Pozovite » (+381) (0)24 535-533

draganSvaki posjetitelj kuće u Sonti, u Ulici Vuka Karadžića 59, ukoliko ga vlasnici Kata i Dragan Pejić provedu kroz pedantno uređene prostorije, ne može ne zapaziti flotu jedrenjaka koji nikada i nikuda neće isploviti. Ovi modeli jedrenjaka, ukotvljeni na komodama i stolovima nevelike dvije prostorije u staroj kući, baštinjenoj od Draganove majke, urađeni su rukom, znanjem i ljubavlju šezdesetsedmogodišnjeg Dragana.

Drvo postalo dio Draganove duše 

Makete brodova Pejić izrađuje od rane mladosti. Mirisom drveta u obradi opijao se još u djetinjstvu. Otac mu je bio izučeni stolar, a očeva radiona bila je Draganova najomiljenija igraona. 
„Od malih nogu uživao sam u tom, za mene i danas čarobnom mirisu drveta u obradi, piljevine, lijepka... Riječju: u mirisima očeve radione. Kako sam odrastao, tako sam ulazio i u tajne očevog posla. Od njega sam naučio puno o drvetu općenito, o vrstama drveta najpogodnijih za stolarsku obradu, te o stolarskim strojevima i alatima. Koliko god me sve to privlačilo, i danas žalim što nisam i ne znam zbog čega nisam upisao drvoprerađivačku školu. U tinejdžerskim godinama dosta sam pomagao ocu u radioni i uz njega polako ulazio u sve tajne stolarskog posla. Najviše afiniteta pokazivao sam za poslove koji su iziskivali najviše manualnog rada. Duša bi mi bila puna kad bih uspio, uz uporabu što manje alata, od komada drveta izraditi zamišljeno. U tinejdžerskoj dobi izradio sam puno jednostavnih stalaka za cvijeće, kojekakvih poličica i ostalih sitnih kućnih potrepština. Kako je u očevu radionu navraćalo puno ljudi, desilo se da ponekad nekom zapadne za oko i nešto urađeno mojom rukom, pa to i kupi. Na taj način sam dolazio i do džeparca“, prisjeća se Dragan djetinjih godina.

Bratić zarazio Dragana brodovima 

U ranim momačkim godinama jedan od Draganovih bratića vratio se s odsluženja vojnog roka. Sa sobom je donio maketu jednoga jedrenjaka. Dragan nije odvajao oči od nje, sam sebi je u momentu obećao da će svladati znanje, pa i sam uraditi nešto slično. No, poslu nije pristupao odmah, otac ga je kroz godine odrastanja naučio da niti u jedan posao ne treba ulijetati nespreman. 
„Od povratka bratića iz vojske prošlo je nekoliko godina. Njegov jedrenjak pomno sam promatrao i zatvorenih očiju znao sam pobrojati svaki njegov djelić. U planiranoj izradi sličnoga broda omeo me je moj odlazak u vojsku. Ni tamo nisam mirovao, od drveta nisam mogao pobjeći. Svaki slobodni sat iskoristio sam za svoju novu samonametnutu zadaću. Po skici koju sam napravio gledajući razglednice iz Pariza, od šper ploče sam izradio Eifelovu kulu, visoku oko metar i dvadeset. U unutarnji dio ubacio sam instalaciju sa žaruljicama, pa je moja rukotvorina u mraku svijetlila poput dvorca iz bajke. No, iz glave i duše mi nije izlazio jedrenjak. Bio sam sve sigurniji da ću pristupiti njegovoj izradi, pa sam potkraj vojnoga roka napravio i potrebne nacrte i popis potrepština za njegovu izradu“, priča Dragan. 

Brodograditelj 

Nakon povratka s odsluženja vojnoga roka Dragan je ubrzo započeo s izradom makete jedrenjaka po vlastitom nacrtu. 
„Prvu maketu jedrenjaka izradio sam od lipovog drveta. Moram napomenuti da, u nedostatku lipe, za obradu je vrlo zahvalna i crvena vrba. Izbjegavam topolu, jer prigodom tesanja lako puca. Lipa je mekana, podatna za ručnu obradu. Sam trup bio je dugačak osamdeset centimetara. U mojem načinu rada nema ničega obrađenog uz pomoć bilo kojega stroja, baš sve se radi ručno. Trup broda radim iz jednoga komada drveta, od alatki i pribora rabim ručnu pilu, sjekiricu, čekić i dlijeto, nožiće, a za finu obradu turpiju i šmirgl papir. Ručnom pilom sam odrezao komad lipove cjepanice potreban za izradu trupa, malo dulji od zamišljenih osamdeset centimetara. Trup sam obrađivao dosta dugo. Nisam htio žuriti, u ovom poslu ne bi smjelo biti grešaka. Početna, gruba obrada radi se dobro naoštrenom sjekiricom. Kad se dobije željeni oblik trupa, pristupa se izdubljivanju i finijoj obradi. Trup se izdubi uz pomoć dlijeta i čekića. Dalja obrada vrši se nožićima i baš u toj fazi najpotrebnije je oštro oko i mirna ruka. Bogu hvala, ni u ovim godinama nemam nikakvih problema niti s vidom, niti mi ruke drhte. Kad budem stopostotno zadovoljan finim tesanjem nožićima, pristupam posljednjem glancu uz uporabu turpijica i šmirgl papira“, priča Dragan, držeći u rukama svoj prvijenac. 
No, do sada opisano je, u stvari, najjednostavniji dio posla. Nakon izrade trupa slijedi uređenje palube, izrada i uglavljivanje jarbola, izrada jedara i, na koncu, pletenje i postavljanje potrebnih užadi i mreža. „Niti jedno jedro, niti jedno uže nije kupljeno i tako postavljeno. Sve sam iskrojio, obradio, svu užad ispleo od konca. Za jarbole najčešće rabim crvenu vrbu. Biram i obrađujem idealno ravne grane, a u trup ih uglavljujem u izbušene rupe i, dakako, učvršćujem ih tutkalom. Jedini problem je što je tutkala sve teže naći, jer se danas u stolarstvu rabe suvremeni lijepkovi. Jedra izrađujem kombinirajući karton i pamučno platno. Karton je potreban radi učvršćivanja, a platno, zalijepljeno s unutarnje strane, radi trajnosti. Topove sam nastojao uraditi što vjernije. Kod njih je najkritičniji posao bušenje. Otvore u cijevi bušim ručnim svrdlima, pa u slučaju male nepreciznosti dolazi do pucanja. Svu potrebnu užad i mreže pletem od kudjeljnog konca, kojega danas i nije lako pronaći. Na sreću, imam dovoljno starih zaliha. Pletenje svake od vidljivih mreža traje po šest do osam sati. Mreže i užad pletem tehnikom naučenom od starih ribara. Nakon kompletne ugradnje i spajanja svih dijelova i djelića finalni proizvod prelakiram, tako da se zauvijek sačuva prirodna boja svih elemenata.

Flota jedrenjaka ukotvljena na suhom

Tijekom svih ovih godina Dragan je izradio šezdesetak modela jedrenjaka. Bezuspješno je pokušavao, a i danas pokušava, prodati ih. 
„Kroz sve ovo vrijeme, od izrađenih šezdesetak jedrenjaka, uspio sam prodati svega dva. U stvari, nisam ih prodao ja, nego ih je moja bratanica ponijela sa sobom u Beč i bez problema ih prodala tamo, uz to još i po dobroj cijeni. Pokušavao sam i ja diljem Vojvodine. Izlagao sam na sajmovima, kirbajima, na raznim manifestacijama, međutim, od prodaje nije bilo ništa. Ljudi su svuda zagledali, hvalili, da ne kažem pametovali, no, kupovali nisu. Koliko sam vidio, radije su izdvajali novce, čak i veće no što sam tražio za svoje brodove, za drvenariju obrađenu na strojevima, kičastu, spajanu s puno nepreciznosti. No, nije mi žao, ovo je hobi mojega života. Niti jedan od ovih jedrenjaka nisam uradio kako bih ga prodao, nego isključivo iz vlastitog zadovoljstva. Nikada nisam radio serijski, svaki brod je unikat, ni dva nisu urađena po jednom nacrtu. U mlađim godinama drugi hobi bilo mi je pecanje, no, zbog zdravstvenog stanja sada vrlo rijetko izlazim na vodu. Za trošenje slobodnog vremena ostaje mi moja radiona, u kojoj čuvam dio svoje flote. Iz razumljivih razloga jedrenjake više ne izrađujem, prebacio sam se na drvenu galanteriju, čija izrada traje puno kraće, a ponešto se da i prodati“, završava priču Dragan Pejić.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić )