Pozovite » (+381) (0)24 535-533

pregačaDrukčije sam zamislila započeti ovu priču o pregačama, dok nisam otišla kod mog sugovornika – velikog sakupljača i čuvara narodnog blaga među bunjevačkim Hrvatima na sjeveru Bačke Grge Piukovića, inače mog rođaka (njegov dida i moja pramajka, rođena Piuković, bili su rođeni brat i sestra). Naime, kroz razgovor o ovom neizostavnom dijelu ženske bunjevačke narodne nošnje, a na pitanje, tko ih je sve izrađivao, rekao mi je da su moje majka Krista i teta Liza bile prave majstorice u tkanju pregača. Uz sjetu i, moram priznati, dozu srama što to nisam znala ili sam možda zaboravila, ova priča o pregačama mi je s tim draža i bliža srcu. Uz to, ako se nečeg jako dobro sjećam, to su pregače koje je moja majka uvijek nosila.

Pregača i njena svrha

Pregača predstavlja sastavio dio bunjevačke nošnje (radne i svečane), koja se vezivala na prednji dio gornje suknje i koju su nosile i djevojke i žene, gotovo svakodnevno. Tkane su u kućnoj izradi, a bile su suknene (vunene), šotoške (končane), maveske (otkane pamučnim koncem) i dr.

Pregača je, prema riječima Grge Piukovića, imala višestruku ulogu, a jedna od glavnih bila je zaštititi ruho od prljanja.

„Ona se nije lako prljala, tj. prljavština je s nje lako salazila zbog njene krutoće. Nosio se keceljac, al žene su znale i priko njeg pripasat pregaču. Onda, ako nije bilo ogriva u kući, žena bi u pregaču natrpala čutke jel štogod drugo za loženje. Ako je tribalo skupit jaja, isto i je mećala u pregaču. Vrlo dobro pamtim kako je moja mama, radnim danom, kad dođe podne, išla naranit kvočku s pilićima koji su bili digod u ladu, napolju. Kad je naranila piliće, uzela je tu pregaču, raskrilila je i na njoj odrimala tamo par minuta. Iz stari vrimena, to sam slušo da su divanili, da su žene kadkog vrlo malo spavale i puno radile. Pripovitka je da su doveče na pragu raskrilile pregaču i tamo legle da ne bi spavale dugo, jel je tribalo ujtru rano ustat. To nisam vidio, al je o tom bio divan. Isto tako, dica kad su rđava, držali su se majki za pregaču. Ako i je tribalo digod zakrilit, onda i majka zakrili pregačom."

Pregača se, priča dalje Piuković, nije nosila samo kod kuće, već i kad se išlo u varoš, što se može vidjeti i na nekim starim fotografijama.

„Moja majka je divanila da tu nije bilo nikakog posebnog spravljanja i dotiravanja. Kad se krene u varoš, šta god da je majka radila, u momentu je ostavila poso, pripasala pregaču i bila je spremna za polazak. Ako je žena imala pregaču, ona je bila kompletna. Nije bilo bitno kaka je suknja ispod, al kad je pripasala pregaču, bila je uredna. Imo sam priliku vidit, ne jedared, da kad odem kod koga, a žena radi s nikim iznošenim keceljcem, kad dođem, ona ga brže-bolje skine, pripaše pregaču i izgleda uredno", prepričava moj sugovornik.

Kako dodaje, ona je bila među glavnim odjevnim predmetima i žene su ih uvijek imale po nekoliko, a kad se mlada udavala, znala je imati i po 20 pregača.

Njih su na tzv. stanu za tkanje izrađivale kućanice i „bilo i je vrhunskih majstorica. Vunu su imale (to je bila ovčija vuna koja se oprede), a tzv. maveski konac su kupovale u varoši".

Na pitanje tko ih je naučio tom umijeću, striko Grgo mi je uzvratio: „Pa to je pitanje, ko je nji učio?". Ostalo nam je pretpostaviti, što je i vrlo vjerojatno, da se to znanje prenosilo s generacije na generaciju.

Što se tiče održavanja, odnosno pranja, one su se prale zajedno s košuljama, što nije bilo često.

„Žena samo otrese pregaču i tiraj dalje. Ako se radio kaki prljaviji poso, žene su znale zavrnit pregaču da se ne bi zdravo uvaljala jel umazala."

Pregače u vlasništvu obitelji

Grgo Piuković je uz brojne, kako odjevne tako i druge predmete, pregače počeo sakupljati prije svega zbog ljubavi prema njima kao i prema našoj narodnoj tradiciji.

„Pregače sam počo skupljat prija oko 30 godina, a vrimenom mi se u tom priključio i sin Marinko, tako da ih sada imamo oko 150. Manji dio nji je iz naši familija – majka Doca i je imala četri, a od moje mame, koja i je imala oko deset, ostalo mi je tri komada."

Veliki broj pregača su Grgo i Marinko kupili, dok je najveći broj dobijen.

„Di god je bilo prilike, ja bi i kupio, al većinom sam i dobio od ljudi kojima one nisu toliko značile ko meni. Bila je jedna toliko lipa da bi za nju dao koliko god da su tražili, to je bila najskuplja koliko sam platio za pregaču, a koštala je četri iljade dinara, a uglavnom su koštale oko iljadu pa i manje. Kad se pročulo da i skupljam, nisam puno moro tražit, sami su se ljudi javljali da mi i dadu i mislim da nije bilo slučaja da sam ikad odbio da i uzmem jel kupim", kaže Grgo Piuković.

Otkako ih je počeo sakupljati, uvijek mu je bila želja i pokazati ih na jednom mjestu. Iako je to već predlagao prije više godina, za to, na žalost nije bilo sluha, ali se na sreću to dogodilo ove godine, kada su, među ostalim i njegove pregače posjetitelji mogli vidjeti u okviru izložbe S Božjom pomoći, posvećene temi Bunjevačko tkanje i vezovi, a koja je bila priređena od 21. do 28. srpnja u HKC-u Bunjevačko kolo u Subotici.

Izložba je prošla, ali pregače obitelji Piuković su ostale i još će dugo biti čuvane, pa tako i sačuvane od zaborava.

Na internetskoj stranici Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, u odjeljku Baština (Tradicijska kultura – Bunjevačka narodna nošnja) Kata Suknović, dipl. ing. za tekstilno inženjerstvo, tekstilno-strojarske struke, o pregači piše sljedeće:

„Na gornju se suknju povezivala pregača. Vrsta pregače ovisila je o vrsti ruha uz koji se vezivala. Uz svileno ruho vezivala se svilena pregača, uz šlingano ruho šlingana, a tkale su se i od vune u širini jedne pole (jedna pola = do 90 cm). Tkane su na daske ili na četiri niti u tamnijim bojama: crvenoj, plavoj (tegetovskoj), crnoj, s manjim žutim i zelenim akcentima.

Razlikujemo pregače redušare, jednostavnijetkane na prutke i posvečarke koje uz prutke imaju i lijepe šare „na dasku dignute". Finije šotoške i maveske pregače vezene su na ćenaru, a to je vrsta platna i odjeće koja se od njega izrađuje, a nosile su ih češće mlade žene i djevojke, dok su vunene (suknene) pregače nosile starije žene. 

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)