Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Osnovno polazište i strateško načelo kulture hrvatske zajednice u Vojvodini trebalo bi biti - kultura vojvođanskih Hrvata kao dio jedinstvene hrvatske kulture, ali ujedno i dio kulture Srbije. Unatoč vidljivim naporima i uspjesima hrvatskih institucija u ovom području, u nekim mjesnim kulturnim udrugama ova problematika još nije u potpunosti shvaćena, a svijest šireg članstva o tom segmentu djelovanja u pojedinim udrugama trebalo bi podići na višu razinu.

Zbog površnog poznavanja povijesnih veza Hrvata s ovih prostora s matičnom zemljom, pa i hrvatske kulture općenito, i njihova je nacionalna svijest slabije razvijena, te o hrvatskim velikanima, pa i onima koji potječu iz ovih ili obližnjih krajeva, znanje je oskudno. Mnogi od njih dosegnuli su univerzalne vrijednosti i zaslužuju mjesto u kolektivnoj memoriji, ne samo Hrvata, nego i drugih naroda. Ovom ćemo se prigodom sjetiti dvojice velikana koji su svojim djelima zaslužili pozornost ovdašnjih Hrvata, kao i njihovih susjeda.

Josip Andrić

Vraćanjem biste dr. Josipa Andrića 2007. godine na staro mjesto i osnutkom HKUPD-a „Matoš", svake se godine u Plavni 7. prosinca obilježava, makar sv. misom zadušnicom, Dan sjećanja na dr. Josipa Andrića, koji je toga dana 1967. umro u Zagrebu.

Josip Andrić je rođen u Bukinu, u Bačkoj, 1894. godine. Odrastao je u Moroviću u Srijemu, glazbu učio u Slavonskoj Požegi i Pragu, pravo u Zagrebu, filozofiju u Innsbrucku i Zagrebu.

Tamburu je svirao od osme godine. U svojim je skladbama obrađivao pretežito bačku, srijemsku i slavonsku tematiku, pa je njegova prva opera „Dužijanca", prva bunjevačka opera uopće. Druga opera „Šijakinja" tematizira požeški kraj, treća „Raspršeno kolo" je slavonsko-srijemskog sadržaja, a četvrta „Matoš" ostala je nedovršena. Njegova je opereta „Na vrbi svirala" posvećena Plavni, rodnomu selu njegove majke. Svestrani umjetnički i stvaralački rad dr. Andrića nije predmet ovoga teksta, a njegov duhovni lik nedavno je predstavljen u župi sv. Ilije, prigodom posvete crkve u Bođanima.

Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu upravo je za potrebe HKUPD-a „Matoš" priredio građu Andrićevih zapisa narodnih pjesama iz Plavne i Bođana, koju je ovaj glazbeni pregalac zapisao 1952. i 1953. godine u ovim selima. Njome će se „Matoševci" baviti idućih godina.

Tambura je velika ljubav šokačkih Hrvata, a dr. Andrić je ostavio neizbrisiv trag u oblasti tamburaške glazbe, kako komponiranjem, tako i pisanjem na zanimljiv način različitih tema o glazbi: „Prvi historijski dokument o tamburi na ovom tlu potječe iz godine 1551. Nešto više od jednog stoljeća kasnije pjeva već naša narodna pjesma o tamburi, a još jedno stoljeće poslije pjevaju o tamburi dalmatinski pjesnik Andrija Kačić Miošić i slavonski pjesnik Matija Reljković... Po Paji Kolariću postao je Osijek prvi historijski centar tamburaške glazbe. Iz Osijeka je Franjo Kuhač znanstveno, a Mijo Majer praktički prenio tamburaška nastojanja u Zagreb, kao što se nešto kasnije Pera Ilić iz Srijemskih Karlovaca pojavio s tamburaškim pokušajima u Beogradu." (Dr. Josip Andrić, „Tamburaška glazba, historijski pregled", Slavonska Požega, 1962.)

Franjo Ksaver Kuhač

Ove se godine diljem Hrvatske nizom glazbenih događaja obilježava stota obljetnica smrti velikoga hrvatskog muzikologa Franje Ksavera Kuhača.

Ovaj osnivač hrvatske muzikologije, koji je prvi zapisivao i proučavao narodne melodije svih južnih Slavena, zalazio je i u Bačku. U njegovim zbirkama, među dvije tisuće južnoslavenskih narodnih melodija, ima 47 pjesama iz Bačke. Poslije Kuhača, i kasnije dr. Vinka Žganeca, više nitko nije sustavno posvećivao pažnju šokačkom glazbenom folkloru u Bačkoj, osim, naravno, dr. Josipa Andrića.

Glazbeni povjesničar Franjo Kuhač, kao prvi etnomuzikolog, proputovao je sve južnoslavenske zemlje, od Bugarske do Gradišća, od Slovenije do Makedonije, zapisujući narodne pjesme i proučavajući narodna glazbala. Otkrićem hrvatskih napjeva u djelima Haydna i Beethovena privukao je veliku pozornost europske stručne javnosti. Naslijedivši od Kolarića ljubav prema narodnom blagu, Kuhač je otišao studirati glazbu u Peštu, Leipzig, Beč i Weimar, gdje je jedno vrijeme učio klavir kod Franza Liszta.

Kuhač je punih 12 godina putovao sabirući i zapisujući narodne pjesme i za to je vrijeme skupio oko 5.000 narodnih melodija, te je 1.600 napjeva objavio u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u zbirci pod nazivom „Južnoslavenske narodne popijevke".

Značajno je i Kuhačevo djelo „Prva hrvatska komparativna muzikologija" u kojoj uspoređuje osobine hrvatske pučke glazbe s osobinama pučke glazbe Mađara, Talijana, Nijemaca i drugih susjednih naroda. Napisao je i knjigu „Uputa u glasoviranje", što je prva hrvatska škola za klavir namijenjena djeci i odraslima. U njoj su skladbe i narodne melodije iz svih krajeva Hrvatske, kao i djela hrvatskih skladatelja: I. pl. Zajca, V. Lisinskog, F. Kuhača, F. Livadića i dr.

Svojim sustavnim istraživanjem i prikupljanjem folklorne građe postavio je temelje na kojima su se razvijale hrvatska muzikologija i etnomuzikologija. Melodija, koju je J. Haydn iskoristio za stvaranje njemačke nacionalne himne, vrlo je slična pjesmi koju je Kuhač pronašao i zapisao kao vrlo stari napjev podrijetlom iz Marije Bistrice, Sv. Ivana Zeline, Međimurja i Gradišča (!).

Hrvati, ali i drugi južnoslavenski narodi, ocijenili su Kuhačev rad vrlo korisnim. Zato je Kuhačeva rodna kuća u Osijeku, u kojoj se rodio 20. studenoga 1834. godine, označena spomen-pločom. Najveća ulica u povijesnoj osječkoj jezgri nazvana je njegovim imenom, a glazbena škola u njegovu rodnom gradu ponosno nosi njegovo ime.

Ono što je u svemu ovome osobito zanimljivo jest činjenica da je Kuhača Srpska akademija nauka i umetnosti 1892. godine proglasila svojim počasnim članom (iste je godine titulu počasnog člana SANU-a dobio i Josip Juraj Strossmayer). Danas već i neke ulice nose naziv po dr. Andriću, a nadamo se da će i njegov glazbeni nasljednik Julije Njikoš, koji također pripada velikanima hrvatske tamburaške glazbe, uskoro dobiti svoje obilježje.

Ovo sjećanje na dvojicu velikana završit ćemo jednom britkom mišlju A. G. Matoša, koja bi mogla biti nekima od koristi: „Ima duhova, u kojima je narodni duh cijelog naroda, a ima naroda bez narodnog duha." („Umjetnost i nacionalizam", u: „Kritike. Prikazi i polemike iz hrvatske i srpske književnosti i plastičnih umjetnosti", Zagreb, 1940.).

Tekst: Zvonimir Pelajić