Pozovite » (+381) (0)24 535-533

knjiznicaBibliografska istraživanja katoličkoga svećenika Ivana Kujundžića zasigurno su imala dvostruku i, sada to zasigurno znamo, nemjerljivu korist. Naime, dugogodišnje popisivanje knjižne baštine bačkih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca svećenika Ivana Kujundžića urodilo je 1946. godine iznimno važnim bibliografskim djelom Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata (Subotička matica, Subotica, 78 str.) i osnivanjem Bunjevačke knjižnice Ivana Kujundžića, svećenika. Svoje djelo objavio je pod pseudonimom Krešimir Bunić, s posvetom: „Posvećeno Sinovima bunjevačko-šokačke Nane, koji dadoše sve svoje za očuvanje svete katoličke vjere i hrvatske narodnosti Bunjevaca i Šokaca".

O osnivanju knjižnice veliki pregalac u kulturi, bibliofil, istraživač i svećenik Ivan Kujundžić piše u svom najpoznatijem djelu Bunjevačko-šokačka bibliografija, tiskanom 1969. kao posebni otisak iz Rada 355, JAZU (str. 674): „Godine 1946. osnovao sam Bunjevačku knjižnicu. Tu sam sakupljao djela bunjevačko-šokačkih pisaca, a i onih autora, ne Bunjevaca ili Šokaca, koji su pisali o nama". O njegovoj zauzetosti za sadržaj knjižnice nadalje piše: „Da bih tu knjižnicu što je moguće više kompletirao, dao sam se i na prepisivanje onih djela do kojih na drugi način nisam mogao doći. U prepisivanju su mi pomagale Marija Bajić, Ruža Crnković i Irena Mrak. One su savjesno prepisivale cijele knjige od korice do korice. Osim jednoga svi su ti prijepisi sačuvani do danas. Ta Bunjevačka knjižnica dala je temelj i širinu Bunjevačko-šokačkoj bibliografiji, Prilogu kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata".
U Uvodu ove iznimno značajne bibliografije Kujundžić (objavljene 1969., posthumno) napominje kako je svoje traganje za bunjevačko-šokačkim piscima i njihovim djelima počeo prije 38 godina te podsjeća na objavu prve bibliografije 1946. koja je „izašla skromno i bez ikakve reklame u samih 500 primjeraka", a nije mu poznato da je „barem jedan list u zemlji" notirao njezino izlaženje a „kojom su se inače mnogi služili" (isto, str. 669). Tek ju je 1967. spomenuo Juraj Lončarević u novinama gradišćanskih Hrvata!
Što znamo o sudbini ove knjižnice, koja je mukotrpno skupljana, uključivala brojna putovanja i potom bila temeljem jedne od najznačajnijih bibliografija bačkih Hrvata? Poznato je da je veći dio knjižničnog fonda konfisciran za vrijeme montiranog političkog sudskog procesa 1948. protiv Ivana Kujundžića, te da je po povratku iz zatvora1954. obnovio knjižnicu. O prvom fondu možemo imati sliku već prema onome što Kujundžić piše u bibliografiji, u kojoj napominje kako „Najviše bunjevačko-šokačkih djela posjeduju danas Bunjevačka knjižnica Ivana Kujundžića u Subotici, Gradska biblioteka u Subotici i Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu" (isto, str. 675). 

Što nam drugi svjedoče o knjižnici?

Ante Sekulić ima jasnu svijest o Kujundžićevoj knjižnici te u knjizi Bački Hrvati, Narodni život i običaji (Zagreb 1991., str. 418) piše: „Spominje također Katalog Bunjevačke knjižnice Ivana Kujundžića, ali desetak godina nakon Kujundžićeve smrti (1977.) nije se moglo potvrditi da takav katalog postoji, a još manje da je knjižnica uređena (soba u župnom dvoru sv. Roka, Beogradski put / I. Milutinovića. Međutim, treba upozoriti da je I. Kujundžić dvaput ‘skupljao’ svoju knjižnicu: prvi put je bio uspješniji, knjižnica bogatija, ali je god. 1947. ostao bez nje (još se i danas mogu naći u Grad. biblioteci pojedine knjige s oznakom da su bile vlasništvo I. Kujundžića); drugi put sakupljača je prekinula smrt, a nema potvrde o naročitoj skrbi da se preostali primjerci sačuvaju i njegov ‘muze’ uredi svrsishodno". 
Mr. Lazar Ivan Krmpotić u Subotičkoj Danici za 1990. (str. 158) bilježi: „Sve podatke o nama, o našem narodu i našim ljudima, koji su pisali i stvarali na bilo kojem polju kulture, kao i o svemu što je o nama i našoj prošlosti netko rekao, a bilo je moguće skupiti, sve je to u tri svoje knjige sabrao naš Ivanica. Kao izbjeglica u Zagrebu, dobro koristi svoje vrijeme, studira zagrebačke knjižnice i arhive, te literaturu i sve to pčelinjim marom slaže, a onda je sve to 1946. godine objavio u obliku knjige: Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata (Bunjevačko-šokačka bibliografija) u izdanju Subotičke Matice (...) Bilo je to prvo izdanje u kojem je sva naša duhovna i kulturna baština sabrana u jednoj knjizi. Svjestan da tako veliki pothvat teško može biti kompletan i pregledan, Ivanica, osobito po povratku iz Niša (iz zatvora, op. a.), nastavlja sa većim marom svoj sakupljački rad, iako mu je sve njegovo književno i sakupljačka blago bilo konfiscirano i oduzeto. Sakuplja podatke, ali sada i fotografira, makar naslovne stranice, rijetkih primjeraka, listina i knjiga. Sakuplja i kompletira svoju Bunjevačko-šokačku knjižnicu, stare knjige, spise, novine, kalendare i časopise, pa tako često ponovno kupuje svoje vlastite spise, koji su mu bili oduzeti i koji su dospjeli svugdje".
Krmpotić u Zborniku Ivan Antunović (br. 2-3, 1992., str. 64) u zadacima Instituta Ivan Antunović spominje: „Bunjevačko-šokačka knjižnica Ivan Kujundžić treba biti preuzeta prema inventarima ili zapisnicima poslije smrti Ivana Kujundžića. Trebalo bi da se u nju prenese i drugi njezin dio, koji ja poklanjam". O sudbini ovog dijela ne možemo govoriti jer nije prenesen, a zasigurno bi obogatio knjižnicu.

Podaci o fondu posredno

O vlasništvu knjiga najčešće nam govori pečat, koji nalazimo i u knjigama iz Bunjevačke knjižnice Ivana Kujundžića, svećenika. No, sudbina knjiga iz spomenute knjižnice nije nam poznata jer su brojne završile u subotičkoj Gradskoj knjižnici, ali i u privatnim knjižnicama. Kujundžić je u svojoj bibliografiji 1996. za neke publikacije naveo mjesto gdje se nalaze te bi tragom takvih zapisa bilo više nego zanimljivo usporediti koliko je knjiga sa žigom njegove knjižnice ostalo danas u njoj. Kako su prije dvadeset i pet godina neke knjige ležale skrivene na tavanu u kutijama, sanducima pod prašinom i što je njihova daljnja sudbina, saznat ćemo u nastavku.

Izvor: Hrvatska riječ (Katarina Čeliković)