Pozovite » (+381) (0)24 535-533

zlatovez SuzanaZlatovez na „nebu" koje se na Tijelovo nosi nad subotičkim biskupom, prekrasni motivi izrađeni zlatnim koncem na narodnoj nošnji naših divojaka i momaka, bandašica i ostalih zaljubljenika u ovdašnju tradicijsku baštinu, kao i na brojnim stolnjacima i ručnicima, djelo je preciznih, strpljivih i kreativnih ruku Subotičanke Suzane Kopunović, koja se, uz šlingovanje, ovom vještinom bavi 16 godina. Kako joj to ne bi bio samo hobi, već ozbiljan i priznat posao, obavlja ga u okviru poddjelatnosti suprugove firme, preko koje je 2005. kupila svoj prvi stroj za vez.

Među krpicama" otkad zna za sebe

Budući da joj je mama cijeli svoj radnik vijek provela u subotičkom Željezničaru, a uz to kao krojačica radila i doma, Suzana je, odrastajući među »krpicama« i zavoljevši ih, pomagala svojoj majci u šivanju, pa tako i kao vrlo mlada zaradila svoj dinar.
Ljubav prema ovom ručnom radu ostala je do današnjih dana te se, ovaj put uz suprugovu potporu, odlučila njime profesionalno baviti.
„Prvi stroj – Barudan (s jednom glavom i ramom od 25 cm), kupili smo 2005. godine sa željom da s njim radim tzv. lijepe stvari, koje su podrazumijevale šlingovanje posteljina, stolnjaka. Međutim, naš je standard takav kakav je i malo tko to može i želi platiti, jer, primjerice, obična bijela posteljina od damasta košta od 4.000 do 8.000 dinara, bez mog rada. Pa zamislite još na sve to uraditi u nekim pastelnim nijansama npr. sitne cvjetove. A šlingovanje jedino ima smisla raditi na damastu jer je on u odnosu na pamuk mnogo kvalitetniji, čvršći, ne gužva se toliko i štirka se kao nekad."
Nedugo nakon prvog, kupljen je i drugi stroj, s dvije glave i s većim ramom, tj. radnim poljem, i Suzana je uz šlingovanje počela raditi zlatovez na stolnjacima. Ubrzo potom započela je njena suradnja s izrađivačem papuča Dejanom Kovačem, koja traje i danas.
„Imamo divnu suradnju i već 16 godina radim vez na oglavljima njegovih papuča, koje su pravljene za naše tradicionalne manifestacije, potom svadbe, a mnoge su završile i u brojnim svjetskim zemljama. Znao mi je donijeti stare papuče, koje već nisu ličile na sebe. Onda smo mi te šare skenirali, preslikavali. Upravo sada, uz njegove papuče, radim haljinicu za krštenje, koja će ići u Sjedinjene Američke Države."

Putovi zlatnog konca

Jedan od radova u zlatovezu, na koje je Suzana Kopunović posebno ponosna, jest onaj za tzv. nebo koje se nosi nad biskupom na Tijelovo, a koji je radila 2008. za bivšeg subotičkog biskupa Ivana Pénzesa.
„Vezeni motivi se nalaze oko cijelog ‘neba’, a iznutra gore je jedno veliko sunce. Kad je tada krenula procesija i biskup izašao iz crkve, i kad je sunce uprlo u ‘nebo’, toliko mi je bio prelijep prizor da sam imala dojam da mi je srce u cijelom grudnom košu, osjećala sam se sretno i ponosno. To ‘nebo’ se i danas iznosi na Tijelovo."
A onda su, kako kaže, polako krenule bandašice, kojima je radila zlatovez na nošnjama, a jedan od omiljenih radova joj je na onoj đurđinske bandašice Helene Štrbo, 2019. godine.
„U pitanju je bila indigo plava svila, gdje je žito u zlatovezu išlo skroz okolo. Potom sam za tri bandašice, 2019., radila zlatovez na kragnama, a radila sam i za nošnje drugih sudionica i sudionika naše tradicionalne žetvene svečanosti – Dužijance (na suknjama, keceljama, košuljama, momcima na prsluku itd.). Radila sam zlatovez i na nošnji staroj sto godina. Kada sam se toga prihvatila, mama me je samo pitala: ‘Znaš li što radiš? Taj materijal može pući’. Ipak sam to uradila i sve je ispalo kako treba. To se moralo premjeriti, da svaki klas bude na jednakoj razdaljini, jer to je već gotovo i ti ne prilagođavaš materijal sebi već se ti prilagođavaš materijalu."
Suzanin rad u zlatnom koncu, točnije u kombinaciji običnog konca i zlata, našao se i kod sadašnjeg subotičkog biskupa Slavka Večerina, za kojeg je izradila grb, koji se prvo nalazio na njegovoj stolici, a potom je uramljen. Posljednje oko čega je bila angažirana jest zlatovez za 20 novih narodnih nošnji HKC-a Bunjevačko kolo.
Također, njene se šare mogu naći i na brojnim vjenčanicama, te u vidu posveta ili simbola na ručnicima. Radi i stari način veza – preko kartona, a osim sa strojem radi i ručno, i to prije svega rupice kod šlingovanja.

I još ponešto o zlatovezu...

Zlatovez se, kako nam je pojasnila Suzana Kopunović, radi sa specijalnim metalik koncem koji sadrži dvije metalne upredene niti i može biti u raznim bojama. On se radi na raznim materijalima: plišu, treviri, svili, pamuku, pa i na koži. 
„Svaki konac je preko 20 eura. Jeste da je taj dužine pet tisuća metara, ali se s njim teže radi, često pukne, pa se ponovo mora uvlačiti u stroj, tako da se on znatno više troši u odnosu na običan. Konac naručujem iz Beograda gdje oni kvalitetniji dolaze iz Njemačke, ali svi su oni atestirani i stižu iz tvornica za proizvodnju konaca. Nekada se lakše dolazilo do kvalitetnih konaca, a 90 posto je stizalo iz Hrvatske (Vesna, Zagreb). Danas u Subotici imamo dvije pozamanterije gdje uglavnom prodaju konce iz Turske i nemamo gdje kupiti kvalitetan. Ako malo ne pratiš društvene mreže i nisi u kontaktu s ljudima koji se bave sličnim poslom, ne može se raditi. Ako žene pokušaju ručno raditi, nemaju tako fino urađen konac. On mora biti dobro upreden da bi vez bio tanak, fin, gladak, da se lijepo slaže konac jedan do drugog."
Što se tiče suradnje s drugim majstorima ovog zanata, Suzana izdvaja česti kontakt s jednim iz Baje i drugim iz Segedina.
„Jedan od njih se isključivo bavi izradom programa za zlatovez, što među ostalim podrazumijeva način na koji će ići konac, kojim smjerom, kako uraditi podlogu da se pričvrsti od dolje to što treba. To su sve stvari koje se mijenjaju i treba biti s tim u toku i usavršavati se. Drugi radi vjenčanice, pa se i s njim često konzultiram, a pomaže mi i oko nabave konca."
Na koncu priče o koncu, odnosno zlatovezu, Suzana kaže kako posebno uživa u tome kada joj stroj zasija dok radi.
„Za sebe znam reći da sam kao švraka, jer kada vidim zlatan konac, nije mi bitno koliko košta već kako će izgledati kad se uradi, jer volim sjajne stvari, volim zlatovez. Kad završim rad, to je sreća i zadovoljstvo. Još kad vidiš curine oči i osmijeh, sve ti je jasno. Za zlatovez treba jako puno strpljenja, preciznosti, osjećaja i mašte. To je nešto što se ne može odraditi, tj. njega ne može raditi netko tko to ne voli."

Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)