Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Dr Mihovil TomandlPrava je rijetkost da najljepše stranice povijesti jednoga grada ispiše osoba koja u njemu nije rođena i odrasla, da neizmjerno zaduži varoš u koju je kročila sasvim slučajno i do kraja svoga života ostane joj odana. Mada ne može ponijeti epitet jednog od njegovih najvećih sinova budući da je potekao iz nekih drugih krajeva, Mihovil Tomandl zasigurno se može uvrstiti među najznamenitije i najuglednije građane Pančeva. Rođen je 19. travnja 1894. u Brčkom od oca Josipa, brodara rodom iz Titela, i majke Katarine rođene Pletenac, Novosađanke. Uz Mihovila njegovi su roditelji imali još osmero djece. U akademske su se vode osim njega otisnula i braća Edo Tomandl (1904. – 1936.), koji je bio odvjetnik, i inženjer Oto Tomandl kasnije Oton Tomanić (1890. – 1982.), osnivatelj subotičkog lutkarskog kazališta, redatelj i scenarist.

 

Školovanje i rat

Osnovno obrazovanje Tomandl je stjecao u Bosanskoj Gradiški, a u zemunskoj Realnoj gimnaziji je 1913. godine položio maturalni ispit. Pretposljednji sedmi razred gimnazije završio je u Zagrebu. Turbulentna 1912. ostavila je na Mihovila snažan dojam i odredila njegovo daljnje intelektualno usmjerenje. U proljeće te godine došlo je do štrajka đaka u hrvatskim gradovima. Povod je bio ukinuće Hrvatske nautičke škole u Bakru koje je interpretirano kao korak k mađarizaciji pomorskog obrazovanja. Generalni đački štrajk inicirali su zagrebački gimnazijalci, a Tomandla su izabrali kao tajnika akcijskog odbora. Zahtjevi učenika su ispunjeni, odluka protiv koje su se pobunili je povučena, a povorke đaka, studenata i građana koji su pjevali domoljubne pjesme slijevale su se niz zagrebačke ulice. Mladi je Tomandl sa svojim suborcima počeo širiti plemenite i slobodarske ideje diljem zemlje. Zbog policijske represije i kontrole nije, nažalost, imao mnogo uspjeha. Uhićen je u Zemunu, pritvoren na dva dana i nakon toga protjeran u Pančevo. Tada se na mjesec dana upoznao s gradom kojega će kasnije zavoljeti i postati jednim od njegovih najvećih kulturnih djelatnika. Vratio se u Zagreb i nastavio aktivno sudjelovati u prosvjedima protiv mađarskog šovinizma i vlasti bana Cuvaja. U ljeto je ponovno završio u zatvoru. Nakon što je odslužio kaznu, morao je pobjeći van zemlje. Pored buntovništa njegovi su gimnazijski dani bili obilježeni brojnim putovanjima. Sa svojim prijateljima često je upražnjavao pješačke avanture po Europi. Obilazili su Švicarsku, Njemačku, Francusku, Češku.
Pravne je znanosti nakon mature započeo u Beču. Tamo se izdržavao sam i to od prevoditeljskih poslova i podučavanja studenata srpskom i hrvatskom jeziku. Ubrzo se učlanio u hrvatsko akademsko društvo Zvonimir i postao njegovim prvim tajnikom. Kao netko tko je čvrsto vjerovao u bratstvo južnoslavenskih naroda, veoma prisne i prijateljske odnose održavao je sa svojim srpskim i slovenskim kolegama. Kao takav je objeručke primljen za dopisnika novosadskog Branika. U Beču se pridružio antitalijanskome buntu hrvatskih i slovenskih studenata, pa je opet dospio u zatvor. Ovo je bio tek uvod u Tomandlove nedaće koje su eskalirale po izbijanju Prvog svjetskog rata. Prepoznat je kao antimađarski element, pa je na početku rata odveden u zarobljeništvo u Arad u Rumunjskoj. Njegova živopisna sjećanja na dane provedene u aradskom kazamatu i torturu koju su tamo pretrpjeli viđeni srpski intelektualci, važno su povijesno svjedočanstvo. Mada je kao kratkovid označen nesposobnim za vojsku, ipak je mobiliziran. Ratnu je službu obavljao na različitim službeničkim pozicijama diljem Austro-Ugarske. Jedno je vrijeme proveo i u Subotici gdje je među ostalima drugovao s Blaškom Rajićem, Stipanom Matijevićem, Franjom Sudarevićem. Tada nastaje i nekoliko njegovih članaka o bunjevačkim Hrvatima koje je napisao za zagrebački časopis Hrvatska njiva.

Karijera i društveni uspon

Za doktora pravnih znanosti Tomandl je promoviran u Zagrebu 1923. godine. Prije toga je studirao povijest i zemljopis na Sveučilištu u Beogradu, honorarno predavao u Državnoj realnoj gimnaziji u Pančevu, radio kao sudski bilježnik, a potom i kao sudac. Nakon pripravničkog staža kod uglednih pančevačkih odvjetnika, 1925. godine otvorio je svoj ured u samom centru grada. Tim se poslom bavio sve do kraja 1944. U međuraću je bio politički aktivan kao član Demokratske stranke. Najprije je skupa s Dudom Boškovićem uređivao list Pančevac. Kasnije se politički razišao s njim i kao uvjereni davidovićevac osnovao svoj list koji se zvao Narodna sloga. Čitajući Tomandlove novine možemo otkriti koje su sve vrste nemorala i neprincipijelnosti u to vrijeme vladale lokalnom i jugoslavenskom političkom scenom, a urednika prepoznati kao časnog i nekoristoljubivog čovjeka staroga kova koji iskreno vjeruje u uzvišene ideale.
Odmah po doseljenju u Pančevo Tomandl se uključio u društvene tokove ovoga grada. Aktivan je bio u Sokolskom društvu, Srpskoj čitaonici, Francuskom klubu, Pančevačkom srpskom crkvenom pjevačkom društvu i drugdje. Ljubav prema kazalištu razvio je još u Zagrebu i Beču. Iz nje su se izrodili brojni članci, studije, kritike, pa čak i jedna drama koju je sam napisao. Kapitalno Tomandlovo djelo o kazalištu jest dvotomna monografija s nazivom Srpsko pozorište u Vojvodini. Njegov bogat znanstveni i publicistički opus obuhvaća 110 radova i knjiga. Pored spomenutog, neka od najznačajnijih djela su mu Spomenica Pančevačkog srpskog crkvenog pevačkog društva, Istorija Pančeva, Pančevo i Prvi srpski ustanak, Pančevo u Prvom svetskom ratu, Svetislav Kasapinović i dr. 
Prijeratni uzbudljiv građanski život koji je Tomandl vodio naglo je prekinut Drugim svjetskim ratom. Kao antifašista i jugoslavenskog domoljuba Nijemci su ga uhitili i sproveli u logor. Njegovo kasnije svjedočanstvo koje je dao Komisiji za utvrđivanje ratnih zločina ostalo je kao trajni zapis o svim nedjelima koje je okupator počinio u Pančevu. Odmah nakon oslobođenja Tomandl dobiva zaduženje da prikupi knjige i umjetnine u gradu koje su ostale netaknute, da ih popiše i inventarski zavede. Ravnatelj Gradske knjižnice bio je od 1944. do 1953. Nakon toga postavljen je na čelo Gradske državne arhive odakle je kao arhivist i znanstveni suradnik 1959. godine otišao u mirovinu. Obje ove ustanove vječitu zahvalnost duguju Tomandlu koji ih je formirao poslije rata i potrudio se da niknu na zdravim temeljima. U novoj socijalističkoj državi bio je imenovan za člana brojnih gradskih i pokrajinskih tijela. No, ipak, mnogo više od politike mu je značio uređivački rad na sastavljanju različitih enciklopedija, a osobito priznanje dobio je članstvom u Znanstvenom odjelu Matice srpske u Novom Sadu i u Povijesnome institutu Srpske akademije nauka. Preminuo je 21. svibnja 1963. u Pančevu, gdje je dan kasnije pokopan u obiteljskoj grobnici na katoličkom groblju.
Pančevački Narodni muzej priredio je 2015. izložbu pod nazivom Mihovil Tomandl – čuvar baštine. Tada su u prostorijama ove ustanove građani među ostalim mogli vidjeti predmete, dokumente i bilješke iz njegove osobne ostavštine. Ona je najvećim dijelom pohranjena u Povijesnom arhivu u Pančevu i nalazi se u sastavu posebnog fonda.

Izvor: Hrvatska riječ (Dalibor Mergel)