku grobnicu na subotičkom Bajskom groblju.

Izvor: Hrvatska riječ (G. B. i S. B.)