Pozovite » (+381) (0)24 535-533

antunovic VHrvatskoj riječi prethodna četiri tjedna pisali smo detaljno o podizanju spomenika biskupu Ivanu Antunoviću. Krenuli smo od same inicijative koju je, da podsjetimo, 2013. godine podnijelo gradskoj vlasti u Subotici Hrvatsko nacionalno vijeće. Naveli smo sve korake koji su činjeni nakon toga, a posebno od 2015. godine uz navođenje službenih dokumenata i odluka. Među njima je i Odluka o formiranju Odbora za podizanje spomenika biskupu Ivanu Antunoviću u koji su bili uključeni predstavnici KD-a Ivan Antunović, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatskog nacionalnog vijeća, čime se pokazuje kako su ove tri institucije od samog početka bile uključene u aktivnosti oko podizanja spomenika biskupu Ivanu Antunoviću.

No ipak, ploča s natpisom Prigodom 200. obljetnice rođenja Ivana Antunovića spomenik podižu Hrvatsko nacionalno vijeće, KD Ivan Antunović i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata nije bila poželjna i prekrivena je prije samog otkrivanja spomenika.

Je li od tog kompromisa važnije što je konačno biskup Antunović dobio dostojan spomenik u Subotici? Odgovor u autorskom tekstu daje vlč. dr. Ivica Ivanković Radak, predsjednik KD-a Ivan Antunović.

Dobrobit nemjerljivo veća u odnosu na kompromis

Podizanje spomenika biskupu Ivanu Antunoviću, preporoditelju bunjevačkih Hrvata, poglavito i jedino djelo je velike umjetničke vrijednosti, što smatram važnim odmah na početku raščistiti, kao temeljnu stvar. Teme koje bi trebale prevladavati su poruka spomenika, vizualna cjelovitost, kako se spomenik uklopio u prostor i sl. Bilo kakva politizacija ove inicijative držim kako je skretanje pozornosti s bitnoga – Subotica je dobila spomenik biskupu Ivanu Antunoviću.

Konferencija Bunjevačkog nacionalnog savjeta za tisak, koja je bila tri dana prije otkrivanja spomenika gdje je dovedena u pitanje cijela inicijativa, kao i rasprava u Skupštini grada Subotice gdje je u nekoliko navrata bio prozivan Tomislav Žigmanov, jesu čista politizacija. Ponavljam, spomenik je zajednička inicijativa Hrvatskog nacionalnog vijeća, Katoličkog društva Ivan Antunović i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. U medijima se pisalo u više navrata dok je spomenik nastajao, cijela zainteresirana javnost mogla je pratiti postupak izrade spomenika. Osobno sam najviše koordinirao nastajanje spomenika i baš zbog toga sam upoznat sa svim koracima koji su napravljeni. Sve navedeno daje mi za potpuno pravo ustvrditi kako problematiziranje u javnosti cijele inicijative sadrži puno nedorečenosti, te nepoznavanja procesa nastajanja spomenika. Usput treba reći kako Grad Subotica nema do kraja uređen postupak podizanja spomenika i spomen obilježja, pa je potrebno samostalno otkrivati korak po korak. Vjerujem da je ovaj postupak mogao biti daleko brže i jednostavnije realiziran.

Ponovit ću, procedura je ispoštovana u cijelosti, i upravo zbog toga nije bilo moguće u posljednji tren spriječiti podizanje spomenika. U slučaju da su postojali bitni nedostatci u procesu podizanja spomenika, nedvojbeno da bi se ukazivalo na to i problematiziralo. Ovako se tražio bilo kakav detalj ili razlog za otkazivanje svečanosti otkrivanja spomenika. Kroz proteklih nekoliko godina pratio sam i druge inicijative podizanja spomenika ili spomen obilježja, pa s punim pravom i temeljem iskustva sve ovo mogu slobodno zaključiti. Vraćajući se na početnu postavku da je podizanje spomenika biskupu Antunoviću bilo politički motivirano, tada postupak nastajanja ne bi trajao sedam godina, nego puno brže, i vjerojatno bi financijska vrijednost bila nekoliko puta veća.

Razlog natpisa na postamentu spomenika koji je postao sporan je vrlo jednostavan i logičan: tri institucije su zajedno radile i surađivale tijekom čitavog procesa podizanja spomenika. Postojao je zajednički Odbor koji se 16 puta sastao. Zar to nije dovoljno kako bi se reklo da je riječ o zajedničkoj inicijativi?! Nemam poteškoću istaknuti da je to zajednička inicijativa, jer da nismo išli zajedno, sve tri institucije, rasplet bi moguće bio puno teži, a i cijela inicijativa ne bi imala ovakvu težinu. Osim toga, sredstva za podizanje spomenika najvećim dijelom su osigurana donacijama Crkve u Hrvata i pojedinih razina državnih tijela Republike Hrvatske.

Nakon konferencije Bunjevačkog nacionalnog savjeta za tisak ostao sam zatečen pojedinim izjavama. Unutar Odbora nastojali smo ne ulaziti u produbljivanje cijele situacije, svjesni da to vodi u politizaciju i manipulaciju. Trebalo je intenzivno raditi punih sedam, odnosno pet godina koliko se radi na stvarnoj realizaciji izrade spomenika. Svatko tko je malo u svijetu ovakvog načina volonterskog rada razumjet će što to znači i koliko je zahtjevno. Jednako tako i ja razumijem da nije moguće svakome odvojiti toliko vremena, ali onda očekujem da se poštuje činjenica, a ne nakon više od pet-šest godina šutnje problematizira stvar na kojoj se vrlo zahtjevno radilo.

Čini mi se da ovo pitanje i cijela rasprava ide u krivom smjeru, skreće pozornost s bitnoga, a to je kako od natpisa ne vidimo spomenik. Spomenik biskupu Antunoviću je središnja stvar, a natpis daleko manje važan.

Upravo zahvaljujući cijeloj situaciji oko natpisa na postamentu spomenika, došlo se sasvim slučajno do saznanja kako se povijest ponavlja. Inicijativa za podizanje spomenika biskupu Antunoviću, koja je već postojala koncem XIX. stoljeća, te ista inicijativa iz 30-ih godina XX. stoljeća, pokazale su da i danas, 130 godina, odnosno 90 godina kasnije sve funkcionira po istom obrascu. Ključna poteškoća je staviti natpis s hrvatskim predznakom, odnosno realizirati inicijativu koja nosi naziv „hrvatski“. Skupštinska odluka na koju se nastojalo ukazati kako nije ispoštovana, nastala je na temelju obrazloženja koje je dostavljeno Gradu Subotici, iz kojeg je izbačen svaki hrvatski predznak.

Nažalost, pokazalo se da niti danas tako nešto ne može proći bez problematiziranja. No, ovaj puta smo izgleda otišli korak dalje, te dočekali realizaciju, a to je bilo moguće, ponavljam i naglašavam, jer se išlo u dobroj vjeri, poštujući sve što struka i proces nastajanja spomenika nalažu, bez ikakvih političkih pobuda.

Ploča s natpisom nije uklonjena nego je samo prekrivena drugom pločom istog granitnog kamena, što se može vidjeti s lijeve strane spomenika, a postoje i fotografije koje to dokumentiraju. Istina se ne može prikriti čak ni prekrivanjem ploče, povijesni zapis ostaje. Subotica je poslije 130 godina konačno dobila spomenik biskupu Antunoviću i vjerujem da je to u ovom trenutku najvažnije. Očigledno je uvijek potrebno raditi kompromise. No, želim istaknuti kako je taj čin imao primarno za cilj pokazati spremnost na dogovor i suradnju koji uvijek postoji, postojao je i postojat će. Dogovor je postignut na susretu s gradonačelnikom Stevanom Bakićem 24 sata prije otkrivanja spomenika. Možda u meni sazrijeva Subotica koja nestaje, ali ću je uvijek u sebi nositi, dio toga je i stav kako se dogovorom i korektnim odnosima puno toga može učiniti. Svako spomen obilježje ili bilo koje umjetničko djelo ima svoj zapis, kojom prigodom se podiže i tko ga podiže. Stoga je dobrobit nemjerljivo veća u odnosu na kompromis i ploču koja će jednog dana, ne znam, možda biti otkrivena.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)