Pozovite » (+381) (0)24 535-533

banjelacic_proslava2011Dan rođenja bana Josipa Jelačića, 16. listopada, jedan od četiriju blagdana hrvatske zajednice u Republici Srbiji, svečano je obilježen u Petrovaradinu i Novom Sadu. Banu u čast, posljednjih godina svečanu akademiju u Novom Sadu skupa organiziraju Hrvatsko nacionalno vijeće i HKPD „Jelačić" iz Petrovaradina, s težnjom da zajednici predstave bar dio bogatog kulturno-umjetničkog nasljeđa divnog i kićenog Srijema.

boris_ljubicic-izlozbasu-1Dva mala naizmjenična kvadratića na veoma jasan način govore o hrvatskom identitetu i omogućuju prepoznatljivost hrvatske autentičnosti, a identitet svih zemalja koje su nastale nakon početka devedesetih godina prošloga stoljeća ili još nastaju, ovisi o vizualnoj poruci, rekao je poznati hrvatski dizajner Boris Ljubičić tijekom otvorenja izložbe njegovih radova pod nazivom „New Look Croatia", u Modernoj galeriji „Likovni susret" u Subotici održanog 13. listopada 2011. godine.

Ljubičić je poznat kao autor općeprihvaćenog hrvatskog znaka kao i niza drugih grafičkih rješenja koja su prije svega usmjerena na identifikaciju Hrvatske kao države. Tu spada primjerice i znak Hrvatske radiotelevizije.

Vizualni identitet je ključna stvar u globalnom svijetu i proizvodi i brendovi koji ga nemaju se izgube, a isto je i s državama, kaže Boris Ljubičić.

boris_ljubicic-izlozbasu-2Njegova umjetnička inspiracija proistječe iz činjenice da je Hrvatska postala samostalna država, kaže Ljubičić.

Projekt dugometražnog igranog filma «Most na kraju svijeta» redatelja Branka Ištvančića i producentice Irene Škorić, koji je odobren za sufinanciranje na natječaju HAVC-a u 2010. godini i koji će se realizirati iduće godine u produkciji Artizana filma iz Zagreba, uvršten je u selekciju razvojnog fonda u okviru ovogodišnjeg Cinemed festivala mediteranskog filma u Montpellieru u Francuskoj kao jedini predstavnik iz Hrvatske.

Ovaj hrvatski triler uvršten je u selekciju od 20 od ukupno 70 prijavljenih projekata iz različitih zemalja Mediterana čiji će redatelji i producenti 27. i 28. listopada prezentirati svoje projekte pred ovogodišnjim žirijem koji je sastavljen od uglednih filmskih profesionalaca i koji će odlučiti o pobjedničkim projektima kojima će se dodijeliti više financijskih i sponzorskih nagrada.

Osnovan 1991. godine ovaj razvojni fond u okviru Cinemed festivala mediteranskog filma u Montpellieru svake godine dodjeljuje financijske pomoći projektima igranog filma koji su u razvojnoj fazi uz potporu francuskog Nacionalnog centra za kinematografiju (CNC), francuskog Ministarstva vanjskih poslova, Međunarodne organizacije Frankofonija, Regije Languedoc-Roussillon, Udruženja Beaumarchais, Kodak i usluga filmskog laboratorija Eclair.

vecer_ikavice2011-2Druga po redu književno-kulturna priredba „Večer ikavice - govor dalmatinskih, ličkih, bunjevačkih, šokačkih, bosanskih i hercegovačkih Hrvata", u organizaciji HKD „Vladimir Nazor", održana je 9. listopada u dvorani MKUD „Ady Endre" u Stanišiću. Dobrodošlicu gostima i uvod u program započeli su domaćini, predsjednik društva Ivan Karan i Kristina Gundić, recitativnim izvedbama pjesama „Rodu o jeziku" Petra Preradovića i „O jeziku" Vladimira Nazora.

Predavanje o ikavskim govorima je održao profesor kroatistike Vladan Čutura koji je u zanimljivom izlaganju govorio o podrijetlu i osobitostima ikavskih govora, njihovoj zemljopisnoj rasprostranjenosti i pisanoj tradiciji, na ikavici, u povijesti hrvatske književnosti.

Dokaz da ikavica i dalje živi su pjesnici koji su čitali ulomke svojih djela, pisanih na različitim inačicama ikavskih govora. Pjesme su recitirali Stanka Čoban iz Bača, članice HKUD-u „Vladimir Nazor" Marica Mikrut, Marija Bajić i Kata Kovač iz Sombora, te Vojislav Sekelj i Milovan Miković iz Subotice. Prisutnima je govor hercegovačke ikavice približila studentica Ivana Bašić iz Bezdana, izražajnim čitanjem prigodne autorske pjesme u prozi suvremenog hercegovačkog pjesnika Mate Sušca.

vecer_ikavice2011-1Posebnim su pljeskom nagrađeni članovi UG „Urbani Šokci", predsjednica Marija Šeremešič, te recitatori Ivan Šimunov, Emina i Aneta Firanj koji su na šokačkoj ikavici predstavili narodne umotvorine: dječje brojalice, brzalice, rugalice, momačko i djevojačko natpjevavanje i anegdote iz života starih Šokaca. Josipa Dević je goste upoznala i s govorom dalmatinske ikavice, čitanjem pjesama, a nakon nje se nazočnima obratio i zastupnik u Skupštini AP Vojvodine Dujo Runje. S obzirom da se zna kako nema ikavice bez pjesme, i obratno, za osobitu su se atmosferu pobrinuli članovi HKPU „Zora" iz Vajske i članice KUDH „Bodrog" iz Bačkog Monoštora.

vecer_ikavice2011-3Nazočnima se, na kraju, obratio i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov koji je pozvao sve koji pripadaju, i osjećaju pripadnost, hrvatskome narodu da se na popisu stanovništva tako i izjasne o svojoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, kao i o materinjem jeziku.

U sklopu večeri upriličena je i promocija izdanja i naklade NIU „Hrvatska riječ" čiji je ravnatelj, Ivan Karan, rekao:

vecer_ikavice2011-4„Ikavica u našim krajevima polagano nestaje iz svakodnevnoga govora, a uzroci su smanjenje broja Hrvata u manjim mjestima u kojima su ranije činili većinu, utjecaj okruženja i većinskoga jezika, učenje standardnoga hrvatskog jezika i pritisak okolice. Naročito je to izraženo kod mladih koji ne znaju, ili vrlo malo znaju, ikavicu ili se stide njome govoriti. Smatram da ikavicu treba govoriti i sačuvati, a jedan od načina su knjige koje se pišu na ikavici, pjesme koje se pjevaju na ikavici i održavanje ovakvih manifestacija koje su posvećene ikavici. Organizirali smo ovu manifestaciju da pokažemo da u Vojvodini ima pojedinaca i udruga koji još uvijek njeguju ikavicu. Kod nas u selu je ostalo malo Hrvata koloniziranih iz Dalmacije i njihovih potomaka, tako da se ikavica, nažalost, rijetko koristi. Nadamo se da ćemo i ovakvim manifestacijama doprinijeti da se ona očuva."

Tekst i fotografije: Savo Tadić

bunkerfest2011-hrvatiFestival „Bunker fest", u organizaciji Studentskog kulturnog centra Novi Sad i Kreativne radionice „Bunker", nekoliko godina unatrag nastoji afirmirati „manjinske umjetničke prakse", odnosno autore čije stvaralaštvo predstavlja otklon od postojećih okvira. Tako je ovogodišnje izdanje festivala, održanog 7. i 8. listopada, predstavilo autore i skupine koji su ostvarili ozbiljne umjetničke domete, a ostali dosljedni svom „manjinskom rukopisu".

Jovan Gvero iz SKCNS-a kaže kako postoje umjetnici koji zbog radikalnosti svojeg izričaja ne nailaze na interes vlastitih manjinskih institucija.

„Ove godine smo objavili jednu knjigu na rusinskom jeziku, shvativši da institucije koje rade na rusinskom jeziku nemaju senzibiliteta za tako radikalne umjetničke rezove, osobito ne kada se radi o jeziku koji je eksplicitan i urban. Kasnije smo uvidjeli da to nije slučaj samo u rusinskom, nego da je tako i s nekim drugim jezicima. Zbog toga smo se odlučili pokušati predstaviti što se to događa na umjetničkom planu, na jezicima manjina. Mi ćemo i dalje nastaviti komunicirati s takvim umjetnicima", rekao je Jovan Gvero.

U okviru festivala, u petak su se u klubu „Fabrika" predstavili književni autori koji pišu na hrvatskom jeziku. Govoreći kako su rijetke prilike da se na javnoj sceni Novog Sada govori i o književnosti koja se stvara na hrvatskom jeziku u Vojvodini, a koja je prisutna na ovim prostorima više stoljeća, Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, istaknuo je kako je hrvatska književnost u Vojvodini najslabije institucionalno razvijena, te da od 90-ih godina pokušava izgraditi svoju „infrastrukturu" kroz pokretanje časopisa na hrvatskom jeziku, stvaranje književne elite, integraciju u suvremene tokove hrvatske i srpske književnosti i ulazak u globalizacijske procese.

„O hrvatskoj književnosti se malo zna iz razloga što je ona za vrijeme socijalizma bila integralni dio jugoslavenskog kulturnog prostora. Činjenica koja određuje književnost jest da ona postoji izvan središnjeg Novog Sada, ali dijeli sudbinu provincije. Hrvatska književnost je bila isključena iz jednog prostora stvaranja, a ujedno je i bila suočena s izazovima stvaranja vlastitih reprezentativnih praksi. Dugo nismo imali književni časopis, a tek od 2002. godine dobivamo NIU 'Hrvatska riječ'. Danas možemo reći da je više od dvadeset ljudi prisutno, s barem po jednom ozbiljnom knjigom, kada je u pitanju književni prostor u Vojvodini, kao i da su pokrivene sve generacije", rekao je Žigmanov.

On je u svojemu predstavljanju hrvatske književnosti istaknuo i to da jezik nije primarna kategorija koja određuje pripadnost književnika određenom korpusu nego da to može biti njegovo etničko podrijetlo, ali ih to može uključiti i u prostore drugih nacionalnih manjina.

Predstavljajući sebe, i ono što stvara, govoreći o malim i velikim književnostima u ovom, kako kaže, našem raskomadanom svijetu, svoje pjesme čitao je Zvonko Sarić. Novosadskoj publici se svojim još neobjavljenim pjesmama u prozi, predstavio još jedan autor iz Subotice, Mirko Kopunović, naglasivši kako je bitno surađivati i omogućiti mladima da se pokažu. Publici se predstavio i Stjepan Bartoš, hrvatski književnik koji živi i stvara u Novom Sadu. Čitajući svoje ulomke, Bartoš je predstavio i onu stranu hrvatske književnosti u Vojvodini koju čine drame i priče.

Osim predstavljanja književnosti Hrvata u Vojvodini, u okviru Bunker-a otvorena je i izložba stripova Dušana Durmana, predstavljen je časopis „Vzlet" na slovačkom jeziku i časopis „Nova misao" koji pokriva suvremeno stvaralaštvo Vojvodine. Također, otvorena je i izložba grafika Danijela Babića, predstavljena književna scena Rusina u Vojvodini gdje je sudjelovao Ivan Međeši, autor urbanog romana na rusinskom jeziku „Špaciri po spodku dunca" koji je objavljen u izdanju SKCNS-a i Kreativne radionice Bunker. Predstavljen je i časopis „Sjeverni bunker" te knjige Minje Bogavac „Moj slem je duži od tvog", najsvježije izdanje SKCNS-a.

Tekst i fotografije: Ankica Jukić-Mandić

U prostorijama Hrvatske paneuropske unije u Zagrebu, 6. listopada predstavljena je najnovija zbirka pjesama Lajče Perušića „Iza lica". Druga je to knjiga hrvatskoga pjesnika, rođenog 1945. u Subotici, koji živi i radi u Zagrebu, gdje je diplomirao na Pedagoškoj akademiji, a pjesničkim radom se bavi od rane mladosti, objavljujući u mnogim časopisima, antologijama i zbornicima.

U ime organizatora Udruge za potporu bačkim Hrvatima predstavljanje knjige je otvorio predsjednik prim. dr. sc. Stjepan Skenderović, podsjetivši da je autor Perušić podrijetlom iz Subotice, gdje se upravo vodi velika borba za nacionalni opstanak Hrvata u Bačkoj, Srijemu i Banatu, pritom misleći na aktualni popis stanovništva u Republici Srbiji. Poručio je Hrvaticama i Hrvatima da se, u skladu sa sloganom, Hrabro izjasne kao Hrvatice i Hrvati po nacionalnosti, da im je hrvatski jezik materinski, a vjeroispovijest katolička.

Drugu zbirku pjesama Lajče Perušića, „Iza lica", predstavila je prof. Nevenka Nekić, dopredsjednica Hrvatske paneuropske unije, vrsna poznavateljica kulturnih prilika Hrvata u Bačkoj, Srijemu i Banatu, koja je ustvrdila kako otvoriti ovo petoknjižje Lajče Perušića „Iza lica" (Iza lica žedan, Iza lica brazde, Vukovarska rapsodija, Licem u lice Križu, Iza lica dnevice) znači potražiti onoga Lajču iz prve zbirke „Brazde na licu", s kojim smo prošli bačke ravnice, tonuli u svitanja na salašima, svjedočili tajnoj ljubavi pjesnika prema gradu njegove mladosti - Subotici, mirisali polja u njemu samom, susretali prošlost u očima sadašnjosti.

predstavljanje_perusiczg-1„Dosljednost u bitnom ostala je i u ovoj novoj zbirci, u izravnom ili kriptojeziku, osobito u izričaju prema domoljublju, samo su metafore nove, brojnije. Novo u ovoj drugoj zbirci je učestalost susreta sa samoćom koja je moćna i budna, a pjesnik Lajčo se pitoresknim koherentnim jezikom vraća u ponor iščezloga vremena, ostavljajući ponešto dijalektalne zlatne prašine na stihovima što su prostraniji, duži, stariji i sve dalji kao i prostor kojega je fizički napustio, ali je ostao u njemu zauvijek nastanjen", rekla je prof. Nekić i dodala kako u njegovim pjesmama ima možda i previše naracije, opisa, slika što su samo u jeziku zabilježene za svagda, jer odavno nema tih starinskih salaša, kićenih svatova i snaša, to su danas najčešće 'polja smrti' koja svjedoče o nekadašnjem životu.

„Osjećaji se teško prigušuju u osebujnom svijetu samoće, ili pak empatije za stradanja svojega roda, i stoga ponegdje prelijevaju preko ruba discipliniranog melosa koji bi mogao biti zgusnutiji, ugaženiji u topos jastva, naponski vezaniji za nadnaravni, refleksivni prostor apstrakcije bajke", ustvrdila je Nekić i zaključila kako Lajčo Perušić vadi iz svoje amfore vlastitu moguću eufoničnost, prepušta se slučaju i strastvenoj nevinosti u pokušaju pjesnikovanja te se pridružuje svojim bačkim pjesničkim prethodnicima i ulazi u korpus hrvatske književnosti, na mala vrata, koja su poput patnje što se pretvara u krotkost, dok samoća duše odzvanja kao misao što najbolje zori u zrelim godinama noći i tišine.

Program predstavljanja druge zbirke pjesama Lajče Perušića „Iza lica" vodio je zamjenik predsjednika Udruge za potporu bačkim Hrvatima Naco Zelić, pjesme iz knjige su čitale Lukrecija Brešković i Mirela Stantić, dok su u glazbenom dijelu programa svirali Krešimir Ivančić (violina) i Ivan Bosnar (klavir).

Tekst i fotografije: Zlatko Žužić

Glazbena šetnja kroz stoljeća Koncertom orguljaških skladbi (iz 1591., 1700. i 2011. godine) u izvođenju prof. Emina Armana i nastupom Ivice Trubića, vokalnog solista Hrvatskog narodnog kazališta, eminentnih umjetnika iz Zagreba, 2. je listopada obilježena završnica radova na obnovi orgulja u crkvi Uskrsnuća Isusova u Subotici. U akustičnom ambijentu crkve posjetitelji koncerta s velikim su uživanjem slušali izvedbu melodija na orguljama koje potječu iz XVIII. stoljeća i smatraju se među najstarijima na području Subotičke biskupije, i šire.

U Vojvodini postoji oko 175 orgulja, iznio je Đerđ Mandić, povjesničar i organolog, jedan od rijetkih stručnjaka u nas koji se bavi restauracijom ovih starih instrumenata vraćajući im izvorni zvuk. Smatra kako je najveći značaj restauracije upravo u tome da im se vrati zvuk iz razdoblja kada su nastale.

„Moguće da će se onima koji su ove orgulje ranije čuli, sada učiniti tišim, što je upravo u skladu s njihovim originalnim zvukom iz vremena nastanka", rekao je Mandić uz podatak da se orgulje obnovljene u crkvi Uskrsnuća Isusova prvi put spominju 1790. godine u spisima koje je istraživao, ali da tijekom reparacije, otkrivajući dio po dio unutrašnjosti orgulja, nije naišao na precizan podatak o godini nastanka i majstoru koji ih je pravio. Najstariji zapis u unutrašnjosti orgulja potječe iz 1839. godine i to o popravku.

„To ukazuje da su već tada bile stare najmanje 40 do 50 godina, kada se već mijeh morao popravljati", pojašnjava Mandić „govor" grafitnih zapisa u unutrašnjosti orgulja, kao svojevrsnih svjedočenja o povijesti repariranog instrumenta u protekla dva stoljeća.

Đerđ Mandić se, osim restauracijom orgulja, specifičnog i složenog instrumenta, bavi i izučavanjem povijesti orgulja, istražujući tragove i zapise ruku starih majstora ostavljenih u unutrašnjosti orgulja, koji se otkrivaju tek u ovakvim obimnijim radovima, a izvana ih se ne može uočiti. Svoja dosadašnja saznanja iz prakse i traganja u arhivskoj građi objavio je u knjizi „Vojvođanske orgulje".

U crkvu Isusova Uskrsnuća instrument je prenesen iz Bačkog Monoštora 1980. godine, a odakle je tamo donesen još nije utvrđeno. Subotica će u skorije vrijeme biti obogaćena još jednim orguljama, kada iz Kljajićeva budu prenesene u crkvu na Kelebiji.

Tekst: Katarina Korponaić
Fotografije: Hrvatska riječ

Novosadski književnik Tomislav Ketig dobitnik je nagrade „Grand Prix za književnost" koju dodjeljuje pokrajina Baden-Württemberg (Njemačka). Ketig je nagrađen za svoj roman „Duga sjena svitanja" objavljen 2007. u Srbiji, a ove godine i na njemačkom (Die langen Schatten der Morgendämmerung) u Münchenu. Nagrada će autoru biti uručena u prosincu u Stuttgartu.

Jedan od romana ovog uglednog autora, „Velebitski orao", tiskala je 2007. NIU „Hrvatska riječ" iz Subotice. Također, Ketig redovito objavljuje u časopisu „Klasje naših ravni". Član je Društva hrvatskih književnika, Društva književnika Vojvodine i hrvatskog PEN-centra. Djela su mu prevedena na albanski, francuski, mađarski, makedonski, nizozemski, njemački, slovački, slovenski, rumunjski, ruski, rusinski, švedski i talijanski jezik. Glavni je urednik Enciklopedije Vojvodine i suradnik VANU.