Pozovite » (+381) (0)24 535-533

katarinatonkovic-grafikaU povodu desetljeća od njezine smrti, u Modernoj galeriji Likovni susret u Subotici otvorena je izložba radova Katarine Tonković Marijanski (1947.-2001.). Ova subotička akademska grafičarka bila je i dugogodišnja kustosica Likovnog susreta, a svojim je radom dala veliki doprinos kulturi grada i pokretu umjetničkih kolonija. Na memorijalnoj izložbi izloženo je oko 40 djela, mahom grafika izvedenih u klasičnim grafičkim tehnikama i crteža tušem. Eksponati su vlasništvo Likovnog susreta, Gradskog muzeja Subotica, privatnih kolekcija i umjetničkih kolonija. S druge strane, postoji još veliki broj njezinih djela za koje nije poznato u čijem su vlasništvu, ukazala je ovom prigodom ravnateljica Moderne galerije Likovni susret Olga Šram.

„Njezina djela nalaze se u vlasništvu obitelji, institucijama kao što su Gradski muzej i Likovni susret, kolonijama Nyaradi u Ruskom Krsturu i Bucka Gányó u Subotici. Nažalost, nisu nam bila dostupna djela koja se nalaze u zbirci Franzer i dr. Vinka Perčića u Zagrebu. Također, njezina djela zastupljena su u zbirci Galerije u Miškolcu i kolonije u Počitelju. Međutim, postoji još veliki broj djela za koji ne znamo u čijim su rukama. Stoga ova izložba za namjeru ima potaknuti sve nas da krenemo tragom tih nestalih djela, koja se najvjerojatnije nalaze u vlasništvu privatnih osoba u Subotici", kazala je Olga Šram.

Govoreći o stvaralaštvu Katarine Tonković Marijanski, Šram je istaknula osjećaj umjetničine izuzetne stvaralačke snage i energije u kombinaciji s njezinom lirskom dušom.

„Njezina djela su s jedne strane imaginarni pejzaži, a s druge spoj čudesnih nadrealnih likova koje posebnim postupkom smješta u neku ozbiljnu, pomalo tragičnu realnost. Spoj lirskog i tragičnog, realnog i nadrealnog daje njezinim radovima izuzetnu privlačnost. Kao u skrivalici, na slikama pronalazimo figure muškarca i žene, zarobljene unutar kaosa, u kojem ipak postoji jedan poseban red i logika nastajanja i nestajanja. Za svaki njezin rad, bio on bakropis ili nastao u tehnici tuša i pera, trebalo je puno vremena. Zbog toga su ovi formati mali, ali koncentrirane stvaralačke snage, ozbiljnosti i promišljenosti. Njena djela odolijevaju vremenu i nisu podložna nikakvom pravcu, ona su jednostavno preslika njezine duše i stanja, u kojima je uvijek bila otvorena prema svim impulsima i iznutra i izvana", rekla je Olga Šram.

Katarina Tonković, udana Marijanski, rođena je 1947. u Subotici. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. godine u klasi profesora Ante Kuduza.
U Likovnom susretu radila je kao kustosica i voditeljica Dokumentacijskog centra umjetničkih kolonija (Jugoslavije) punih dvadeset godina. Radu kolonija dala je nezaobilazan doprinos kao predsjednica Koordinacijskog odbora umjetničkih kolonija Jugoslavije, posebice u Vojvodini i subotičkom okruženju. Kao djelatnica u kulturi bila je angažirana na više planova - kao članica umjetničkih savjeta udruženja SULUJ i SULUV, članica brojnih žirija, organizatorica humanitarnih aukcija.
Pružala je stručnu pomoć mladim umjetnicima i studentima. Samozatajna i smatrajući kako joj nije od presudne stvarnosti odmjeravati snage, ostvarila je tek nekoliko samostalnih izložaba: u Gradskoj knjižnici u Subotici zajedno s Istvánom Szájkóom, 1988. u Osijeku zajedno s Ivanom Jandrićem, 1989. u Galeriji Franzer u Subotici, te 1994. godine u Klubu Gerontološkog centra u Subotici. Izlagala je na mnogim skupnim izložbama u Subotici, a s izložbama Udruženja likovnih umjetnika Subotice i u drugim gradovima u zemlji te u Mađarskoj. Njezina djela bila su uvrštena u selekciju izložbe „Suvremena likovna umjetnost Hrvata iz Vojvodine" 1998. u Klovićevim dvorima u Zagrebu.

Izložba djela Katarine Tonković Marijanski bit će otvorena do 10. listopada, nakon čega će dio ovoga postava biti izložen u prostorijama Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici.

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografije: Hrvatska riječ

bec-znan.skup2011-3U organizaciji Hrvatskoga povijesnog instituta u Beču, od 8. do 10. rujna održan je Treći međunarodni interdisciplinarni znanstveni skup Croatica Austro-Hungarica. Tema ovogodišnjega takvoga skupa bila je: Hrvati i hrvatska kultura u dodiru s inim kulturama i narodima na prostoru Austro-Ugarske Monarhije. Na skupu su sudjelovali znanstvenici iz Hrvatske, Mađarske, Austrije i Slovenije: prof. dr. sc. Ernest Barić, mr. sc. Stjepan Blažetin, prof. dr. sc. Alojz Jembrih, dr. Rober Hajszan, mr. sc. Sandra Cvikić, doc. dr. sc. Katarina Koprek, izv. prof. dr. sc. Vesna Mikolič, doc. dr. sc. Dinko Šokčević i doc. dr. sc. Sanja Vulić, a izlaganjima su obuhvaćene povijesne i suvremene teme. Među izlaganjima našla su se i ona koja se odnose na Hrvate u Srbiji, odnosno, Vojvodini.

Tako je mr. sc. Sandra Cvikić iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Područnog centra Vukovar, predstavila je svoj rad „Prekogranična suradnja Republike Hrvatske i Republike Srbije - važnost i uloga hrvatske zajednice u Vojvodini u provedbi regionalne politike na primjeru Vukovarsko-srijemske županije" u kojem je ustvrdila da ono što obilježava uspostavu međunarodne suradnje sa susjednim državama bivše Jugoslavije tijekom zadnjeg desetljeća jest upravo bilateralna politika regionalne suradnje. Međutim, izlazak iz okvira pomirbe, koju osiguravaju bilateralne politike dobrosusjedskih međunarodnih odnosa, nije ostvaren na zadovoljavajućoj razini operativne funkcionalnosti, jer se stabilnost regije ne temelji na lokalnoj suradnji pograničnih područja.

„Naime, proces pridruživanja i integracije Republike Hrvatske u Europsku Uniju uvjetovan je politikom regionalne suradnje koja nema razrađen program u formalnom smislu, osim onoga u okviru predpristupne politike prekogranične suradnje IPA programa. Kako je politika regionalne suradnje nametnuta kao uvjet, zato i politika prekogranične suradnje zadnjih deset godina bilježi politički deficit lokalnih pograničnih samouprava zbog kompleksnosti problematika hrvatske poslijeratne tranzicije".

Doc. dr. sc. Sanja Vulić s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Odjela za kroatologiju, svoje predavanje održala je na temu „Odnos Josipa Andrića prema Slovacima i Ircima", ustvrdivši kako je istaknuti hrvatski katolički intelektualac Josip Andrić primjer kulturnog i znanstvenog djelatnika, s golemim opusom radova različitoga tipa, čija djela hrvatskoj javnosti nisu dovoljno poznata, te je u svom radu analizirala njegova filološka i književna djela koja se odnose na Slovačku, kao i putopise i dojmove o Irskoj.

Mr. sc. Stjepan Blažetin s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Pečuhu govorio je o pjesništvu Tomislava Žigmanova kroz svoj rad „K'o ularom vezan".

„Temeljna je poruka cjelokupne književne, a usudio bih se reći i javne, društvene djelatnosti Tomislava Žigmanova pronaći put iz tradicijskog prema modernom. Naime, ključno je pitanje kojem se lirski protagonist Žigmanov neprestano vraća, kako premostiti jaz između tradicije i suvremenosti, a da se ne negiraju, ne iznevjere korijeni, kako sačuvati tradicionalne vrijednosti u suvremenom svijetu... Žigmanov na ruševinama jednog prošlog svijeta, ili svijeta u nestajanju, nastoji izgraditi novi sustav vrijednosti, pronaći i ponuditi takav model koji će biti u stanju odgovoriti na izazove suvremenoga svijeta", rekao je Blažetin uz zaključak kako na rubu hrvatskog kulturnog i književnog prostora nastaje jedan od najzanimljivijih lirskih opisa našeg postmodernog vremena.

bec-znan.skup2011m-2Prvoga dana skupa ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj Stjepan Blažetin predstavio je nakladničku djelatnost Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj. Hrvatski znanstvenik iz Mađarske Ernest Barić izlagao je na temu Hrvatski folklor i (ili) hrvatski jezik u inojezičnom okruženju spas ili propast, a Dinko Šokčević govorio je o Hrvatskoj povijesti u najnovijoj mađarskoj historiografiji. Iz Austrije je sudjelovao Pinkovčanin Robert Hajszan koji je govorio o Hrvatima u dodiru s Hijancima na panonskom prostoru u 16. stoljeću, Alojz Jembrih o Hrvatima studentima i profesorima na bečkome sveučilištu u 15. i 16. stoljeću, Vesna Mikolić o Austro-ugarskoj višoj učiteljskoj školi u Kopru, primjeru višekulturnog prožimanja i za danas?, a Katarina Koprek o doprinosu Miroslava Vuka Croate (1930.-2005.) gradišćanskohrvatskoj glazbenoj kulturi.

Kako je uime organizatora na završnici trodnevnoga druženja, što ga je obilježio i zajednički izlet u srednje Gradišće, istaknula Sanja Vulić, izlaganja s dosadašnja tri međunarodna znanstvena interdisciplinarna skupa Croatica Austro-Hungarica bit će objavljena u zborniku koji je u pripremi.

Prema tekstovima Branke Pavić Blažetin i Zlatka Žužića
Fotografije: Hrvatska riječ

U okviru afirmativne kampanje ovdašnjih hrvatskih institucija i udruga „Izjasni se Hrabro", u Subotici i Baču je 23. i 24. rujna 2011. predstavljen Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa „Identitet bačkih Hrvata". Spomenuti znanstveni skup održan je 2008. u Zagrebu, a na njemu je sudjelovalo sedamnaest znanstvenika iz Hrvatske, Mađarske i Srbije.Riječ je o prvom skupu na tu temu koji pokriva sve aspekte etničkog obilježja bačkih Hrvata - jezik, vjersku pripadnost i običaje. Zbornik je objavljen u sunakladništvu Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba i Hrvatskog akademskog društva iz Subotice.

U drugoj polovici rujna 2011. godine iz tiska je izašla knjiga „Šokačke narodne nošnje u Bačkoj" autora prof. Zvonka Tadijana. Ovaj naslov prvijenac je u nakladničkoj djelatnosti Kulturno prosvjetne zajednice Hrvata „Šokadija" iz Sonte, ali je i samostalni prvijenac autora prof. Zvonka Tadijana. Knjigu je uredio prof. Zdenko Samaržija, a tiskana je u tiskari „MG-Print" iz Apatina.

Ovo djelo našlo se pred čitateljima zahvaljujući potpori Ministarstva kulture Republike Srbije i Pokrajinskog tajništva za propise, upravu i nacionalne zajednice.

„Tražiti literaturu o bačkim Šokcima bio bi mukotrpan i uzaludan posao, jer je o nama zapisano zanemarivo malo. U knjigama i napisima o bačkim Hrvatima Šokce nalazimo samo u fusnotama. Uradci na šokačke teme pojavljuju se tek u novije vrijeme, što me ohrabruje, jer ukoliko svoju prošlost, običaje, vjerovanja i ostale segmente ne budemo sustavno izučavali i bilježili, doći ćemo u situaciju da nam se tradicija izmišlja i krivotvori, tako da u biti neće biti ni stara, ni autentična. Priču o Šokcima tek treba ispričati, a jedan, možda i najbitniji cilj ove knjige je da se pogleda u prošlost, pokaže dio sadašnjosti i razmisli o budućnosti. Samo detaljnom obradom šokačkih tema stvorit ćemo kvalitetan mozaik, kojim ćemo otkloniti mnoge dosadašnje zablude i stereotipe o Šokcima iz bačkog Podunavlja i tako ispričati priču i sačuvati od zaborava ovu dičnu granu hrvatskoga stabla. Prošlost moramo istražiti, sadašnjost kritički sagledati i u budućnost ući s jasno profiliranim ciljevima i vizijama. Ne uradimo li to pravilno i pravodobno, bit će kao da nas nije ni bilo", kaže autor prof. Zvonko Tadijan.

Tekst: Ivan Andrašić

Ivo Škrabalo, poznati hrvatski filmski redatelj, scenarist i filmski kritičar, te političar, umro je 18. rujna 2011. godine, nakon duge i teške bolesti u Zagrebu u 78. godini. Rođen je u Somboru 19. veljače 1934. Osnovno i srednje školovanje završio je u tom gradu, a zatim se seli u Zagreb gdje je završio Pravni fakultet. Nakon toga je studirao na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti gdje je diplomirao filmsku režiju. U Zagrebu je i ostao do kraja života.

Bio je dramaturg u zagrebačkim filmskim kućama. Redatelj je i scenarist više zapaženih dokumentarnih filmova, od kojih se ističu „Velika porodica" i „Slamarke divojke". Autor je više djela na temu filma, a surađivao je u izradi Filmske enciklopedije. Za scenarij i tekst filma redatelja Mladena Jurana „Živuće fotografije - slike iz prošlosti filma u Hrvatskoj" 1983., nagrađen je Zlatnom medaljom „Beograd" na Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu 1983. godine, a za istog redatelja napisao je scenarij za film „Škola narodnog zdravlja" (1984).

Kao jedan od urednika u „Hrvatskom tjedniku" 1971. bio je, nakon sloma Hrvatskog proljeća, proskribiran te je radio kao savjetnik za repertoar u Croatia filmu.

Politički se aktivirao 1990-ih u HSLS-u, na čijoj je listi 1992. i 2000. bio izabran za zastupnika u Hrvatski sabor. Tijekom Domovinskog rata u vladi narodnog jedinstva neko vrijeme bio je doministar kulture za međunarodnu suradnju.

Bio je i potpredsjednik liberalne, demokratske i reformatorske grupe u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.

U povodu smrti člana Hrvatskog akademskog društva Ive Škrabala, brzojav sućuti njegovoj obitelji uputili su Hrvatsko nacionalno vijeće, Hrvatsko akademsko društvo i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Kako se navodi, među ostalim u brzojavu, njegov film „Slamarke divojke" i potpora koju je dao Leksikonu podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, trajni su prinosi hrvatskoj kulturi njegova rodnog kraja.

Djevojke i momci glazbene skupine „Damjan" iz Vukovara slavili su 18. rujna jer je njihova pjesma „Tvojim putem poći" bila pobjednička na Festivalu hrvatskih duhovnih pjesama „Hosanafest 2011.", održanom u Dvorani sportova. Među 15 skladbi, ona je osvojila najviše glasova samih izvođača koji su međusobno glasovali i tako odlučili o pobjedniku.

Stihove i glazbu za pjesmu „Tvojim putem poći" napisao je Domagoj Vitovski, a zasluge za obradu pripadaju Viktoru Kesleru. Pobjeda nije bila očekivana jer su prije svega došli pjevati i slaviti Boga, rekla je odmah nakon nastupa i proglašenja članica pobjedničke skupine Maria Lepur.

„Uopće se nismo nadali, niti u snovima, u grupi o tome nismo niti pričali. Stvarno smo iznenađeni i presretni, što se na nama i vidi. Nastup na 'Hosanafestu' je nekakvo naše duhovno iskustvo. Kao band smo aktivni već pet godina i malo po malo, sve više sudjelujemo po festivalima gdje nas uglavnom pozivaju, što nam daje do znanja da se naš trud i kvaliteta vidi, i čast nam je zbog toga."

hosanafest2011-djecaPrema neslužbenoj procjeni, više od 1.500 ljudi je u Dvorani sportova pratilo ovogodišnji „Hosanafest". Slogan ovogodišnjeg Festivala hrvatskih duhovnih pjesama je „Učvršćeni vjerom", kaže glavni organizator manifestacije vlč. dr. Marinko Stantić.

„Naše su poruke, imajući u vidu da je ovo humanitarni i dobrotvorni festival za pomoć oporavku ovisnika o drogi, alkoholu i kocki, da smo svi uz njih i da mislimo, računamo i molimo se za njih i da smo im potpora. S druge strane pružamo mladima priliku da svoju vjeru izrađuju i da se u njoj učvršćuju, što je i slogan ovogodišnjeg festivala. Na ovaj način mogu umnažati svoje talente i izgrađivati svoju vjeru i hrabro kročiti svojim putem, te znati da su prihvaćeni i cijenjeni i da netko vrednuje njihove talente."

Naviše glazbenika na natječaj se prijavljuje iz Hrvatske, ali bi odaziv mogao biti veći s vojvođanskih prostora, kaže vlč. Stantić.

On dodaje da je šesti „Hosanafest" donio novine kao što su najave pjesama napravljene poput razglednica kojima je oslikan život bačkih Hrvata u Subotici i okolici.

hosanafest2011-marinaMarina Kozina, dobitnica nagrade publike, mišljenja je da bavljenje duhovnom glazbom približava mlade Bogu.

„Na jedan drukčiji, popularniji način se mladima približava crkva i odnos prema Bogu i imam veliku pohvalu za 'Hosanafest', pratim ga godinama. U Hrvatskoj postoji više ovakvih festivala ali ipak isključivo nastupam u Subotici. Bavim se i klasičnom glazbom i zabavnom, ali i duhovnom."

Festival hrvatskih duhovnih pjesama „Hosanafest" dobrotvorne je naravi, ove godine po treći put, a prihod je namijenjen Humanitarno terapijskoj zajednici za pomoć ovisnicima „Hosana".

Na Festivalu je izvedeno 15 skladbi izvođača iz Subotice, Zagreba, Sarajeva, Vukovara, Splita, Slavonskog Broda, Omiša, te iz Selenče pokraj Bača. U okviru festivalske večeri nastupili su i učenici hrvatskih odjela koji su izveli pjesmu „Budi svoj".

Prigodom festivala izdan je i nosač zvuka sa skladbama ovogodišnjega „Hosanafesta" i do njega se može doći putem kontakta s organizatorom Festivala. Festival je snimala produkcija "Cro media" iz Subotice te se očekuje daće snimka biti emitirana na televiziji.

hosanafest2011-zednikU okviru dvodnevnog programa u Subotici stotinjak sudionika posjetilo je dan prije održavanja Festivala, 17. rujna, Zajednicu „Hosana" u Starom Žedniku pokraj Subotice. Mladi su tamo imali duhovni program, radionice i druženje sa štićenicima zajednice, a u nedjelju prije podne i zajedničko euharistijsko slavlje.

 

Tekst: Siniša Jurić
Fotografije: Hrvatska riječ

kolonija sonta 2011-1Međunarodna likovna kolonija „Sonta 2011." održana je 17. rujna, na samoj obali Dunava, na lokaciji vikend-naselja sonćanskog UG „Dunav-Staklara". Peti put zaredom koloniju je organizirala Kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata „Šokadija"« iz Sonte. Iako najavljena kao dvodnevna, zbog neplaniranih otkaza ranije najavljenih umjetnika iz BiH i Hrvatske kolonija je na sugestiju ostalih sudionika preinačena u jednodnevnu.

U radu ovogodišnje kolonije sudjelovali su slikari iz Subotice, Sombora, Sonte i Belog Manastira. Sudionici kolonije i njihovi domaćini organizirano su se odvezli na predviđenu lokaciju, gdje ih je dočekao već pripremljen šokački doručak u prirodi, a potom su umjetnici odlutali za svojim muzama. Nemirna vodena ploha veličanstvene rijeke u nestvarnoj igri sunca i vjetra pružala je nestvarnu sliku, podsjećala je na plavi Jadran.

Lkolonija sonta 2011-3ikovni odjel HKC-a „Bunjevačko kolo" iz Subotice predstavljali su Ruža Tumbas, Katarina Mandić, Ružica Žigmanov i Mirko Kesegi, a iz Belog Manastira odazvao se poznati naivac, negdašnji Sonćanin Josip Dekan. Sombor su predstavljali neokrunjena kraljica „Šokadijinih" kolonija Cecilija Miler, dr. Đerđi Šarić, Marija Turkalj, Stipan Kovač, Milorad Rađenović i Slobodan Veselinović. Bili su tu i članovi „Šokadijine" likovne sekcije Stipan Lukić i Nebojša Prelić. Svima je najviše nedostajala na dosadašnjim kolonijama neizbježna, puno mlađa duhom i htijenjem, nego godinama, Hvaranka Ana Tudor, podrijetlom Sonćanka. Pokraj umjetnika, u naselju je toga dana boravila i skupina djece, polaznika sonćanske predškolske ustanove „Pčelica", predvođena svojim odgojiteljem Veljkom Bačićem.

kolonija sonta 2011-2Pred očima djece na platnima umjetnika rađalo se nešto iz ničega, a i umjetnici su uživali u razgovoru s najmlađima. Sati su prolazili brzo, na platnima su ostala vrijedna djela, koja će zauvijek krasiti „Šokadijinu" zbirku umjetnina. Nakon završetka radnog dijela umjetnici i domaćini su do kasnih sati nastavili druženje uz neizbježni specijalitet srca Podunavlja, pikantni riblji paprikaš, te pjesmu i svirku tamburaškog sastava domaćina.

Prema tekstu Ivana Andrašića
Fotografije: Hrvatska riječ

Dvije godine nakon objavljivanja od strane zagrebačkog Novuma knjiga poezije, ili preciznije rečeno spjev pod nazivom „Di, čuje pisma divojačka i po koja suza" predstavljen je u Subotici, mjestu rođenja i djelovanja njezina autora, pjesnika, proznog spisatelja i esejista Lazara Franciškovića. Knjiga je predstavljena 16. rujna, u Gradskoj knjižnici, a o autorovom pjesništvu govorili su profesorica književnosti Judita Plankoš i književnik i urednik Milovan Miković.

Mnoga područja stvarnosti Franciškoviću služe kao izvor inspiracije i daljnjeg umjetničkog osmišljavanja, navela je Judita Plankoš.

„Kako prozni zapisi, tako i njegove pjesme govore o stvaraocu koji reduciranim mislima i osjećajima zahvata široki životni spektar, a spada u kategoriju onih za koje sam veli: 'Ni svoji ni tuđi u srcu, / putnici'. Poneko ga smatra moćnim slikarom salaša, drugi mu snagu traže u poimanju i pamćenju običaja, ili u fiksiranju uzbudljivih detalja gradskog života. Ja u njemu vidim autora koji jednako prodornim okom zalazi u tajne knjižnice, knjige uopće, ili konkretne knjige da bi sav univerzum značenja riječi isprepletenih i smještenih među koricama povezao s neizmjernom sigurnošću koju daje vjera i odsjajima neizvjesnosti i nedokučivosti svemira. On sve to pomalo jest i pomalo se svemu tome otima. Neprekidno se okreće novim sferama, sugerirajući da je pokraj ostalog sve više pjesnik ljubavi, ljubavi prema ljepoti, prema neobičnom, prema novom nebu, svemiru, novoj zagonetki i, ništa manje od svega toga, prema voljenoj osobi", rekla je Judita Plankoš.

Osim hrvatskim standardom, Lazar Francišković se čitatelju obraća bačkim bunjevačkim ikavskim idiomom, što je slučaj i u stihozbirci „Di, čuje pisma divojačka i po koja suza", ukazao je Milovan Miković. Zbirkom je obujmljeno četrdesetak kratkih pjesama, a u njima se, na sebi svojstven način, uz prepoznatljivu elegičnost, što ju valjda oduvijek emanira ravnica, odašiljući i samoću salaša, pjesnik odlučuje za svojevrsnu protutežu ranije tiskanim stihovima, uvodeći ljubavni pjesnički izričaj. „Pri tome se Francišković ne poigrava klišejima ljubavnog govora, i ne ironizira nad njim, već se s oprezom predaje valovlju čuvstava", dodao je Miković.

Po njegovim riječima, pjesnik nas stihovima hoće obazrivo podsjetiti kako izvan i iza svakog govora ljubavi uvijek traju i tijelo, i kratkotrajna sreća, i bol nad minulim, i ožiljci, i rezignacija - i onda kada mi ohrabreni činom vlastite neposrednosti, obnažujemo usložnjenost ljubavnog doživljaja i sjećanja na nj. Otuda se njegovi ljubavni monolozi i dijalozi, dodaje Miković, doimaju i kao daleke refleksije antički pojmljenog gubitka, i obiteljske i osobne traume.

„Na kraju, može se reći kako je Lazar Francišković postigao mnogo više no drugi hrvatski poeti u Podunavlju, premda nije uvijek dobio potrebnu i zasluženu stručnu i recepciju šireg čitateljskog kruga. Tomu je, pomalo, išao na ruku i njegov samozatajan stav", ocijenio je Miković.

Prema najavama, Lazaru Franciškoviću bi uskoro trebale biti tiskane čak tri nove poeme, a njegov roman „Hodočasnik" bi uskoro trebao biti okončan trećom knjigom.

U okviru ove književne večeri Franciškovićeve stihove čitala je Ivana Rudić, a nastupio je i Katedralni zbor „Albe Vidaković" iz Subotice, pod ravnanjem s. Mirjam Pandžić.

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografija: Hrvatska riječ