Ispis
Kategorija: Vijesti iz zajednice
Hitovi: 111

ivan sokacU nakladi NIU Hrvatska riječ nedavno je objavljena nova, deseta po redu knjiga Ivana Sokača Rosa. Ovo je prva knjiga tog proznog pisca i pjesnika napisana na hrvatskom jeziku.

Rođen je 1975. godine u Beogradu. Kada je u pitanju njegov književni rad, do sada je objavio deset knjiga. Prošle godine nagrađen je ordenom Antona Pavloviča Čehova, koji dodjeljuje Savez pisaca Rusije za doprinos suvremenoj ruskoj književnosti, nominiran u Moskvi za književnu nagradu Sergej Jesenjin (2018). i uvršten u Antologiju ruske poezije (2019). Izdanje suvremene poezije na njemačkom jeziku Frankfurter Bibliothek (August Von Goethe, 2020.), prisutno u nacionalnim knjižnicama Njemačke i Švicarske, Bečkoj državnoj knjižnici kao i nacionalnoj kongresnoj knjižnici u Washingtonu, također sadrži njegovu poeziju kao i antologija poslijeratne srpske poezije pjesnika rođenih od 1946. do 1996. godine. Član je Udruženja književnika Srbije.

Po profesiji je diplomirani ekonomist. Profesionalnu karijeru gradio je angažmanima u privatnom sektoru, internacionalnoj kompaniji, a danas u monetarnoj instituciji Srbije. Kao izvanredni predavač korporativnih financija bio je nadležan za inovativne projekte (2011.-2012.) na Financijskoj akademiji unutar holdinga sa sjedištem u Düsseldorfu. Surađivao je sa stručnim časopisima i bio vanjski financijski konzultant različitih institucija i organizacija, među kojima i Beogradske nadbiskupije. Pohađao je srednju muzičku školu za klasičnu gitaru, čitao je ruske pisce, a svira(o) i voli(o) blues. Svojim najvećim životnim uspjehom drži svoju obitelj, suprugu Vesnu i troje djece: Filipa, Ivu i Anu.

U razgovoru za naš tjednik, osim o novoj knjizi, govorio je i o svojim međimurskim korijenima, svom dosadašnjem profesionalnom radu, književnosti, te suživotu u Beogradu gdje živi i stvara.

Rođeni ste u Beogradu, ali ste podrijetlom iz Međimurja. Kada su se Vaši preci preselili u Beograd?

Nakon nedavne smrti mog oca posebna mi je prilika pričati o svom podrijetlu. Još za vrijeme Kraljevine SHS mnogi Međumurci, posebno Međimurke, zaputili su se „trbuhom za kruhom" upravo k Beogradu. Beograd je i tada, kao i danas pružao mogućnosti, utočište i gostoprimstvo trudbenicima s raznih strana naše regije. Međutim, moji su pretci došli nešto kasnije, nakon mađarske ratne aneksije Međimurja (1941.-1945.), tj. završetka Drugog svjetskog rata. Djed Josip, odsluživši vojni rok (1945.-1948.), doselio se u Beograd sa suprugom, bakom Katarinom. Sudbina je odlučila da djed cijeli radni vijek provede baš u građevinskoj tvrtki Trudbenik, a baka je uspješno operirala tumor na mozgu, ostavši pri tome trajno oštećenog sluha. Postali su žitelji velikog grada i župljani velebnog zdanja sv. Antuna Padovanskog na Crvenom krstu. Sudbina je također uredila i da se, zbog još uvijek teških uvjeta života, moj otac Vladimir rodi u Međimurju 1950. godine, ali već poslije samo nekoliko mjeseci vrati na Zvezdaru gdje odrasta, školuje se i osniva obitelj. Moja majka Jasmina, porijeklom Banaćanka, pohađala je VI. Beogradsku gimnaziju i upravo je u to vrijeme, na Zvezdari, upoznala moga oca. Otac je volio svoje Međimurje. Često ga je posjećivao kao dijete, kasnije i sa svojom obitelji. Bio je momak s „beogradske kaldrme", Zvezdarac, ponosan na svoje ovdašnje velike prijatelje i kumove. Od svega je najviše volio nogomet, druženje na turnirima u Draškovcu, Donjem Kraljevcu, kao i svoj dres u Beogradu s kapetanskom trakom FK Sinđelića. Danas s bakom i djedom zajedno sanja na beogradskom Lešću, a duša mu grli Međimurje i Beograd. Od njega sam učio voljeti ljude. Tome sada i ja učim svoju djecu.

Kako se rodila Vaša ljubav prema književnosti i pisanju? Kako spajate pisanje s profesijom ekonomista?

Počeo sam pisati kao dijete, potaknut književnom nagradom Lastavice iz Sarajeva u petom razredu osnovne škole. Kako čovjek odrasta, tako i mladalačke strasti sazrijevaju ili se gase, neke nove se bude, a nekih se samo sjećamo. Ekonomija me je povela k izvoru egzistencije, a moje unutrašnje biće ostalo je vjerno lirskom izrazu kao duševnoj hrani. Nepoznata težnja nagoni me da budim osobenost, stjecanu svakojakim životnim iskustvima i pretačem je u stihove i rečenice. Vjerojatno je to neka energija koja dolazi iz vana, pa potiče dušu na ispovijed. Nataložene emocije i fantazije same se rasprše po papiru, a ljubav, vjera i nada, sa svim tjeskobama i izazovima, jave se kao skriveni izvor strasti. Svaku riječ proživim ili odsanjam. Svaka ekspresija pripada mom unutarnjem biću. „Košmare" tjeram molitvom, kao najmoćnijim oblikom energije, kako sam i zapisao u prozaidi Košmar: „Ne ostaje mi drugo nego da se povinujem ili pomolim za kišu. Ona mi uvijek pomogne, čuva mi snove...". Kada god me pitaju o pisanju i umjetnosti, ja uvijek iskoristim da napomenem da umjetnost, posebno književnost, vuče iz ponora ovaj svijet koji ne može opstati ukoliko se ne počne mijenjati. Ona nas uči da prepoznajemo i suštinski upoznajemo ljude, ono dobro u drugima, da uviđamo i cijenimo njihova djela, nasuprot rasuđivanju po bezvrijednim nametnutim normama, predrasudama ili etničkim pripadnostima. Umjetnost nas uči da brišemo granice i poštujemo različitosti na način da se vidi i osjeti naše poštivanje. Tada za uzvrat primamo blagonaklonost i prijateljstvo. Uči nas da mislimo, a ne da netko drugi misli umjesto nas.

Koje teme i motive držite ključnim u Vašem književnom stvaralaštvu, poeziji i prozi?

Pišem srcem, i to samo onda kada me emocija ponese. Kasnije tekst, bilo poetski ili prozni, stilski uobličavam i korigiram. Radujem se pogovorima, recenzijama, kritikama. Obogaćuju me, često i otrežnjuju. Književni kritičar i teoretičar Vitomir Teofilović je najviše komentirao moj književni rad, a on navodi: „Osobenost Sokačeve lirike je vizija svijeta kao kontrasta. Ono što je ljepota u kosmogoniji Dostojevskog i ljubav u vitalističko-erotološkim poetikama, kod Sokača je svijetlost – bitka između svjetla i tame je medijum bitke između dobra i zla. Iako tvorac nadahnutih i slojevitih metafora, lirike prožete misaonošću u rasponu od matrica narodnih izreka do suvremenih misaonih uzusa, može se reći da je Ivan Sokač još raskošniji pripovjedač. S istančanim osjećajem za složenu dramaturgiju pripovjedačkog umijeća, plijeni pažnju i raznovrsnošću motivacije. U pripovijedanjima doseže veliku tematsku i stilsku širinu, čitav spektar narativa i značenja. Ivan se kloni hermetičke originalnosti i namjerno ostavlja otvorene prozore k izvorištima svog nadahnuća". Jako lijepo je u pogovoru moje najnovije zbirke Rosa govorio urednik Zvonko Sarić, također i prof. Benedikt Vujica kao i pjesnik Ivan Lalović o zbirci Brodovi (Beogradska nadbiskupija, 2018.).

Spomenuta zbirka pjesama u prozi Rosa Vaša je prva knjiga na hrvatskom jeziku. Koliko Vam je ova knjiga važna?

Uvijek mi je posljednja knjiga najdraža. Kao prva na hrvatskom jeziku, ova knjiga mi je posebno draga, ali su mi još dragocjenija nova poznanstva s divnim ljudima koji su radili na ovoj knjizi poput Zvonka Sarića, Katarine Čeliković i drugih. Veliku zahvalnost dugujem i Tomislavu Žigmanovu, koji je podržao ovaj projekt i ocijenio ga dragocjenim, a također i Luciji Sabolić, supruzi hrvatskog veleposlanika u BiH od koje je cijela ova inicijativa i potekla. Radujem se najavljenoj prvoj promociji knjige u prelijepoj Subotici koja će na proljeće, nadam se, biti održana. Svakog jutra postajemo bogatiji za jedno novo rađanje sunca. Ono nas uči da shvaćamo doživljenu prošlost i upoznajemo trenutak. Tako bi i naš život i stvaralaštvo trebali biti snažniji i topliji iz dana u dan.

Spajajući poeziju i glazbu, suradnju na umjetničkom polju ostvarujete s djelatnicima iz svijeta kulture i medija...

Da, suradnju na umjetničkom polju ostvarujem s brojnim djelatnicima iz svijeta glume, prosvjete i medija, s kulturnim institucijama i književnim klubovima. Podršku mom književnom radu su najviše pružale ličnosti iz svijeta glume, a posebnu zahvalnost dugujem doajenima jugoslavenskog i srpskog glumišta: Goranu Sultanoviću, Radi Đuričin, Caciju Mihailoviću, kao i djeci velikog Dragana Zarića, Milici i Ivanu. Veliku podršku dobijam i od svoje djece, koja obogaćuju književne večeri instrumentalnim nastupima (saksofon, klavir i violina). Surađujem naravno i s piscima i pjesnicima širom regije, što mi čini veliko zadovoljstvo. Ono što me posebno raduje je to što se po mom romanu Zvona i zvonari (2020.), upravo privodi kraju scenarij za igrani film pod radnim nazivom Selma. Ako u narednim godinama dođe do realiziranja ovog projekta, čemu se iskreno nadam, roman bi dobio ekranizaciju upravo kroz koprodukciju na širem prostoru Balkana. Ovaj projekt vodi moj veliki i dragi prijatelj Zoran Cvetanović Cvek, izvršni producent igranih filmova, bivši direktor marketinga RTS-a i FK Partizana, koji također Međimurje čuva duboko i snažno u svom srcu.

Budući da pišete i na hrvatskom jeziku, pratite li događanja na književnoj sceni ovdašnjih Hrvata? Ukoliko ih pratite, kakvi su Vam dojmovi?

S velikim zadovoljstvom pratim sve ovdašnje pisce, posebno liričare, svakako i drage prijatelje koji pišu na hrvatskom jeziku. Dio njih sretao sam u Surčinu u Hrvatskoj čitaonici Fischer, ali nas je cijela ova epidemiološka situacija spriječila da intenziviramo druženja i suradnju. Među njima ima sjajnih pjesnika, također i puno njih širom Vojvodine, čiji rad pratim na društvenim mrežama. O svima nama svjedočit će i ocjenjivati nas neke buduće generacije. Često kažem da vjerujem i iskreno se nadam da će i ovo naše vrijeme iznjedriti velike umjetnike i velika djela. Jer puno je tuge oko nas, a tuga rađa nadahnuće.

Kako ocjenjujete suživot u Beogradu?

Beograd se voli svim srcem. Kao što je čovjek emotivno vezan za svoj zavičaj ili podrijetlo, tako je prirodno da podjednako voli grad u kojem je rođen ili u kojem živi. U civiliziranom svijetu ne potencira se na razlikama već razlike međusobno obogaćuju ljude. Knjige kažu da povijest Beograda traje punih 7.000 godina. Mnoga današnja naselja leže na kulturnim slojevima ranijih naseobina. Svi narodi koji su boravili na tlu Beograda utkali su nešto svoje u ovdašnju kulturnu baštinu, čineći je još vrjednijom i interesantnijom. Ne smijemo biti zatvoreni i njegovati zatvoreno društvo. Zatvorena društva nisu sposobna voditi interkulturalni dijalog i suprotstavljena su modernim svjetskim trendovima. Čovjek mora biti pametan i pametno izbalansirati odnos etike osobnog i etike kolektivnog. „Beogradski" umjetnici različitih pravaca, poput Ivana Meštrovića, Tina Ujevića, Josipa Slavenskog i drugih, nisu pripadali zatvorenom društvu niti potencirali etničke osobenosti. Svi su ostali veliki i zauvijek zapamćeni u svom i drugim narodima. Poštivanjem i ljubavlju prema drugima štujemo svoje pretke i, što je još važnije, gradimo mostove i putove svojoj djeci.

Nedavno su u Beogradu otvorene prostorije Fondacije Antun Gustav Matoš u kojoj će se okupljati tamošnji Hrvati. Kako Vi gledate na ovu Fondaciju i dobiveni prostor?

Svako otvaranje novog kulturnog prostora je od izuzetnog značaja. Imajući u vidu sve što sam prethodno govorio, mislim da bi baš to trebao biti prostor ne samo njegovanja tradicije već i širenja prijateljstva svih dobronamjernih pod ovim našim nebom. Širi prostor Balkana je veliki izvor različitih kultura. One su, bez obzira na svoje različitosti, uvijek vezane za svoj izvor, prožimaju se i dopunjuju. Kultura i umjetnost ne poznaju etničke niti bilo koje druge granice i predstavljaju veliko bogatstvo svih naroda na ovim prostorima kao i njihovu neraskidivu vezu. Ako je prepoznamo, ta veza će nam otvarati oči, oplemenjivati nas i činiti boljima.

Izvor: Hrvatska riječ (Suzana Darabašić)

Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Saturday 17th of April 2021 03:51:24 AM