Ispis
Kategorija: Vijesti iz zajednice
Hitovi: 131

stipan jSubotički tamburaški orkestar (STO) osnovan je prije 45 godina, a tu svoju značajnu obljetnicu obilježio je u lipnju na sceni Jadran Narodnog kazališta Subotica, koncertom pod nazivom Virtuozna tambura. Iza ovog orkestra ogroman je broj uspješnih koncerata i turneja, osvojenih nagrada, a za sve to, kao i za sâmo njegovo postojanje, zaslužan je jedan od njegovih osnivača Stipan Jaramazović. Njegova ljubav prema tamburi rodila se od trenutka kada ju je prvi put ugledao u jednim svatovim kao dijete, a traje do današnjih dana kada, kao počasni član STO-a i dalje redovito sudjeluje na njegovim probama ne samo kao stručna, već i kao prijateljska podrška. U povodu ovog značajnog jubileja, razgovaramo s jednim od, bit ću slobodna reći, možda i najboljih poznavatelja tambure, odnosno sviranja ovog instrumenta na ovim našim prostorima.

Koje je Vaše prvo sjećanje na tamburu i kako je izgledao Vaš glazbeni put do osnivanja STO-a?

Tambura me je jako zanimala još od predškolskog doba, a moje prvo sjećanje na nju je kad sam bio s mamom u susjedstvu gledati svatove. Budući da sam bio jako mali i nisam ništa vidio, stavili su me na rudu od nekog fijakera, a kad smo se vratili kući i kad su me pitali što sam vidio, ja sam rekao – vidio sam tamburaše. Kada je u petom razredu osnovne škole profesor Antun Katančić raspisao u školi oglas za formiranje tamburaške sekcije u okviru OKUD-a Mladost, bio sam među prvima i među najmlađima (11 i pol godina) koji su se prijavili, a to je bilo 1959. godine i moj prvi učitelj tambure bio je Lazo Malagurski. Tu sam bio sve dok nisam krenuo na studije. Kada je u Muzičkoj školi '62. godine otvoren odsjek tambure, upisao sam se tamo po preporuci čika Laze i završio sam četiri razreda, koliko je u to vrijeme i postojalo, odnosno koliko je tada trajala niža Muzička škola za tamburu. Nakon toga sam upisao klarinet, koji sam svirao tri-četiri godine i stekao sam uvjet da idem u srednju Muzičku, međutim, budući da mi je to uz gimnaziju bilo previše naporno, završio sam samo prvi razred u toj srednjoj. Tu se završilo moje glazbeno školovanje, a sve ostalo što znam je na principu samoučenja.

S kojom idejom i na čiju inicijativu je tog 6. studenog 1976. godine osnovan STO?

Kada sam se iz Beograda vratio sa studija u Suboticu, tu je djelovao jedino tamburaški orkestar pri Bunjevačkom kolu. To moje prijatelje Peru Ušumovića, Ivicu Vidakovića, s kojima sam se često sastajao, i mene, nije zadovoljilo. Na tim susretima se rodila ideja da napravimo jedan tamburaški orkestar, a naš prvi plan, koji važi i do danas, bio je da sviramo sve – od narodnih pisama koje smatramo izvornom tamburaškom literaturom, potom transkripcija iz ozbiljne muzike, transkripcija iz svih drugih muzičkih žanrova, prije svega popularne (evergreen) muzike, znači da sve to bude na našem repertoaru, ali izvedeno na vrhunski način. Naš je plan bio da to odmah bude veliki orkestar i na samom početku bilo nas je 15-16. Prvobitno nismo razmišljali o registraciji, statutu i prva zamisao je bila da se zovemo Tamburaški orkestar Tumbas Pere Hajo. Međutim, kada smo prvi put trebali sudjelovati na Općinskj smotri, trebalo se to regulirati. U to vrijeme, da bi se mogao registrirati, morala se tražiti neka vrsta suglasnosti od Soc-saveza (Socijalistčki savez radnog naroda Jugoslavije). Naš prijedlog da budemo orkestar Tumbas Pere Hajo nije prošao, jer, kako nam je rečeno, to je „mirisalo" na nacionalizam. Predložili su nam da se zovemo Gradski orkestar, što nam se nije svidjelo, i onda sam predložio da se zovemo Subotički tamburaški orkestar.

Od samog osnutka pa sve do 2011. u STO-u ste bili koncert majstor, a potom do 2014. dirigent. Što podrazumijeva uloga koncert majstora?

Za koncert majstora bi se uvjetno moglo kazati da je prvi među jednakima u orkestru. Kad dirigent želi provesti neku svoju ideju, prvo je iznosi koncert majstoru, koji potom mora pokazati dirigentu i cijelom orkestru na koji način da se to svira. Druga njegova uloga je da prvi reagira na znake dirigenta, da svojim sviranjem povuče ostale članove orkestra, kako bi sve to kao cjelina bilo na potrebnoj umjetničkoj razini. Koncert majstor kao i svaki član orkestra svira svoj instrument, a dirigent svira u orkestar, odnosno njegov instrument je orkestar. Dirigent sam postao silom prilika. Kada je te 2011. Zoran Mulić prestao raditi s nama, a cjelokupan naš repertoar je bio predviđen za rad s dirigentom, odlučio sam privremeno preuzeti tu ulogu. To je trajalo tri godine, odnosno dok Marijana Marki (sadašnja dirigentica) nije završila studije na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu. Kad se vratila u Suboticu, bilo mi je logično da to preuzme ona jer je potekla iz ovog orkestra, a i školovanija je od mene.

Na Vašu su se inicijativu u orkestar, tj. glede načina sviranja tambure, počele uvoditi nove tehnike dobijanja tona, a također ste i jedan od začetnika uvođenja tambure u muzičke škole.

U okviru tamburaških tehnika imamo onu strandardnu staru tehniku kojom se svira i to je ona koju zovemo ordinario i kod svakog instrumenta postoji ovakav način sviranja. Kako bismo poboljšali i napravili razliku u zvuku i bojama instrumenta, odnosno orkestra, potrudili smo se da razmišljamo onako kako su prije nas razmišljali npr. violinisti. Sjetili smo se da ne moramo stalno tremolovati žicu, možemo je samo kuckati, pa to na orkestru uvjetno zovemo klavirski način sviranja (udariš ton i držiš ga da traje kao kad se udari dirka klavira). Nakon toga smo počeli čupkati žicu, poput gitarista, pa smo dobili neku drugu boju. Onda smo počeli razmišljati kako da napravimo picikato, koji u doslovnom prijevodu znači prstom, ali naš picikato nije prstom, već ima značenje da zvuči isto kao violinski picikato. To je bio jedan od procesa na kojem sam tragao, na neki način moja ideja i nešto na čemu radimo unatrag oko 15 godina, kako proširiti boje zvuka orkestra. Te tehnike smo utanačili, s tim da one nisu često u upotrebi, jer to treba shvatiti kao izuzetak, što mu dođe kao začin u jelu. To su izuzeci koji u stvari krase ukupno djelo, jer ga čine raznovrsnijim pa tako i zanimljivijim za slušanje, jer se ima dojam da se mijenju instrumenti, odnosno da ih ima više različitih u orkestru. Tambura je prvi put ušla u Muzičku školu 1962. godine. To je tada bio, kao što sam već rekao, četverogodišnji tečaj, što je bilo kraće u odnosu na druge instrumente. Kasnije, negdje '90-ih godina, razgovarao sam s ljudima iz Ministarstva prosvjete i jedan od rezultata tih razgovora bilo je otvaranje odsjeka tambure u Srednjoj muzičkoj školi u Subotici. U prvoj godini smo već imali kandidata, to je bila današnja profesorica Krisztina Csikós. Na žalost, u Muzičkoj školi je onda otvorena samo škola za primu i škola za basprimu, a škola za ostale instrumente koji su potrebni u tamburaškom orkestru nije bilo i siguran sam da je sad vrijeme da se za njih osmisliu program.

Nebrojeno je uspješnih koncerata i turneja, kao i nagrada u ovih 45 godina. Izdvojite nam nešto o toga, nešto na što se posebno ponosni.

Što se tiče turneja, orkestar najbolje pamti one u Španjolskoj i po Izraelu. Kada govorimo o pojedinačnim nastupima, tu svakako treba izdvojiti onaj na Omladinskom festivalu u Belgiji, gdje smo dobili prvu nagradu sa svim pohvalama (99 i nešto poena od 100 mogućih) i gdje je bila europska, a može se reći i svjetska konkurencija. Također, na Festivalu tamburaške glazbe koji se održavao u Osijeku smo u više navrata dobijali zlatnu plaketu Paje Kolarića kao najbolji orkestar. Tu je još puno uspješnih nastupa, u 40 godina ih ima preko tisuću, najnovije nisam brojao, ali moguće da ih je do sada bilo oko 1.500. Od njih bi se još puno nastupa moglo spomenuti, ali o tome bi se mogla napisati cijela knjiga. Kada govorimo o nagradama, spomenut ću još Oktobarsku nagradu grada Subotice, nagradu SIZ-a kulture Vojvodine koje je dobio orkestar. Ja sam dobio nagradu Dr. Ferenc Bodrogvári, Zlatnu značku Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, a zaslugom u radu ovog orkestar za 2001. godinu dobitnik sam priznanja Počasni građanin grada Subotice.

Imate dugogodišnju i uspješnu suradnju i s pojedinim tamburaškim orkestrima iz Hrvatske.

Subotički tamburaški orkestar je sve vrijeme smatrao da je jako dobro i potrebno surađivati s drugim orkestrima, pogotovo tamo gdje je tamburaštvo razvijeno, a to je naravno u Hrvatskoj. Surađivali smo s orkestrom iz Slavonskog Broda, a bogatu i višegodišnju suradnju imamo s orkestrom Muzičke škole u Križevcima. Bili smo kod njih dva puta, oni kod nas jednom, trebali su doći i prošle godine što se nije dogodilo zbog korone, ali se nadam da ćemo ih uskoro moći ugostiti. Veoma lijepo sam surađivao, a sada to čini Marijana, s njihovim dirigentom Igorom Kudeljnjakom. Razmjenjujemo note, diskutiramo o načinu sviranja, to su stvari kojima se međusobno dopunjujemo. Ta suradnja je izuzetno dobra za obje strane, dobra je kao motivacijski element za rad orkestra, za razmjenu iskustava kako dirigenata tako i članova orkestra, i u svakom slučaju pridonosi razvoju tamburaške glazbe na globalnom nivou.

Od 2012. dirigentsku palicu u STO-u preuzima Marijana Marki, no to nije značilo Vaše povlačenje iz života orkestra, već samo da ste prisutni tu u nekoj drugoj ulozi. Kojoj?

Te godine sam prestao biti aktivan svirač. Priredio sam koncert u povodu 50 godina mog sviranja i poslije tog sam osjetio da je došlo vrijeme da se polako povučem. Mnogi su me pitali zašto sam prestao aktivno svirati? Puno je razloga bilo za to. Prvo, ruke mi više nisu kao kad sam bio mlad, glava mi nije više kao kad sam bio mlad i procijenio sam da je vrijeme da prepustim mjesto mladima. Također, razlika u godinama između mene i ostalih članova orkestra je bila tako velika da to nije bilo „lipo za vidit". A moramo razmišljati i o tome da kad se orkestar negdje pojavi da to bude lijepo i za čuti i za vidjeti. Svega tog sam bio svjestan i bez nekih posebnih trauma sâm sam to inicirao. Sada sam u orkestru prisutan s pisanjem aranžmana, s raznim drugim pomoćima koje mogu pružiti, recimo oko organizacije nastupa, što sam i prije radio, ali sam se toga zasitio i to ne volim raditi jer imam običaj kazati da je to posao koji ako dobro uradiš, nitko to ne primjećuje, a ako nešto nije dobro, onda se to odmah primijeti. I dalje dolazim na probe, na kojima sam kao neki supervizor, sugeriram gdje što treba uraditi i želim pomoći koliko kod mogu.

Imate kći Sonju i sina Nikolu koji su, u glazbenom smislu, povukli na Vas. Sa Sonjom ste do sada izdali četiri udžbenika, a u pripremi je peti.

Sonja i Nikola su od malena na neki način bili predodređeni da trebaju svirati. Moram priznati da je tu veliku ulogu odigrala moja supruga Jelena koja se u tom smislu mnogo više pozabavila s njima dok su bili mali. Od predškolskog doba do danas razvili su se do vrhunskih svirača. Nikola ima svoj bend Ravnicu s kojim nastupa i mogu reći da je on jedan od vodećih basprimaša u Vojvodini i da njegovo sviranje ne zaostaje za onim najprofesionalnijim. Sonja je završila Muzičku akademiju, sada radi u Muzičkoj školi, a u STO-u je bila dirigentica na mjestu Marijane Marki tijekom njenog rodiljskog odsustva. Što se tiče udžbenika, zacrtao sam sebi zadatak da ću kad prestanem svirati i kad odem u mirovinu, što se dogodilo nekako istodobno, napisati školu za sve instrumente u tamburaškom orkestru, budući da od '82. do danas imam iskustva u obuci djece. Sonja, koja ima oko 15 godina takvog iskustva, u ovom mi je poslu bila desna ruka. Zajedničkim snagama smo birali koje ćemo vježbe staviti i kako ćemo postaviti tu knjigu. Prvo smo izdali Školu tambure za primu, potom Školu tambure za basprimu, školu za čelo, školu za e-basprimu. Posljednje što smo uradili je Škola tambure za kontru, koja je dvostruko obimnija od ostalih, i koja još nije tiskana jer čekam da netko odobri sredstva za štampu. Trenutno je u radu, odnosno gotova je jedna trećina škole za bas. Ove knjige se prvenstveno koriste u STO-u, odnosno služe onima koji se upišu u orkestar da uče iz njih. U muzičkim školama svi profesori misle da sve znaju i da im ne treba nikakva pomoć sa strane. Istina, neki koriste ove knjige kao pomoćnu literaturu, odnosno uzimaju vježbe iz njih, ali njihova zastupljenost u muzičkim školama je, iz meni neshvatljivih razloga, relativno mala, unatoč tome što su ušle u Službeni glasnik RS – Prosvjetni glasnik.

Kako gledate na školovanje tamburaša u muzičkim školama u Srbiji?

Prvo moram pozdraviti što se tambura izučava u muzičkim školama u Srbiji kao ravnopravan instrument sa svim drugim. Međutim, kao najmlađi instrument koji je ušao u muzičku školu, tu postoje određeni problemi. Prvo, imamo dva nastavnika tambure koji su došli iz Rusije i koji su učili dombru, i ne znam kojim putevima i kanalima su uspjeli dobiti atest da mogu raditi kao profesori tambure. Oni tamburu tretiraju kao dombru, sviraju je na način kao da je dombra, i ta tambura zvuči kao dombra, i to više nije tambura. To je jedan problem kojem se žestoko protivim, jer smatram da tambura treba ostati tambura. Drugi problem je taj što manje-više po školama radi prva generacija nastavnika tambure, koji su većinom završili srednju muzičku školu i Muzičku akademiju, no osobno nisam zadovoljan kvalitetom koju oni proizvode. Naime, kad odem na njihove priredbe, natjecanja, uočim jako puno grešaka, ne u interpretaciji, već čisto tehničke prirode (potezi dolje-gore, prstored lijeve ruke). To nije dobro, jer se loše znanje prenosi s jednog učenika na drugog i taj učenik kad završi Akademiju postaje profesor i poslije svoju djecu uči tako nakaradno. Međutim, svi oni smatraju da to jako dobro rade i nisu otvoreni za konzultacije i za poboljšanje toga, kao što je recimo situacija u Hrvatskoj. Odlazim tamo na seminare njihovih pedagoga tambure i moram reći da su mnogo otvoreniji i skloniji da čuju druga iskustva, za razliku od ovih u Srbiji koji se, ako ćemo iskreno, ni ne sastaju. Očekivao sam da će to biti drukčije i zato sam, među ostalim, napisao ove udžbenike u kojima su dani odgovori na te nedostatke. No, plašim se da će jako puno vremena trebati da neke stvari budu usvojene kod svih.

Kao netko tko je 63 godine aktivno prisutan u tamburaškom svijetu, kako bi ste ga ocijenili?

To mora biti jedna globalna ocjena, jer je u pitanju jako dug period. Moram reći da je tamburaška glazba ostvarila izuzetan napredak. Napravila je veliki korak od narodnih pjesama do avangardne muzike koja se danas svira. U tome vidim malo zrno onoga što sam i sâm pridonio tome i gdje smo mi ponekad bili, da tako nazovem, lučonoše novih ideja koje su poslije prihvaćali i drugi. To mi je jako drago. Nije mi drago zbog dijela koji se tiče školstva, što sam već spomenuo, i tu očekujem da se mnogo stvari poboljša. Treba još jako puno raditi na tome da tambura postane ono što zaslužuje, kako u pogledu ujednačavanja tehnike sviranja tako i glede aranžiranja za tambure, jer još uvijek imate situacije da se pravi aranžman kao da je u pitanju mali sastav. Pored svega toga načinjeni su ogromni koraci u repertoaru, u tehnici sviranja, jer ono što djeca i mladi danas sviraju, u vrijeme kada sam ja bio njihovih godina, nije se tako sviralo i nikom nije padalo na pamet da se uhvati s tim u koštac jer se smatralo da je to nemoguće. Smatram da bi budućnost STO-a, kao i svih drugih orkestara, mogla biti vrlo svijetla. Mogla bi biti svijetla zato što je to autentična pojava i kao takva zaslužuje svaku pažnju. Sad je sve na ljudskom faktoru koji ne mogu procijeniti. Danas imamo manji broj učenika u Muzičkoj školi, pa tako i članova u STO-u nego prije, prije svega zbog drugih interesiranja (interneta, telefona itd.). Ako s daljnjim propagiranjem tambure budemo uporni, a na tome ne može raditi samo Subotički tamburaški orkestar, to mora biti čitav tamburaški pokret, o čemu sam imao jedno izlaganje u okviru Svjetske tamburaške asocijacije, ako to donese neke plodove, budućnost tamburaške glazbe može biti vrlo svijetla.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)



Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Sunday 5th of December 2021 07:01:50 AM