Pozovite » (+381) (0)24 535-533

kirbaj u SontiNa dan smrti sv. Lovre mučenika, 10. kolovoza, proslavljen je kirbaj u Sonti. U duhu tradicije mještana, starije od dva stoljeća, sam Dan zaštitnika župe proslavljen je svečanom svetom misom u crkvi koja nosi njegovo ime. Misu je predslavio upravitelj svetišta Gospe od utočišta u Aljmašu preč. Anto Markić, a suslavilo još desetak svećenika, među njima i sonćanski župnik vlč. Josip Kujundžić. U prelijepom, velikim dijelom obnovljenom zdanju crkve sv. Lovre okupio se lijep broj vjernika, kako mještana, tako i gostiju. Svojim nadahnutim pjevanjem svečanom ozračju su umnogome doprinijeli i članovi dječjeg župnog zbora Lovrići sa svojom voditeljicom Eminom Lukić i mladom orguljašicom Klaudijom Lukić.

Drugi dio slavlja, svjetovni, po tradiciji se održava u nedjelju, prvu poslije blagdana svetoga Lovre. Kirbaj je i ove godine u rodno selo privukao mnoge Sonćane, danas razasute po svim stranama svijeta. Rijetke su kuće bez gostiju, pa se na taj dan u selu broj žitelja skoro podvostruči. Sonćani i njihovi gosti toga dana svetoga Lovru slave misom u crkvi koja nosi njegovo ime, ali ga slave i po kućama i u ugostiteljskim objektima. Svakako, u slavlju su najagilniji najmlađi. Željno iščekuju kraj ručka, kako bi pohodili vašar. Stariji, osobito muški dio, skloniji su izlascima u večernjim satima.
„Za kirbaj me vežu lijepa sjećanja iz djetinjstva i mladosti. Odrastala sam u obitelji punoj ljubavi i razumijevanja. Otkad znam za sebe, kirbaji su mi bili nešto drago, nešto osobito svečano, nešto vrlo mistično. Voljela sam i Božić i Uskrs, ali kirbaj je zauzimao posebno mjesto u mojem srcu. Poslijepodneva s rodbinom uz nezaobilazni obilazak vašara, bila su mi najdraža. Kako sam odrastala, shvaćala sam simboliku kirbaja u smislu obiteljskog okupljanja i druženja. Nažalost, posljednje sjećanje na kirbaj u našem selu, i to vrlo ružno, veže me za 1995. godinu. Taman kad mi je bilo najljepše, kad sam zasnovala svoju obitelj, došle su zle godine i zli ljudi. Zauvijek će mi ostati u bolnom sjećanju poslijepodnevni stampedo ulicama sela, uz podvriskivanja, psovke i pucnjavu. Odjedanput, to više nije bila moja Sonta. Suprug i ja smo bili među onima koji nisu mogli i nisu htjeli trpjeti nikakve pritiske i izbjegli smo u matičnu domovinu Hrvatsku. Tamo smo pronašli svoj mir, a u Sontu danas dolazimo u posjet roditeljima. Ne propuštamo kirbajsko okupljanje cijele obitelji u njihovom skromnom, ali vrlo toplom domu. Tu tradiciju ćemo održavati dokle god možemo“, kaže Verica Borić iz Pakraca.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić)