Pozovite » (+381) (0)24 535-533

obnova crkve TavankutU prostranoj bačkoj ravnici, nadomak Subotice, među požutjelim klasovima pšenice nazire se sivi toranj župne crkve Presvetog Srca Isusova u Tavankutu. Iako spomen ove župe datira još iz predturskog vremena, crkva je sagrađena 1909. godine u neoromanskom stilu, a godinu dana kasnije, odvajanjem od teritorija sv. Terezije Avilske, nastala je i župa te se od tada vode i matične knjige. 

Osim vanjskog izgleda, crkva je prepoznatljiva i po prostranoj i zanimljivoj unutrašnjosti. 
Naš povod za obilazak ove župe, pa i crkve bio je slučajni razgovor s tamošnjim župnikom vlč. Franjom Ivankovićem, koji je u razgovoru spomenuo kako se završava obnova kipova u crkvi, a ujedno i da su obnovljeni glavni i sporedni oltari. Bilo je to dovoljno da probudi našu znatiželju. 

Obnova glavnog i sporednih oltara

„Još prije petnaestak godina vidjeli smo da su kipovi u lošem stanju, da ima napuknuća i crvotočine i da je potrebno uraditi kompletnu restauraciju. Obnova oltara i kipova počela je prije tri godine i ovom prigodom urađena je kompletna drvenarija u crkvi, jedan glavni i četiri sporedna oltara, te je uređen vanjski, drveni dio orgulja kao i ograda na koru. Svi oltari i orgulje su završeni ove godine, a radovi oko kipova se privode kraju“, pojasnio je župnik Ivanković. 
Po njegovim riječima, svi radovi financirani su prilozima vjernika. Gotovo sve troškove oko obnove oltara darovale su obitelji, njih petnaestak. 
Jedan od onih koji su od prvoga dana bili prisutni na svim spomenutim radovima je župljanin ove župe Nenad Mačković. Iako po struci strojovođa, posljednjih desetak godina bavi se i ličilačkim radovima. 
„S radovima smo počeli 2017. godine i mene je na ovaj posao pozvao prvi poduzimač radova Dragan Nimčević, koji me je i uputio u ovaj posao. Na samome početku nas je bilo četvero. Osim već spomenutog Dragana i mene, tu su bili i Dragan Kolar i Zerina Peić. Radovi oko glavnog oltara su najduže trajali i mogao bih reći i da su bili najteži. Drvenarija je bila u izuzetno lošem stanju, a boja stara i ispucana“, prisjeća se Mačković i dodaje: „Na svakom oltaru prvo smo skidali staru farbu, nanosili prvu ruku temeljne boje, popunjavali pukotine i dodavali izlomljene dijelove, te ponovo prelazili temeljnom bojom i onda je dolazilo na red farbanje krajnjim bojama“. 
Sve boje, po njegovim riječima, uvezene su iz Italije i izuzetne su kvalitete, te se nada  kako se ovaj posao još dugo neće morati raditi. 
„Kada smo počeli raditi glavni oltar, slobodno mogu reći kako smo svi bili neupućeni u ovaj posao. Postojala je doza straha, jer nikome od nas četvero nije bilo svejedno kako će to na kraju izgledati. Uložili smo puno muke i truda. Htjeli smo da to izgleda dobro i onako kako treba. U svom tom neznanju i strahu imali smo veliku podršku župnika, koji je imao više povjerenja u nas, nego li mi sami u sebe“ kaže Mačković i objašnjava kako je na kraju u obnovi ostalih, sporednih oltara ostao sam: 
„Čovjek koji nas je okupio imao je drugi posao i morao je otići, tako su se svi razišli osim Zerine i mene. Slijedili su radovi na sporednim oltarima, koje smo radili bez pritiska i žurbe. Tada sam u pomoć pozvao slikaricu i književnicu Divnu Lulić Jovčić, koja je tu bila kada se radio oltar sv. Antuna, a u pomoć je u jednom periodu priskočio i Mladen Prica. Na radovima oko orgulja pomagao mi je Stojan Tatalović iz Bajmaka. Ono što je meni osobno zanimljivo u cijeloj ovoj priči jest da je većina ljudi koji su pomagali pravoslavne vjeroispovijesti, te da su oni imali izuzetan respekt i satisfakciju što rade ovako nešto. Usudio bih se reći kako je radom u ovome sakralnom objektu došlo do neke njihove produhovljenosti. Čast mi je što sam na ovaj način ljude približio vjeri“, kaže Mačković. 
Na oltarima dominira plavo-siva boja, samo su ukrasi izraženi drugim bojama. Po završetku obnove oltara, na inicijativu župnika, obnovljen je i „sanduk“ za orgulje, zapravo kompletna drvenarija, te je ispunjena ograda na koru, kako bi se i ovaj zadnji dio crkve uklapao u cjelinu. 

Obnovljeni kipovi

Na svim oltarima u crkvi, kao i na postoljima sa strane, postavljeni su kipovi. Svi oni načinjeni su od drveta, te su također zahtijevali restauraciju i novu boju. U ovome poslu isprobala se župljanka Zerina Peić. Svaki kip u crkvi prošao je kroz njene ruke, a rađen je s puno stpljenja i ljubavi. 
„Još kao mala maštala sam o tome kako ću jednoga dana biti umjetnica. Uvijek sam željela imati barem jednu svoju izložbu, a sada imam stalnu izložbu, koja uljepšava našu crkvu. Kada se počelo s obnovom glavnog oltara, Dragan me je pozvao da im pomognem u obnovi detalja. Rekao mi je: „Zerina ti si precizna i voliš slikati, mogla bi nam pomoći.“ Tako sam počela raditi ukrase na velikom oltaru. Župnik je sve to promatrao i prvi zadatak koji mi je dao bio je da obnovim haljinu na kipu Presvetog Srca Isusovog. Mislim da je tada župnik više vjerovao da ja to mogu, nego li ja sama. Tako su se redali zadaci, a ja sam svaki novi izazov prihvatila s određenom dozom straha i strahopoštovanja. Noćima sam sjedila i radila. Kada sam pomislila kako je kip s najvećim oštećenjem gotov, stigao je nov u još lošijem stanju. Sada završavam kip Presvetog Srca Marijinog, te su mi ostala još dva kipa, kako bi svi bili obnovljeni“, priča Zerina Peić i prisjeća se kako se za svaki kip vezala i kako joj je pri završetku radova bilo teško odvojiti se od njega. 
Tijekom ove obnove oltara i kipova Zerina je izgubila svoju majku i sve u životu djelovalo je izgubljeno, sve osim restauracije kipova. 
„Zahvalna sam Bogu što sam u tom periodu imala ovaj posao, što sam se usmjerila na rad i tu sam ujedno našla i svoj duhovni mir. Sve što sam radila, radila sam za moju mamu i njen spokoj. Bog mi je dao talent za ovo i sada sam svoj talent uzvratila Bogu. Za svaki kip sam se vezala, ali kip Žalosne Gospe mi je osobito drag, kao i kip sv. Ane, čije ime je nosila moja majka. Trudila sam se bojom dočarati žalost u njenim očima, a ujedno ona mi je davala dodatni mir. Kao da je Gospa uzela polovicu moje žalosti“, pojašnjava Peić i dodaje kako je taj kip, zbog svoje veličine rađen u crkvi, dok su pojedini kipovi rađeni u njenom domu, a u posljednje vrijeme radi u podrumu župe. 
„Sretna sam da sam imala priliku raditi ovako nešto, za mene veliko. Zahvalna sam i Bogu na darovanom talentu, ali i župniku koji je imao povjerenja u mene“, kaže naša sugovornica. 

Događanja u  župi

Osim prekrasnom crkvom, župa se može pohvaliti i duhovnim zvanjem, te će tako polaganjem ruku subotičkog biskupa mons.dr. Ivana Pénzesa za svećenika Subotičke biskupije biti zaređen Tomislav Vojnić Mijatov. Ređenje će biti u katedrali sv. Terezije Avilske 27. lipnja, s početkom u 16.30 sati. 
Još prije ređenja, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 19. lipnja, koji je ujedno i dan svećeništva u istoimenoj crkvi, slavit će se proštenje. Toga dana bit će duhovna obnova svećenika i prilika za ispovijed, te svečana misa. Misno slavlje će predvoditi domaćin vlč. Franjo Ivanković, a propovijedat će đakon Tomislav Vojnić Mijatov. Ujedno, na ovome slavlju školarci će zahvaliti Bogu za proteklu školsku godinu. 
U nedjelju, 21. lipnja, je slavlje proštenja za sve mještane i njihove goste. 
Novozaređeni svećenik će svoju mladu misu služiti u rodnoj župi 12. srpnja u 17 sati, a tome će prethoditi trodnevnica. U četvrtak i petak misna slavlja bit će u 17 sati, a u subotu će u 19 sati biti svečano večernje koje će predvoditi župnik iz Male Bosne vlč. Dragan Muharem, a pjevanje će voditi Katedralni zbor Albe Vidaković pod ravnanjem mo. Miroslava Stantića.
Tjedan kasnije, 19. srpnja, Tavankućani će proslaviti i svoju Dužijancu, te na taj način zahvaliti Bogu za kruh svagdanji, ali i sve dobivene darove. 

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V. )