Ispis
Kategorija: Vijesti iz zajednice
Hitovi: 74

ivanka spasis NisNa inicijativu Ivanke Spasiš i još nekoliko entuzijasta u Nišu je 2016. godine osnovana hrvatska udruga Široko. Osnovni cilj ove mlade hrvatske udruge je očuvanje tradicijskog i kulturnog identiteta hrvatske zajednice na jugu Srbije, te očuvanje vjerskih i kulturnih običaja tamošnjih Hrvata kojih, prema službenim podatcima s posljednjeg popisa stanovništva, u Nišu živi oko 400. Neslužbeno, neizjašnjenih u Nišu ih ima još oko 900. Osim ostvarivanja interkulturnog dijaloga na lokalnoj razini, kao jedan od također glavnih ciljeva ove udruge njeni predstavnici navode da im je želja okupiti što veći broj sunarodnjaka iz Niša u rad svoje udruge kako bi zajednički djelovali na ohrabrivanju hrvatske zajednice na jugu Srbije. Kako ističu njeni predstavnici, duboko vjeruju da će u tome vremenom uspjeti, a nadu za to im daju hrvatske institucije u Srbiji koje im pružaju potporu te hrvatske udruge iz Vojvodine, s kojima su do sada ostvarili uspješnu suradnju. Podsjetimo, i krajem ove godine udruga je u Nišu organizirala božićni koncert na kojem su ovoga puta gostovali tamburaši iz HKPD-a Matija Gubec iz Rume. To gostovanje udruge iz Srijema iskoristili smo za razgovor s  Ivankom Spasiš.

 

Udruga je osnovana na Vašu inicijativu 2016. godine. Kako ste došli na ideju da je osnujete i tko Vas je podržao u realizaciji te ideje?
Vjetar u leđa smo dobili od ostalih udruga iz Sombora, Subotice, Novog Sada, te od naše krovne institucije Hrvatskog nacionalnog vijeća. Poduprli su nas da se ohrabrimo i da možemo početi. U početku nas je bilo petero, nas četiri žene i sadašnji potpredsjednik udruge Miro Čavara, a trenutno u udruzi imamo tridesetak članova. Nekoliko članova imamo i u Leskovcu, ali im je problem dolaziti često u Niš pa se s njima uglavnom čujemo telefonom. Neki članovi su se odselili iz Niša iz ekonomskih razloga. Taj problem je svugdje isti, a problem odlaska mladih nam se permanentno dešava. Jedna obitelj se prošle godine odselila za Zagreb, druga mlađa obitelj u Njemačku. To su stvari na koje mi, nažalost, ne možemo utjecati.
 Smatrate li da su kulturne manifestacije dobar način da motivirate ljude da se priključe radu udruge?
Cilj nam je kultura. Htjeli smo da šira javnost vidi da smo tu, da nas ima, da živimo kao sav normalan svijet i da na neki način ohrabrimo i ostale koji su izvan crkve i svih zbivanja. Ne uspijeva nam baš najbolje. Ljudi su malo bojažljivi a vjerojatno je tome pridonijela cjelokupna situacija koja se dešavala devedesetih godina. Hrvati su povučeni, ali se nadamo da će vremenom biti bolje. Koncerti koje održavamo svake godine u našoj crkvi Uznesenja svetoga Križa, na kojima su nam gosti članovi hrvatskih udruga iz Vojvodine, su prilika da se oni ohrabre i da ostvarimo zajedništvo. Na koncerte nam dolaze i ljudi koji nisu katolici, što nam je posebno drago.
Svojim osobnim primjerom želite motivirati i druge. Koliko ste do sada uspjeli u tome?
Svoju kulturu trebaš živjeti. Ja ne mogu biti drugo nego što jesam. Inače radim kao učiteljica i nemam problem da se izjašnjavam kao Hrvatica. Dobro sam prihvaćena i to bih željela sa svima podijeliti. Odlazimo u goste i u druge udruge. Podupiremo se međusobno i djelujemo i prema Gradu, mada se njegovi predstavnici slabo odazivaju. No, strpljivi smo i ne očekujemo da se to desi odmah. Mislimo, kao u onoj narodnoj izreci „tiha voda brijeg dere“, da ćemo nekim svojim stavom na miran način uspjeti privući ljude. U Nišu ima veliki broj Hrvata, ali nisu aktivni ni u crkvi ni u udruzi. No, mi ne gubimo nadu, a vrijeme će učiniti svoje.
Kako se udruga iz Niša do sada predstavljala javnosti?
Kako bismo bili vidljiviji, predstavljamo se s našim predavanjima i s koncertima gostujućih udruga. Do sada su nam gosti bili udruge iz Subotice i Rume. Htjeli bismo nešto više, ali za sada to nije moguće. Nemamo pomladak kako bismo mogli formirati sekciju folklora ili neku muzičku sekciju. Potječemo iz različitih krajeva Hrvatske i htjeli smo nekako sve objediniti da se vidi koliko smo šaroliki. U Nišu žive ljudi porijeklom iz Slavonije, Zagorja, Bosne i Dalmacije. Najviše nas je iz Dalmacije. Imamo želju donijeti djelić svoje kulture u udrugu i da se kao takvi predstavimo javnosti. Čvrsto vjerujemo da ćemo u tome uspjeti.
Imate li u planu da ostvarite bolju suradnju s predstavnicima Grada Niša?
Već smo imali razgovore s predstavnicima manjinskih udruga iz Niša, prvenstveno s makedonskom udrugom Vardar, bugarskom udrugom iz Niša koja je ovdje najaktivnija, te slovenskim udrugama. Zajedno nastupamo prema gradu i tražimo veći medijski prostor. Imamo zajedničke sastanke s predstavnicima manjinskih udruga i redovito se obraćamo upravi u Nišu, ali se oni ogluše na naše zahtjeve. Ali, korak po korak, strpljivi smo i ne gubimo nadu.
Koje vam institucije pružaju najveću potporu?
Imamo prije svega potporu od HNV-a, Veleposlanstva Republike Hrvatske, od kojih smo imali potporu i prilikom osnutka kada je s nama bio prisutan i veleposlanik Gordan Markotić, a donedavni veleposlanik Gordan Bakota je nastavio podupirati nas. Rado smo prihvatili ideju da se priključimo HNV-u, jer je Vojvodina ipak jača u smislu broja pripadnika hrvatske zajednice i udruga, a mi smo ovdje sami. Od HNV-a smo lijepo primljeni i podupiru nas u svakom pogledu, koliko god je to moguće.
Jeste li ostvarili suradnju s ostalim hrvatskim kulturnim udrugama?
Sa svima smo ostvarili lijepu suradnju i mi smo prezadovoljni. Dokaz je i ovogodišnji božićni koncert kada su nam gosti bili članovi hrvatske udruge iz Rume, kao i prethodne godine kada su nam gosti bili Subotičani. To je divan vid suradnje. Redovito se čujemo telefonom i pozivaju nas u goste, ali nažalost ne putujemo često. I potpredsjednik udruge i ja smo u radnom odnosu i prosto je nemoguće u jednom danu recimo otići do Subotice i vratiti se. Ali, barem se čujemo, dobijemo savjete kad nam je potrebno i dobijemo podršku.
Aktualna je priča da bi, ukoliko HKC Beograd dobije svoje prostorije, ujedno on bio središte dešavanja hrvatskih udruga iz cijele Srbije. Koliko bi to vama značilo?
Svakako da bi nam značilo. Beograd nam je bliži, često odlazimo tamo, a u Suboticu i ostale gradove veoma rijetko. Beograd bi u svakom slučaju više odgovarao i iskreno se nadamo da će ta ideja zaživjeti. 
Za sada djelujete u prostorijama mjesne župe. Koliko vam je značajna potpora župnika u djelovanju udruge?
Župnik nam izlazi u susret u smislu da nam daje prostor za rad i za održavanje kulturnih manifestacija. Ipak, smatram, kada bismo izašli iz ovih prostorija, da bi veći broj ljudi, Hrvata prije svega, došli u udrugu, da bi se više ohrabrili i češće dolazili i u crkvu. Nažalost, prošlost ostavlja traga. Nisu svi ljudi hrabri, pogotovo žene ako su kućanice i ako su vezane za kuću i nemaju čest kontakt s ljudima. Kada ste vani, kad svakodnevno odlazite na posao i kontaktirate s ljudima, onda je to druga priča. Na prvom mjestu moramo raditi na privlačenju ljudi, omasovljavanju članstva i na ohrabrivanju hrvatske zajednice. Ne gubimo nadu, strpljivi smo i vjerujemo da ćemo u tome uspjeti.

Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)

Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Monday 6th of April 2020 03:35:59 PM