Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Ana TudorKapitalno djelo Ane Tudor Kilometar Dunava, tijekom 20 dana srpnja i 10 dana kolovoza 2018. godine, predstavljeno je u trinaest gradova smještenih od izvora do ušća ove moćne rijeke. Autorica je na 1.000 metara platna, odnosno na najdulju sliku na svijetu, prenijela jedinstvene krajolike Dunava, te njegovu ugroženu floru i faunu.

Uspjeli ste ostvariti nešto što nije uspio nitko prije Vas. Kada i kako ste započeli s ovim projektom?
Da, i vrlo sam ponosna na to. S ovim projektom započela sam prije nepune četiri godine. Tinjalo je to u meni jako dugo, ali trebalo se ponešto izdogađati, trebalo je i stanovito životno, ali i stručno iskustvo za isplivavanje ovih ideja na površinu. Možda je sve započelo još u djetinjstvu, od moje prve djetinje ljubavi, a to je bila umjetnost. Rođena sam u Sonti, u ne baš imućnoj, konzervativnoj obitelji. Iako sam vrlo rano pokazivala sklonost ka likovnoj umjetnosti, otac nije htio ni čuti da mi to bude i životno opredjeljenje. Prilično svojeglava, uzela sam sudbinu u svoje ruke. Bez roditeljskog blagoslova obrela sam se u Sarajevu. U nemogućnosti upisa u umjetničku školu, tamo sam završila srednju kuharsku, usporedo i slastičarsku. U potrazi za poslom zaustavila sam se u gradiću Hvaru na istoimenom otoku. Tada je Hvar za mene bio raj na zemlji. Sudbina se još jedanput poigrala i na put mi dovela naočitog Tonka Tudora i tako me u tom raju doživotno zatočila. Zasnovali smo brak, a vrlo brzo sreću su nam oplemenili sin Mario i kćer Magda. Pored mene, Tonko je zavolio i Dunav, Sontu i Sonćane. Mirovinu sam zaslužila radom u ugostiteljstvu, Tonko i ja smo lijepo razvili privatni biznis. U zrelim godinama u meni se probudila i duboko uspavana umjetnička duša. Uskrsnuo je i zov višestoljetnoga ognjišta, zov Dunava. Tonko je dokazao da ni jedna ljubav nikada ne umire, pa mi je bio i ostao najveća potpora u umjetničkom razvoju. Brojna putovanja, kolonije, skupne izložbe po mnogim europskim gradovima nisu mu smetale. Naprotiv, bio je sretan zbog moje sreće, ponosan zbog mojeg napretka. Moje životno djelo Kilometar Dunava nije samo kruna mojega rada nego je u istoj mjeri i kruna Tonkova razumijevanja i bespogovorne potpore. A to sve tvori Ljubav.
Zašto baš Dunav?
Pa, Dunav mi je u duši i u genima. Današnji svijet je okrutan prema prirodi, pa se tako da zapaziti koliko su ugrožene brojne vrste flore i faune u cjelokupnom toku Dunava, od izvora do ušća. Na sliku sam uspjela smjestiti karakteristične motive flore i faune, te prepoznatljive detalje gradova koje ova moćna rijeka umiva. Osim realizirane serije izložbi u europskim gradovima, ta jedinstvena slika Dunava, kako očekujem, trebala bi se do konca godine naći i u Guinessovoj knjizi rekorda. Željela sam tom slikom poslati jedinstvenu poruku u svijet i tako pridonijeti naporima ljudi kojima je, nekima profesionalno, nekima volonterski, svojstven rad na očuvanju prirode. Kako, otkad znam za sebe volim Dunav, ova slika je moj izričaj u tu svrhu.
Uporan rad, odricanje, bolest, odvojenost od obitelji svojstveni su za Vaš život u posljednje skoro četiri godine. Kako su to primili Vaši prijatelji i Vaša obitelj?
Godine ispunjene radom na ovoj slici provela sam u Sonti, s povremenim nedugim odlascima na Hvar. Odvojena od obitelji, uz povremene kraće boravke supruga Tonka pored mene, imala sam nekoliko prijatelja koji su bili uz mene sve vrijeme, davali mi snagu da ne pokleknem. Ne bih voljela da se ostali naljute, ali izdvojila bih moju veliku prijateljicu Eriku Butković iz Sombora. Već kad sam joj prije četiri godine izložila svoju ideju, rekla mi je „ti to možeš“, i to mi je bio onaj odlučujući okidač za početak. U istoj mjeri imala sam i nespornu potporu svoje obitelji, najviše supruga Tonka. Bez njih ne bih izdržala sve što sam prošla, oni su mi davali one neophodne impulse koji tjeraju čovjeka da nastavi i kad mu je najteže. A kad je rezultat mojega rada uz njihovu potporu bio gotov, to je bila zajednička pobjeda za moju obitelj, pobjeda puna ljubavi i razumijevanja. Koliko su kroz sve ovo vrijeme brinuli za mene, toliko su se sada radovali uspjehu.
Slika je proljetos završena, do ljeta su dotjerani detalji, a u srpnju je zaplovila Dunavom od izvora do ušća. Kako ste ju uspjeli isfinancirati?
Obraćala sam se mnogima, znate kako kaže stara izreka: tko kuca, otvorit će mu se. Ne bih uspjela bez te pomoći, prije svih Grada Hvara, KPZH-a Šokadija iz Sonte, a slika je završena zahvaljujući donaciji platna i boja u vrijednosti od 5.000 eura od strane njemačke organizacije za zaštitu divljine Association for wildlife protection – AWP. Obraćala sam se i institucijama naše nacionalne zajednice, nisam dobila niti jedan pozitivan odgovor.
Od trinaest postavljenih izložbi, bili ste prisutni na pet. Kakvi su Vam dojmovi i zapažanja?
Najbliži izraz kojim bih opisala doživljeno, jest veličanstveno. Nakon skoro četiri godine odricanja i rada na jednom ovakvom projektu, već na premijernom predstavljanju u Donaueschingenu doživjela sam nešto što za prostore na kojima živimo, tu mislim na države nastale na temeljima nekadašnje Jugoslavije, nije uobičajeno. Doživjela sam pažnju koju umjetnik ovdje ne može doživjeti. Izložbu je otvorio gradonačelnik osobno, programu su nazočili dužnosnici kompetentni za kulturu, umjetnost, turizam, a osobito mi je drago zbog nazočnosti najkrupnijeg financijera fondacije koja je pomogla ovaj projekt. Takvim početkom dobiješ neka krila, neku snagu za sutra i već zaboravljaš sve poteškoće i počinješ razmišljati što dalje.
Prošle godine, dok još slika nije bila završena u cijeloj svojoj duljini, imali ste nekoliko neslužbenih izložbi na domaćem terenu. Ima li razlike u odnosu prema umjetnosti i umjetniku kod nas i u inozemstvu?
Razlika je ogromna. Kad sam započela projekt Kilometar Dunava, o tom momentu nisam razmišljala. Svaki umjetnik, ne samo likovni, za svoje djelo voli dobiti neku nagradu, neko priznanje. Vjerujem da nisam ni prva ni posljednja koja nije u potpunosti zadovoljna. S jedne strane, zadovoljna sam što sam usprkos godinama i bolesti uspjela dovršiti sliku i realizirati seriju izložbi u 13 gradova, smještenih uz Dunav, u 8 zemalja. S druge strane, jako sam tužna što je i u Srbiji i u Hrvatskoj umjetnost općenito na marginama zbivanja. Kako, inače, ocijeniti nedolazak predstavnika grada, osobito predstavnika turističkih organizacija, kako na pretposljednju postavku u Vukovaru, tako i na posljednju u Beogradu? Na ostalim izložbama, od izvora do delte Dunava, domaćini su se zdušno uključili u organizaciju, osobito turističke organizacije i uprave gradova. Odnos prema umjetnosti i umjetnicima u ostalih 11 gradova je ono što mi daje nadu da će ti vjetrovi jednoga dana doprijeti i do nas, a to je dug i mukotrpan proces, pa ne vjerujem da ću ih i dočekati. No, pojedinac nije bitan, željela bih te promjene zbog mlađih generacija mojih kolega.
Kakvi su bili posjeti ovim izložbama i reakcije običnog puka?
Posjeti su bili odlični, reakcije još bolje. No, to je već sustav. Promidžba u lokalnim i regionalnim medijima u mjestima održavanja bila je maksimalna. I evo još jednog mojeg zapažanja: kad se kod nas kaže izložba, ogromnoj većini običnog puka stvori se slika postavke u nekoj galeriji, jedan broj javnih osoba na otvaranju, koje uz to baš i ne zanimaju izložbeni eksponati nego su došli vidjeti i biti viđeni. Moje izložbe su bile postavljene na otvorenim prostorima uz Dunav i vidjelo ih je jako puno osoba koje su spojile ugodno s korisnim, pa su izlazili u ugodnu poslijepodnevnu šetnju, a istodobno su razgledali i moju sliku. Tamo gdje sam bila nazočna, obraćali su mi se, pitali za puno detalja, pitali za moje motive, neki i za dalje namjere. Zanimljiv mi je i potez Rumunja. Ovu postavku su uklopili u jednu njihovu regionalnu manifestaciju, kažu da je na toj lokaciji na delti u momentu otvaranja izložbe u sklopu njihove priredbe bilo više od 3.000 ljudi. Impozantno i za mene vrlo iznenađujuće, s obzirom na naše uvriježeno razmišljanje o Rumunjskoj kao državi u kojoj je kultura na marginama. Naprotiv, oni su u posljednjem desetljeću iskoračili daleko naprijed, pa se i po odnosu prema kulturi mogu ravnati s naprednim europskim državama. Što me najviše veseli, sliku je vidjelo puno mladih, za koje sam sigurna da su vrlo dobro shvatili njezinu osnovnu poruku.
Kilometar Dunava se vratio u Sontu. Kakva mu je dalja sudbina?
Vidjet ćemo. Aplicirala sam za Guinessovu knjigu rekorda, sada čekam signal od njih i termin postupka. Tada ću morati u vrlo kratkom roku sastaviti sliku, jer za njih mora biti u komadu. Za ovu seriju izložbi to nije bilo moguće, jer sastavljena teži više od pola tone. Poslije beogradske izložbe provela sam jedno vrijeme na Hvaru, u svojoj obitelji. Po povratku u Sontu započela sam s popravcima sitnih oštećenja s izložbi.
I na koncu, kakvu poruku šaljete u svijet?
Svaka aktivnost ima svoje svijetle i tamne strane. Moramo biti strpljivi, ne naljutiti se uvijek na prvu. U bilo kojem pogledu samo ljubav može pobijediti, bilo u radu, bilo u razumijevanju, bilo u obitelji ili prilikom stvaranja nečega. Nije mi žao ni izgubljenog oka, ni ozbiljno narušenog zdravlja, jer mislim da sam putem ove slike poslala jako puno poruka, a najbitnija je upućena generacijama koje dolaze – čuvajte bogatstvo koje imamo. Iskreno, bit ću zadovoljna ukoliko ju prihvati jedna od sto osoba koje su vidjele sliku.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić)