Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Mario BaraGrupni identiteti i kolektivna sjećanja neka su od središnjih pitanja sociologije i drugih, srodnih društveno-humanističkih znanosti. Teorije identiteta povezane su sa shvaćanjem identiteta kao višestrukog, sastavljenog od mnogih elemenata poput jezika, etniciteta, društvenih uloga, dobi, ekonomskog statusa i drugih koji ne egzistiraju neovisno jedni o drugima već su u stalnoj međusobnoj interakciji.

Jednom od najstarijih društvenih institucija i primjera grupnih identiteta može se smatrati etnička institucija, odnosno etnički identitet, a modernizacijskim procesima, nastankom suvremenih oblika država nakon Francuske revolucije oblikovat će se i nacionalni identiteti. Uz etničku instituciju vezuje se vjerovanje u zajedničko podrijetlo, privrženost grupi i napose zajedničko ime članova. Etnička institucija ima tako ulogu stvaratelja i čuvara znanja koje je članovima neke grupe nužno kako bi opstali kao kolektivni identitet. Kolektivna sjećanja u svojoj osnovi jesu načini na koje ljudi oblikuju svoju prošlost kroz kulturnu razmjenu znanja o sebi i povezanih društvenih obrazaca. Ona su dinamična, konstruktivistička i oblikuju se situacijski, socijalnom interakcijom i promjenjivoga su značenja s obzirom na promjene društvene (i političke) okoline. U tom procesu ne malu ulogu imaju i granice prema drugim etničkim grupama s kojima se određena grupa nalazi u interakciji.

Konstruiranje zaborava

Snažan utjecaj sjećanja na njihova tumačenja, selektivno usvajanje ili zaborav imaju brojni društveni akteri s koncentracijom najveće moći u tome procesu među političkim elitama. Time je kolektivno sjećanje, ili s druge strane kolektivni zaborav, dio javnih politika. Jasno su pozicionirani akteri koji oblikuju sjećanja „odozdo“ i akteri koji oblikuju sjećanja „odozgor“, što u nekim slučajevima omogućuje instrumentalizaciju i preoblikovanje prošlosti. Na primjeru rasprava o pripadnosti Bunjevaca u Srbiji i sastavnica njihova identiteta možemo dobro pratiti odnose moći i dosege različitih aktera koji sudjeluju u oblikovanju kolektivnog sjećanja i znanja o toj zajednici. Politički, društveno i kulturno postoje oni Bunjevci koji ne dvoje oko svoga kolektivnoga identiteta i u nacionalnom smislu se smatraju Hrvatima, te s druge strane kao kolektivni identitet postoje Bunjevci koji smatraju da ne pripadaju hrvatskom narodu nego sebe definiraju kao poseban južnoslavenski narod. Veliki dio rasprava o Bunjevcima u Srbiji generiraju granice kulturnog inventara i sastavnica identiteta, u čemu se ponajbolje ocrtava snaga konstruktivizma i odnosa političkih moći. Bunjevci Hrvati i Bunjevci nehrvati smatraju da im pripada isto jezično i kulturno naslijeđe što rezultira brojnim razilaženjima. Jedan prostor sporenja je i pitanje korištenja kolektivnoga bunjevačkoga imena. Bunjevci nehrvati u dokazivanju svoje nepovezanosti s Hrvatima često ističu odluku komunističkih vlasti iz 1945. koja im je nametnula hrvatsko ime, jer prema spomenutoj odluci „bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje“. Pritom predstavnici bunjevačkih nehrvatskih organizacija u svojim nastojanjima imaju podršku nekih srbijanskih državnih i znanstvenih institucija. Dio izjava i napisa u medijima ide u smjeru da Hrvata niti nije postojalo na prostoru današnje Vojvodine do 1945. godine već su ih stvorile komunističke vlasti. To je u izravnoj kontradikciji s brojnim istraživanjima različitih disciplina, napose povijesti, lingvistike i etnologije. Ukoliko bismo sveli prostor analize samo na Bačku, gdje se nalazi najznačajnija jezgra Hrvata (Bunjevaca, Šokaca kao i onih drugoga podrijetla) i Bunjevaca nehrvata, povijesni izvori bilježe od srednjega vijeka brojne spomene hrvatskog imena. Među najranije spada svakako ime naselja Hrvati (Horvati) iz 1322. koje se nalazilo nedaleko današnjeg Bača kao i veliki broj etnonimskih prezimena Horvat. Riječ je o stanovništvu različitog socijalnog statusa, kmetovima i plemićima, koje je svjedočanstvo nazočnosti doseljenika iz hrvatskih krajeva, napose u drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća. Da nije samo riječ o pukom imenovanju prema zemljopisnom podrijetlu nekoga tko se doselio iz hrvatskih krajeva od strane većinskog naroda (u to vrijeme Mađara), svjedoči korištenje glagoljice u jednoj ispravi iz 1517. u okolici Sombora, plemića koji je vlastoručno napisao „to pisa Grgur Horvatović“. Pojave imena Hrvati, kao individualne ili kolektivne oznake, mogu se pratiti na tomu prostoru sve do 1945. Jasno je da komunisti nisu bili čimbenik u evidentnosti postojanja Hrvata na prostoru Bačke i Vojvodine i prije njihova dolaska na vlast. Isto je tako jasno da komunisti nisu mogli nametnuti biskupu Antunoviću da u svojoj Razpravi 1882. napiše „kako se danas volimo nazivati, Hrvatah“. Preporoditelja prisvajaju Bunjevci nehrvati, ali samo konstruiranog biskupa Antunovića izvučenog iz vremena i konteksta koji navodno nije imao nikakve veze s Hrvatskom i Hrvatima. Činjenica je da je biskup imao bogatu suradnju s raznim narodima, pa tako i s Hrvatima s kojima se mimo komunista identificirao. Niti dalmatinsko ime, kojim se koristilo bunjevačko stanovništvo sve do kraja 19. stoljeća, a koje je ujedno upućivalo na zemljopisno podrijetlo velikog dijela bunjevačke zajednice, nije blisko Bunjevcima nehrvatima. Isto tako se ignoriraju kulturne, političke i druge veze Hrvata Bunjevaca sa svojim sunarodnjacima još za trajanja Austro-Ugarske Monarhije. Nadalje, brojni napisi u mjesnim tiskovinama poput Nevena, Hrvatskih novina (!), Subotičkih novina, zatim hrvatske manifestacije, hrvatske udruge u Bačkoj tijekom 1920-ih i 1930-ih proturječe navodnoj komunističkoj kreaciji Hrvata. Na ovim primjerima se pokazuju elementi konstruiranja zaborava koji su često potpomognuti odnosima moći, pa Hrvati Bunjevci često ne mogu sebe prepoznati u službenim verzijama povijesti, udžbenicima ili diskursu, jer za njih kao Hrvate nema ili ima vrlo malo mjesta. Neke specifičnosti u razvoju, poput rubnosti u odnosu prema prostoru podrijetla, dominantno agrarna struktura i politički odnosi svakako su ostavili trag na oblikovanje Bunjevaca (Hrvata i nehrvata), a tomu svjedoči i kolektivno sjećanje i zaborav.

Degradacija kulturne baštine

Hoće li pripadnici bunjevačkih zajednica sebe poistovjećivati sa srednjovjekovnim Hrvatima i glagoljicom na području Bačke ili imenovanjem Bunjevaca i Šokaca Hrvatima od strane biskupa Antunovića, treba prije svega ovisiti najviše o njima samima. Svaki pojedinac ima puno pravo sebe identificirati u onom smislu koji mu pruža osjećaj vlastite vrijednosti i živjeti onaj kolektivni identitet i sjećanja koja mu pružaju okvir za svakodnevnu društvenu interakciju. Tako i Bunjevci nehrvati imaju osnovu za oblikovanje kolektivnog sjećanja koje može ili ne mora imati oštru granicu i nikakve doticaje s Hrvatima. Problem za tu zajednicu ostaje kako u vlastiti kulturni inventar uključiti sve one neophodne elemente poput jezika, povijesti, stvaralaštva, a koji se višestruko preklapaju s hrvatskim. Snaga društvenih konstrukata, kolektivne imaginacije i taj zahtjevni zadatak ne čine nemogućim, napose ako se u taj proces uključe formalni državni akteri s pozicija moći. Međutim, digitalizacija izvora, laka dostupnost literature, institucionalizacija sjećanja, koju su u znatnoj mjeri od 2000-ih poduzeli Hrvati Bunjevci, u velikoj mjeri takva nastojanja čine otežanima. Ono što bi trebalo zabrinjavati obje bunjevačke zajednice – Hrvata i nehrvata je da su ušle u proces dugotrajnog iscrpljivanja, a uz demografske trendove, degradaciju kulturne baštine i postojeće politike njihov kulturni inventar bi mogao u ne tako dalekoj budućnosti prestati nositi oznake bilo „hrvatski“ ili „bunjevački“ već bi, kao što postoje tendencije s Dužijancom, njihove manifestacije lako postale gradske ili turističke.

Izvor: Hrvatska riječ