Ispis
Kategorija: Vijesti iz zajednice
Hitovi: 191

franjo radocaj zenski portret bFranjo Radočaj rođen je u Starčevu 29. srpnja 1902. godine u siromašnoj obitelji Mate i Tereze Radočaj, rođene Maćaš. U svom rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a upravo uoči Prvog svjetskog rata u susjednom Pančevu upisuje gimnaziju i poslije četiri godine školovanja maturira. Nakon srednjoškolskog obrazovanja obučio se za soboslikara i pismoslikara. Godine 1921. postao je izvanredni učenik Umjetničke škole u Beogradu, a 1922. upisuje Kraljevsku umjetničku akademiju u Zagrebu na kojoj su mu, među ostalima, predavali profesori Tomislav Krizman i Ljubo Babić. Po svršetku Akademije vraća se u Pančevo, gdje mu je živjela majka. Tih je godina radio u Pančevu i Vršcu, gdje mu je priređena i prva samostalna izložba.

Od tridesetih godina živio je u Beogradu u vrlo lošim materijalnim uvjetima. Počeo je izlagati u Novom Sadu i Osijeku od 1933. Slikareva teška financijska situacija tad počinje zabrinjavati i njegove kolege i prijatelje. Radočaj je 1934. dobio u Beogradu nagradu dnevnog lista Politika za svoje djelo Žena pri radu. Milan Butozan, glasoviti pančevački slikar je, pak, nekoliko dana prije toga napisom u listu Banatski vesnik, pančevačkoj javnosti ukazao na Radočajev dotadašnji mukotrpan životni put i još goru svakodnevicu s kojom se u to vrijeme suočavao, tvrdeći kako ga je Pančevo gotovo zaboravilo usprkos tomu što je u tom gradu proveo 20 godina. Predlagao je pritom da grad otkupi nagrađenu sliku čija je vrijednost procijenjena na šest tisuća dinara, te tako pomogne ovom talentiranom umjetniku. Tek 1940. godine Franjo Radočaj ima svoju prvu samostalnu izložbu u Beogradu. Kao nastavnički pripravnik u Školi primijenjene umjetnosti zaposlio se 1941. Uslijedio je Drugi svjetski rat i vrlo tegoban period za ovog umjetnika. Godine 1947. postavljen je za profesora Škole primijenjene umjetnosti. Unatoč već veoma narušenome zdravlju, poslije rata sa studentima odlazi i na radne akcije. Radočaj je preminuo 2. ožujka 1948. u Beogradu, povučeno i u siromaštvu.

Bogat opus

Komemorativna izložba na kojoj su prikazani Radočajevi crteži, ulja na platnu i grafike, održana je 1955. u Narodnom muzeju u Pančevu. Priredila ju je Borislava Krstić-Blaga, dugogodišnja kustosica Muzeja i jedna od prvih povjesničarki umjetnosti zaposlenih u ovoj ustanovi. U katalogu izložbe daje se opis slikareva umjetničkog izričaja. U tom smislu je važan utjecaj profesora Joze Kljakovića, koji je Radočaja po okončanju Akademije odveo u smjeru ilustracijskog slikarstva. Prvotno je ilustrirao biblijske motive rješavajući ih više skulptorski nego slikarski. Ispunjavao je površinu na način da je više razvijao arabesku nego li je produbljivao prostor, istodobno podcrtavanjem pojačavajući pokrete i udove kako bi djelo dobilo na izražajnosti i monumentalnosti. Težište njegova rada bilo je na liniji i obliku. 
Druga faza Radočajevog slikarstva je obilježena portretima. U njoj se prepoznaje utjecaj profesora Ljube Babića. Portrete nije psihološki produbljivao, mada su tonski često vrlo dobro riješeni, široko slikani s po nekim detaljem u akademsko-školskom duhu.
Treća faza je bila grafička, obilata malim kompozicijama u bakrotisku i drvorezu. To je bio njegov vrlo plodan period ispunjen slikarskim kvalitetama, ali i manjim pogreškama u crtežu. 

Nove faze

Potom je uslijedilo opadanje. Radočaj odstupa od svojega shvaćanja, tražeći ukus publike srednje klase. Takva je djela pripremio za izložbu u Budimpešti u nadi da će poboljšati svoje materijalno stanje. Ona nije održana zbog izbijanja Drugog svjetskog rata. U petoj fazi se nalaze slike nastale tijekom okupacije na kojima je dostigao vrhunac u tonskom slikanju, dok se u šestoj fazi vraća crtežu i sprema naslovne stranice za časopise. Radočaj je slikarske probleme volio rješavati na uskom i ograničenome prostoru, pa stoga, prema riječima Pjera Križanića, nije težio za frapantnim i praznim efektima. 
Čitav njegov slikarski opus bio je ispunjen mrtvim prirodama temeljem kojih se može vidjeti kako se i od najgrubljih predmeta kroz umjetnički senzibilitet može stvoriti slika bez gubljenja svoje realnosti. Pejzaže je rijetko radio i oni su svojom obradom i motivom nalik na mrtve prirode. Njegov veliki akt koji je ostao nedovršen predstavlja fino tonski riješenu kompoziciju u sivkasto-crvenkastom koloritu. Neki od radova prikazanih na komemorativnoj izložbi su Polaganje Krista u grob, Proljeće na vršačkom brdu, Naranče, Sat s jabukama, Anemone, Djevojčica s mašnicama, Pribor za čaj, Jorgovan, Pejzaž Beograda, Iz doline Rame i dr.

Posthumno prepoznavanje

Od druge polovice sedamdesetih pa sve do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća u Starčevu je, na inicijativu pančevačkog profesora likovne umjetnosti Stojana Trumića, osnovana slikarska skupina Franjo Radočaj. Plodan umjetnički rad ovih darovitih Starčevaca rezultirao je brojnim izložbama koje su priređivane bar jednom godišnje, a svi su oni tijekom tog perioda izrasli u vrsne slikare. Godine 2007. u zbirci zagrebačkog kolekcionara dr. Josipa Kovačića pronađena je crtanka Vjekoslava Paraća s portretima nekih studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, među kojima je i portret Franje Radočaja. U okviru izložbe Jedna slika – jedna priča, realizirane prigodom obilježavanja 90 godina od osnutka Narodnog muzeja u Pančevu, u ovom je gradu nakon nekoliko desetljeća prikazana Radočajeva slika Mučenje svetog Sebastijana, koja se u ovoj ustanovi nalazi od 1948. godine. U povodu 70. obljetnice od njegove smrti u Starčevu je u studenom 2018. otvorena izložba njegovih ulja na platnu i crteža. Djela mu danas čuvaju pančevački i vršački muzej, ali ih ima i u nekim privatnim zbirkama. Radočajevo ime poznato je samo u užim slikarskim krugovima, ali on bez sumnje zaslužuje daleko više od toga.

Izvor: Hrvatska riječ (Dalibor Mergel)

Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Monday 13th of July 2020 06:34:45 PM