Pozovite » (+381) (0)24 535-533

lazo tumbasDruštvo kolekcionara Subotica, osnovano prije pola stoljeća (1970.), jedno je od brojnih društava, udruga i organizacija koje, zbog svima poznate situacije, nije moglo dostojno proslaviti svoj važni jubilej. Za to će se morati sačekati neka bolja, povoljnija vremena, a čekati ne mora priča o jednom od osnivača ovog društva i trenutno najstarijem subotičkom kolekcionaru Lazi Tumbasu. Čika Lazo je najpoznatiji bio i ostao po vrijednim kolekcijama značaka predratnih subotičkih sportskih klubova za koje je osvajao brojne nagrade u zemlji i okolnim državama. Ovaj devedestogodišnjak rado nas je primio u svoj dom, koji izgleda kao svojevrsni izložbeni prostor, i podijelio s nama dio svoje životne i priče o strastvenom hobiju.

Sjećanja iz djetinjstva

Lazo Tumbas rođen je 1930. godine u Subotici, a svoje najranije djetinjstvo proveo je u Keru, u današnjoj Ulici Dinka Šimunovića, u prvoj kući iza tadašnje Matilkine mijane. Jedan od susjeda bio mu je Naco Zelić, književnik, publicist i pravnik (iz Rajićeve ulice), s kojim je išao u vrtić kod Kerske crkve, a potom i u osnovnu školu. U Keru je živio dok mu se brat nije razbolio na pluća, kada su se po preporuci liječnika s obitelji odselili na Palić zbog zdravije klime.
Lazin otac je po zanimanju bio trošar i radio je u nekadašnjoj Trošarini kod bolnice, a mama je bila kućanica. Njeno djevojačko prezime također je Tumbas, a rođena je na prvom salašu na izlasku iz Aleksandrova prema Žedniku. Salaš, na kojem je Lazo Tumbas provodio sve dane školskog raspusta, i danas zapušten stoji na tom mjestu.
„Moj dida Pajo Tumbas, koji je inače tadašnjem gradonačelniku Subotice Marku Juriću održavo zemlju u Malom Beogradu, bio je jako strog. Kod njeg se znao red. Uvik je bilo posla za mene kad sam bio kod nji na salašu, radio sam sve što je tribalo. Čistio košaru, čuvo guske, svinje i ovce, a ovaca je bilo oko dvisto. Tamo je bila i ujna čiji sam bio mizimak dok nije dobila sina. U košari je na četri stuba bio postavljen ležaj sa slamom za čobana jel kogagod ko je čuvo konje, pa kad dođe veče i ona me pita: ‘Lazo, di ćeš spavat?’, ja kažem: ‘Na emeletu’. Ona će: ‘A zašto ćeš na emeletu?’, a ja odgovorim: ‘Pa, tamo ne moram prat noge!’. Sićam se i da je jedared sa salaša došla u zabavište gledat me u pridstavi. Pridstava je počela, a ja, čim sam je vidio, viknio sam s pozornice: ‘Ujna, ja sam tu!’. Svi su se smijali“, prisjetio se čika Lazo sa sjetom i kroz smijeh nekih dragih uspomena iz djetinjstva.
Prenio nam je i sjećanja o njegovom pradjedu s mamine strane, Tomi Tumbasu, koji je, prema predanjima koja su se u njegovoj porodici prenosila s koljena na koljeno, odigrao veoma značajnu povijesnu ulogu: 
„Kad je bila Velika narodna skupština u Novom Sadu 1918. godine, falilo je pet glasova da Vojvodina pripadne Kraljevini SHS i onda su javili mom pradidi Tomi koji je očo tamo s nji petoricom i tako su priglasali Mađare.“
Njegov pradjed spominje se i u knjizi Jose Šokčića Subotica pre i posle oslobođenja u tekstu pod naslovom Veličanstven doček regenta Aleksandra, u kojem među ostalim stoji:
„168 broj Nevena piše ovako o poseti NJ. V. prestolonaslednika: ... Narodni poslanik Blaško Rajić, glavni inžinjer Ivan Ivandekić i zamenik velikog kapetana Steva Pijuković otišli su na Ludoš pred uzvišenog gosta sa dvadesetoro kola i jahačima za slučaj ako automobili eventualno ne bi mogli nastaviti put zbog velikog blata“ ... Nakon što su došli u Suboticu, a poslije govora velikog župana i gradskog načelnika dr. Stipana Matijevića, „Njegovo V. Prestolonaslednik je uzeo hleb i so, koji je držao na poslužavniku ratar Toma Tumbas.“... Poslije darivanja krenula je velika povorka kroz grad – „Na čelu povorke išla je banderija od 208 konjanika pod vodstvom Tome Tumbasa.“

Kolekcionarstvo

Lazo Tumbas je cijeli svoj radni vijek proveo u Službi društvenog knjigovodstva (SDK) u Subotici kao portir, a kolekcionarstvom se počeo baviti u mladim danima, još prije zaposlenja.
„Najviše sam skupljo sportske značke, a za samo jednu znao sam platit 200 maraka. Dosta sam i nabavljo iz inostranstva di sam steko puno prijatelja. Imo sam jednog u Budimpešti koji je skupljo slike od kutija od mašine, a mom najboljem drugu iz Osijeka supruga je radila u Tvornici žigica. I tako ja njemu nabavim slike od mašine, a on meni da značke.“
Kao predani i strastveni sakupljač značaka, Lazo Tumbas našao se među deset osnivača Društva kolekcionara Subotica 1970. godine. Osim njega, osnivači su bili: dr. Mihalj Prokeš, Geza Vojnić, Ante Zomborčević (dugogodišnji suradnik nekadašnjeg Uredništva na hrvatskom jeziku Radio Subotice sa svojim sportskim prilogom pod nazivom Sportski vremeplov), Adam Jakovetić, Laslo Farkaš, Petar Gavrilov, Mate Ajduković, Pajo Budanović i Bela Šmidt, a čika Lazo je tajnik Društva bio 1974. i 1975. godine. 
„Sa svojim sam značkama išo na izložbe u Srbiju, Mađarsku, Hrvatsku, Čehoslovačku, Poljsku i osvojio sam puno pohvalnica i diploma. S 20 značaka o pridratnim subatičkim fudbalskim klubovima sam osvojio pehar“, priča nam on, dodajući kako se prestao baviti sakupljanjem nakon što mu je nedavno ukradena velika kolekcija rvanja (oko 200 značaka).
„Od tog trenutka ko da mi je sve od srca odvaljeno. Od onda više ne iđem na izložbe i više se ne bavim so tim“, priča nam kroz stisnuto grlo čika Lazo.
S obzirom na veliku strast prema značkama iz područja sporta, pitali smo ga je li se u mladosti bavio nekim sportom. Njegov odgovor, opet kroz smijeh, glasi: 
„Bavio sam se altetikom u Atletskom klubu Bačka, al tamo je bio Tome Malagurski kojeg nikako nisam mogo obać, pa sam odusto kad već nisam mogo bit prvi.“
Osim znački, Lazo Tumbas je sakupljao i stare razglednice Subotice, Palića, a soba mu je i danas  oblijepljenja raznim fotografijama, najviše o Bunjevcima, njihovoj povijesti, narodnoj nošnji, salašima.
Na pitanje kako danas provodi dane i koji mu je recept za dug i zdrav život, čika Lazo odgovara:
„Svaki dan iđem na Buvljak. Najviše zbog društva, da nisam sam i da obađem Starešku pecu. Iđem svaki dan i kod supruge mog pokojnog druga Laze Perčića u Hadnađev sokak, koja ima veliku avliju i sređivam joj bašču, cipam drva, po nikoliko kubika, i to me održava u dobrom zdravlju. A moj recept za dug i zdrav život je i po jedna zamedljana rakija ujtru, na podne i doveče. Što se ila tiče, najviše volim prasećije meso i masnu ranu.“

Poznati subotički kolekcionari o čika Lazi

O značaju Laze Tumbasa, kada je u pitanju kolekcionarstvo u Subotici, govore nam i njegovi poznanici i prijatelji, također članovi Društva kolekcionara Subotica, čiji su dojmovi, kada je riječ o čika Lazinom doprinosu u ovom području, gotovo identični.
Tako poznati subotički kolekcionar Ljudevit Vujković Lamić Moco o njemu kaže:
„Lazo Tumbas spada među bolje ovdašnje poznavatelje starih značaka, i to onih između dva svjetska rata. Među njima su najvrjednije značke sportskih klubova Subotice, koje je on sakupljao. Ima jedan interesantan podatak da je bivši direktor UTRO (Udruženja turistička radna organizacija) Palić Antun Sič prodao svoje značke i jedan dobar dio je kupio Lazo Tumbas. On je na svakoj burzi, izložbi i manifestaciji izlagao svoje značke i uvijek je dobio neku pohvalu ili diplomu. Ono što je poznato za Suboticu, recimo Ferrum (nekadašnja Tvornica gospodarskih strojeva i ljevaonica željeza), Fako (Jugoslavenska tvornica čarapa i trikotaže d. d.), poslijeratni 8. mart, to su rijetke značke, a to je sve Lazo imao, a sve one pojedinačno koštaju 150-200 eura.“
Poznati ovdašnji kolekcionar Petar Skenderović čika Lazu zna još od početka 80-ih godina i s njim i danas njeguje klupsko prijateljstvo.
„Lazo Tumbas je trenutno najstariji subotički kolekcionar. Kolekcionarstvom se bavi od mladih dana, a u Društvu je bio aktivan od njegovog osnivanja pa sve do sredine 90-ih godina. Skupljao je sportske značke, izlagao ih među ostalim i u Hrvatskoj 80-ih godina i dobio je brojne pohvalnice. Tema njegovih značaka bio je subotički sport, prvenstveno nogomet, odnosno stari subotički nogometni klubovi – Bačka, SAND, Konkordija i dr. Imao je najjaču zbirku značaka o predratnom subotičkom sportu i za nju je dobio nagradu u Osijeku. Nogometnu kolekciju je prodao, a ostale su mu kolekcije drugih sportova poput hrvanja, rukometa, košarke, odbojke i dr. Poslije Drugog svjetskog rata nekoliko godina je bio atletičar u Atletskom klubu Bačka, skupa s Ljudevitom Vujkovićem Lamićem starijim. Kada je osnovan AK Spartak, došla je naredba da svi atletičari Bačke moraju prijeći u novoosnovani klub. Neki su otišli, ali Lazo nije htio i budući da nije mogao ostati u Bačkoj, nije se više želio baviti atletikom“, priča nam Skenderović.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)