Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Joza BebrinskiPedesetšestogodišnji Josip Lakušić, alias Joza Bebrinski, danas je zacijelo jedan od najeksponiranijih pučkih pjesnika Slavonije. Dragovoljac, odlikovan spomenicom Domovinskog rata, zbog posljedica ranjavanja umirovljen 1994. godine s dočasničkim činom časničkog namjesnika. Svoju prvu knjigu pjesama, Gnjizdo šokačko, tiskao je 2012. godine, drugu, Krilo slavonsko, tri godine kasnije. U pripremi mu je zbirka, treća po redu, koja će imati oko 100 pjesama. Dopisnik je Etno portala, nezavisnog medija za promicanje i očuvanje zavičajno-tradicijske kulture i običaja. Sudionik je mnogih književnih manifestacija, a prvi od slavonskih pjesnika zakoračio je i na ovu stranu Dunava i postao nesporni miljenik bačkih Hrvata – Šokaca. Stalni je sudionik Lire naive.  

Kako su izgledali Vaši pjesnički počeci?
Pišem još od rane mladosti, prvo u školi kroz domaće zadaće, a potom radeći bilješke, crtice iz života. Volio sam slušati razgovore odraslih, onako poskrivečki, jer u ono doba djeca su rijetko bila u društvu odraslih. Bilježio sam ih i kasnije uspoređivao sa svojim razmišljanjima.
Djetinjstvo Vam je prošlo u nekim drugačijim vremenima. Kako s ove vremenske distance gledate na te godine?  
Proživljavati svoje djetinjstvo i ranu mladost, odrastajući u zajednici koja je brojila 14 članova uistinu je bilo zanimljivo. Moje generacije su posljednje od one iskonske stare Šokadije, koje su ostajale u zajednici kako se imanja ne bi dijelila već uvećavala i stjecala nova. To je potrajalo do moje desete godine života. Život je postajao sve teži, nametnuta industrijalizacija je uništila taj šokački način življenja. Paori su postajali građani drugog reda, bez mnogih prava koja su imali radnici. Sve sam to promatrao odrastajući, radeći sa svojima u polju, kopajući kukuruz ručno, skupljajući sijeno grabljama i vilama u baglice, snasajući podvilcima do mjesta gdje se pravio plast, a potom, kada odstoji, vozilo bi se doma za prehranu blaga. Kao dijete u vrijeme žetve skupljao sam vlati iza kosaca. Djeca su imala obveze od najranije mladosti, strogi odgoj je formirao buduće ljude koji su u većini ostajali na zemlji, radeći pod teškim uvjetima. Otac mi je preživio dječju paralizu i usahnula mu je desna ruka, dakle imao ju je ali bez funkcije. Majka mi je bolovala od epilepsije, no svaku je večer prije spavanja djeci pripovijedala priče koje je slagala iz glave. Slušajući ju, brat i ja bismo zaspali. Mislim da sam crtu pisanja naslijedio ode svoje majke. U kasnijoj dobi stigao me i nametnuti rat 1991. godine. Raspad Jugoslavije na onaj način nisam mogao razumjeti, čemu mučki napadi i osvajački pohodi, paljevine i ubijanja? 
Bez ikakvih dvojbi odazvali ste se pozivu domovine kad je bilo najteže. Jeste li se, u bilo kojem razdoblju, svrstali i uz neku od političkih opcija?
Jesam, odazvao sam se kriku svoje jedine Domovine Hrvatske. Kad su nam ušli u kuće, dvorišta, palili gradove i sela, pa i ubijali i masakrirali tijela naše braće i sestara, ništa drugo nije preostalo nego se braniti. Uz svu tu muku koja nas je zadesila, sjećam se dobro priče iz Hrtkovaca kada su naše Hrvate protjerali iz Srbije, prisiljavajući ih da potpišu predaje sve svoje teško stečene imovine. Moja politička opcija je Hrvatska i samo je Bog iznad. HDZ je bila politička opcija koja je stala na čelo otpora agresiji i jednoj suludoj politici. Isto bih ponovio sve da se, ne daj Bože, dogodi ponovo.
Poslije rata bili ste profesionalno angažirani u MORH-u. Što radite danas?
Dakle, nakon dva ranjavanja u obrani hrvatske države, 1994. sam umirovljen od strane MORH-a s najvišim dočasničkim činom časničkog namjesnika. Danas sam doma i živim u zajednici s roditeljima i bratom koji se nije oženio. Otac sam sedmero djece i obitelj se bavi poljoprivredom, stočarstvom i preradom mlijeka u sir i kajmak na onaj starinski način. Rekao bih da sam se pomalo narušenog zdravlja vratio svojem iskonu, onoj starinskoj Šokadiji. Imao sam i potrebu odgajati djecu na taj starinski način, učeći ih radu i odgovornosti u ovom današnjem surovom svijetu.
Okrenuli ste se poeziji, objavili knjigu. Što Vas je motiviralo na taj potez?
Uz pomoć na OPG-u oživjela mi je strast za pisanjem, vraćala su se sjećanja na priče koje sam kao mali slušao prije spavanja, uspomene na život odrastanja i nekakva tjeskoba, što je sve prekinuto nametnutim ratom koji je uništio svaku radost, prepolovio mladost i osakatio život s obiju strana Dunava. Žao mi je ratnog dnevnika koji mi je nestao u vihoru rata nakon teškog ranjavanja. Motiv je jasan kad pišem o domoljublju, želim moje istine ispričati kroz pjesmu. Kad pišem o ljubavi, ljubavi želim dati značaj kojega je izgubila. Kad pišem o Slavoniji i životu kojega više nema u smislu koji je krasio skoro svaku obitelj, kako onu domicilnu šokačku – slavonsku, tako i onu koja je dolazila trbuhom za kruhom, jer se u Slavoniji nije moglo ostati gladnim. Želim kroz pjesme opisati taj teški, ali pun ljubavi život naših mudrih predaka.
Pojavljivali ste se na mnogim poetskim manifestacijama, uslijedila su i priznanja. Koliko su Vam u životu važne nagrade, a koliko kontakti sa živim ljudima? 
Od 2013. godine, kada izlazi iz tiska moja prva knjiga Gnjizdo šokačko, sve postaje javno, ljudi mi prilaze, čestitaju, nalaze i prepoznaju sebe i svoju mladost kroz moje pjesme. Tako se i nižu brojne pjesničke manifestacije na koje sam pozivan i rado viđen gost. U pravilu se pojavljujem u našem tradicionalnom šokačkom ruhu. Da se razumijemo, ne pišem ni zbog kakvih nagrada, jedini mi je motiv bilježenje trenutaka vremena kojega više nema i tako za naraštaje koji dolaze ostaviti traga kroz pisanu riječ. Radujem se živim ljudima koje srećem na manifestacijama, i onim koji pišu i onim koji dolaze kao publika. Takova druženja mi život znače.
U Vašoj poeziji dominira ljubav, prije svega prema Slavoniji, prema šokaštvu. Živite li tu ljubav, ili samo pišete o njoj? 
Tako je, Slavonija je u meni i ja sam ostao u Slavoniji. Tvrda žuljevita ruka, život prepun muka, neizvjesnosti, ali i onaj osjećaj da stvarate svojim rukama, u znoju i suzama svojim i tim primjerom pokazujete vlastitoj djeci kako se voli i poštuje svoja zemlja. Tako su i mene učili moji stari. Uvijek su govorili da bez muke nema nauke. Ponosan sam na sebe što nisam podlegao komunističkim idealima kojima su nas filovali kroz školovanje, tepajući nam – samo učite, idite u školu kako ne biste morali raditi. Naravno da se to kao teorija ispostavilo promašenim. Ponavljam, ja svoju ljubav uistinu živim kroz zemlju koju volim, ostao sam na svojoj busi podižući i odgajajući svojih sedmero djece.
Vaše napisane pjesme dosta su popularne i među Šokcima s druge strane Dunava. Što mislite zbog čega?
To vi kažete i drago mi je zbog toga. Kada sam izdao svoju prvu knjigu i kada su krenuli ti pjesnički susreti praktično po cijeloj Slavoniji, sjećam se kako mi je jedna kolegica u Rešetarima rekla „E, ako te pozovu na Liru naivu i ako tamo prođeš, onda znaj da vridiš“. Moram priznati da me to dobro prodrmalo i motiv je rastao. Iskreno, prelomio sam kad sam uvidio da je tu riječ o manifestaciji u okviru koje se sastaju pučki pjesnici Hrvata iz Srbije.
Prvi ste među slavonskim pjesnicima povukli nogu i odazvali se pozivu na manifestacije vojvođanskih Hrvata. Što Vas je motiviralo na taj korak?
I kod Šokaca s one strane Dunava uočio sam veliku i silnu ljubav prema onom iskonskom životu naše Šokadije i onaj neki ljubomorni zanos u očuvanju toga života koji je nestao, u obliku kakav je bio, kroz pisanu riječ šokačku, slično, jako slično, kao i u Slavoniji, a i u Hrvatskoj općenito. I tu zatvaramo krug, vraćamo se na najbolniju temu današnjice s obiju strana Dunava: mladi odlaze masovno, što iz političkih razloga, što zbog gole egzistencije.
Što ste na gostovanjima s druge strane Dunava uočili?
Uočio sam veliku i silnu ljubav prema onom iskonskom životu i kod pjesnika koje je iznjedrila Šokadija i kod starijih pjesnika Bunjevaca. Mladi, što je na neki način i normalno, imaju svoje teme, imaju drugačiji pogled na život nego mi koji živimo drugu mladost. Upravo stoga naša sveta zadaća je zapisati, ispjevati, snimiti sve vezano za iskon, a o čemu smo svjedočili u djetinjstvu i ranoj mladosti.
Kako o tom iskoraku preko Dunava danas razmišljaju slavonski pjesnici?  
Čini mi se da se led otapa. Dosta njih se plašilo doći u Vojvodinu, jer negativna promidžba znatno utječe na nas. Drago mi je što sam uspio na neki način osvijestiti dosta svojih kolega i što danas i oni rado gostuju na manifestacijama udruga vojvođanskih Hrvata. Bez obzira što danas živimo u dvije države, neraskidivo nas veže upravo taj naš šokački iskon i naša potreba da kroz pjesmu otvorimo dušu. Bez obzira na jako, jako loše uspomene, što prije spoznamo da su ratovi prošli i da ih treba ostaviti povijesti i pravosuđu, bit će svima nama bolje, bar glede savjesti i emocija. 
Postali ste i nezaobilazni sudionik i foto kroničar Lire naive. Kako biste okarakterizirali tu manifestaciju?
Jesam, i na to sam jako ponosan. Naime, već sam rekao kako ta manifestacija kotira u Hrvatskoj među pjesnicima. Kada sam prije 4-5 godina prvi puta gostovao na Liri naivi, urezalo mi se u pamćenje to zajedništvo, ta iskonska ljubav maloga čovjeka koji se nije predao, koji je pokretač zagrljaja, sjajnog osmjeha mira i zajedništva i u prilikama terora i progona. Inače, kamo god idem, bilježim svojim foto aparatom događanja i drago mi je što sam i na tom polju ostavio traga i tamo preko Dunava, „međ svojim svitom“. Neumorna radnica na očuvanju hrvatske riječi, profesorica Katarina Čeliković, uistinu  je pokrenula vrsnu manifestaciju koja nas okuplja. I ne samo to: Lira naiva čuva i štiti hrvatsku riječ i tamo gdje bi ju htjeli zatrti, budi nadu u vremenu nestajanja i udara temelj ostajanja kulture i tradicije hrvatskog bića u Srbiji.
Koje su razlike, a koje sličnosti između slavonskih Šokaca i Šokaca koji žive s druge strane Dunava?  
Razlike su samo u tome što slavonski Šokac živi u svojoj državi, a Šokci u Srbiji su nacionalna manjina, iako su među najstarijim žiteljima Vojvodine. Moj dojam je da Srbija još uvijek traga za rješenjem kako se postaviti spram manjina. Vjerujem da je to otegotna okolnost, no nazire se neki boljitak i samim upornim djelovanjem političkih predstavnika manjinskih zajednica i uz pomoć EU, nadam se da će u dogledno vrijeme sve doći u neku normalu. O sličnostima samo kratko: odgojili smo i jedni i drugi naraštaje koji nas napuštaju i ne žele živjeti životom kakvim smo mi živjeli. Vidim da je i u slavonskim i u vojvođanskim selima sve pusto, u zamjetnoj većini ostaju starci u svojoj muci.
I za kraj, koliko su Vas i gdje Vaše pjesme učinile poznatim?
Ne bih to tako definirao. Poznat ili ne, prije svega sam čovjek. Na svim manifestacijama, od Rešetarskih susreta pjesnika dijaspore, preko manifestacija u Monoštoru i Stanišiću do Lire naive, svuda sam stvarao nove prijatelje. Istina. Čovjeku godi kad ga prepoznaju na ulici, ali to je trenutačno. Prijateljstva, imenom i prezimenom, ostaju zauvijek.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić)